Tema "Filioque", što na latinskom znači "i od Sina", odnosi se na kontroverznu teološku izjavu koja se pojavila u kontekstu kršćanske doktrine o Svetom Duhu. Ova fraza, koja se dodaje Nicene vjerovanju, izazvala je značajne rasprave i podjele unutar kršćanske zajednice, posebno između Istočne i Zapadne Crkve. Dok Zapadna Crkva tvrdi da Sveti Duh proizlazi i od Oca i od Sina, Istočna Crkva naglašava da Duh dolazi isključivo od Oca. Ova teološka razlika ne samo da ima duboke implikacije na razumijevanje Božje prirode, već također odražava šire kulturne i političke razlike između Istoka i Zapada. U ovom forumu istražit ćemo povijesni kontekst, teološke argumente i utjecaj "Filioque" na ekumenske odnose, pozivajući članove da podijele svoja razmišljanja i uvide.

https://www.lifesitenews.com/.../pope-leo-xiv-downplays.../

PAPA LAV XIV. UMANJUJE VAŽNOST »FILIOQUA« U NOVOM APOSTOLSKOM PISMU

(LATINSKI ZAPAD UMETNUO JE »FILIOQUE« KAKO BI NAGLASIO JEDINSTVENO BOŽANSKO PORIJEKLO DUHA SVETOGA UNUTAR TROJSTVA ➡️" referrerpolicy="origin-when-cross-origin" src="https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t9e/1/16/27a1.png" style="border: 0px; border-start-start-radius: 0px; border-end-end-radius: 0px; border-start-end-radius: 0px; border-end-start-radius: 0px; object-fit: fill;"> ISTOČNA CRKVA JE OSPORAVALA NJEGOVU LEGITIMNOST)

„Moramo ostaviti iza sebe teološke kontroverze koje su izgubile svoj »raison d’être« kako bismo razvili zajedničko razumijevanje“, napisao je papa Lav XIV.

(LifeSiteNews) — Papa Lav XIV. u novom apostolskom pismu podsjeća na Nicejsko vjerovanje u njegovom izvornom obliku — bez Filioque — kao temelj kršćanske vjere, naglašavajući primat ekumenskog puta.

U nedjelju, 23. studenog, Papa je objavio apostolsko pismo posvećeno 1700. obljetnici Nicejskog sabora, In Unitate Fidei („U jedinstvu vjere“), u kojem predlaže obnovljeni zamah za ekumensko ispovijedanje vjere.

„Dijelimo istu vjeru u jednog i jedinog Boga, Oca svih ljudi; zajedno ispovijedamo jednog Gospodina i istinskog Sina Božjega, Isusa Krista, i jednog Duha Svetoga, koji nas nadahnjuje i potiče prema punom jedinstvu i zajedničkom svjedočanstvu Evanđelja. Uistinu, ono što nas ujedinjuje puno je veće od onoga što nas dijeli“, napisao je Papa.

U tekstu, usmjerenom na promicanje jedinstva kršćana s osvrtom na prva ispovijedanja vjere, papa Lav XIV. citira Nicejsko-carigradsko vjerovanje iz 381. u njegovom izvornom obliku, bez Filioque. Ovaj potpuno svjestan izbor dio je šireg diskursa o ekumenizmu kao putu pomirenja, s namjerom uspostavljanja budućeg zajedničkog tla s Istočnim Crkvama.

„Stoga moramo ostaviti iza sebe“, zaključuje Papa, „teološke kontroverze koje su izgubile svoj raison d'être kako bismo razvili zajedničko razumijevanje, a još više, zajedničku molitvu Duhu Svetomu, da nas sve okupi u jednoj vjeri i jednoj ljubavi.“

„Ovo ne podrazumijeva ekumenizam koji pokušava vratiti se stanju prije podjela, niti je to međusobno priznavanje trenutnog statusa quo raznolikosti Crkava i crkvenih zajednica“, nastavio je. „Nego, to je ekumenizam koji gleda u budućnost, koji traži pomirenje kroz dijalog dok dijelimo svoje darove i duhovnu baštinu.“

Pišući za Pelican+, katolički komentator Murray Rundus nazvao je ovaj odlomak „jednim od najproblematičnijih i najzbunjujućih dijelova dokumenta“.

Rundus komentira:

„Ovdje leži glavni problem koji imam s tekstom za koji vjerujem da unosi element zbrke u katoličke i pravoslavne odnose. Ako Filioque i dogme vezane uz instituciju papinstva više ne opravdavaju odvajanje, onda se ili te dogme moraju tretirati kao pregovaračke ili se odvajanje mora tretirati kao moralno ravnodušno. Obje opcije su nespojive s katoličkom ekleziologijom“.

Radical Fidelity, tradicionalni katolički blog Substacka, također je kritizirao odlomak:

„Ovo postavlja uznemirujuće pitanje: Koje kontroverze? Filioque? Papinski primat? Apostolsko nasljeđe? Transsupstancijacija? Opravdanje? Marijanske dogme? Svaka od ovih takozvanih kontroverzi rezultirala je nepogrešivim učenjima koje je Crkva definirala pod vodstvom Duha Svetoga. Dogmatska istina nikada ne gubi svoju svrhu.“

Papa Lav posebno naglašava da Nicejsko-carigradsko vjerovanje i dalje predstavlja temeljnu i nezamjenjivu teološku vezu među svim kršćanskim ispovijestima.

Pozivajući se na tekst iz 381. godine, predstavlja ga u obliku koji je univerzalno priznala drevna Crkva, napominjući da je latinski dodatak „Filioque“ – koji nije prisutan u izvornoj verziji – „predmet pravoslavno-katoličkog dijaloga“. Papa podsjeća da je ovaj umetak ušao u rimsku liturgiju tek kasnije, 1014. godine, djelovanjem pape Benedikta VIII.

U apostolskom pismu Papa također ponavlja da istina vjere, „zajednička baština kršćana, zaslužuje da je svi ispovijedaju i shvaćaju na uvijek nove i relevantne načine“, bez zauzimanja privilegiranog gledišta.

Ovaj pristup pojačan je pozivanjem na dokument Međunarodne teološke komisije Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj. 1700. obljetnica Ekumenskog sabora u Niceji, objavljeno 3. travnja 2025.

U dokumentu se navodi, pozivajući se na članak objavljen u L’Osservatore Romano 13. rujna 1995., da „Katolička Crkva priznaje koncilsku, ekumensku, normativnu i neopozivu vrijednost Simbola ispovijedanog na grčkom u Carigradu 381. godine od strane Drugog ekumenskog sabora“, bez Filioquea.

Dalje se dodaje da „nijedno ispovijedanje vjere svojstveno određenoj liturgijskoj tradiciji ne može proturječiti ovom izrazu vjere koju uči i ispovijeda nepodijeljena Crkva“.

Prvi nicejski sabor (325.) definirao je istobitnost Sina s Ocem kako bi se suprotstavio arijanizmu, dok je Carigradski sabor (381.) dovršio doktrinu o Duhu Svetom, potvrđujući Njegovo Božanstvo i štovanje zajedno s druge Dvije Osobe. Tek stoljećima kasnije, između 8. i 11. stoljeća, latinski Zapad je u liturgijske simbole - ne u koncilske kanone - umetnuo izraz „Filioque“ kako bi naglasio jedinstveno Božansko podrijetlo Duha Svetoga unutar Trojstva. Istok, ne sudjelujući u tom razvoju, osporavao je njegovu legitimnost, smatrajući ga jednostranom intervencijom u ekumenske tekstove.

Krajem 17. stoljeća, posebno u Škotskoj i Engleskoj, neki su kršćani uveli takozvani „latitudinarianizam“, pristup koji je vjeru sveo na „nekoliko širokih“ općih članaka, smatrajući dovoljnim pridržavanje prvih ispovijedi vjere za spasenje. Ovo gledište, koje će činiti osnovu kasnijih pokušaja ekumenskog dijaloga, osudio je papa Pio IX. u Syllabusu zabluda (1864.) kao opasno odstupanje, jer je ispraznio bogatstvo i preciznost katoličke doktrine, ostavljajući prostora za nejasna tumačenja i mišljenja suprotna objavljenoj istini.

Ne ide to baš tako jednostavno. Rimokatolici igraju dvostruku igru. Sa jedne strane umanjuju značaj filiokvea, a sa druge strane suptilno nameću to učenje u smislu "pa eto nije to toliko bitno". Filiokve nije obično razmimoilaženje u mišljenjima, to učenje ima konkretne posljedice.

"26. A kada dođe Utješitelj, koga ću vam ja poslati od Oca, Duh Istine, koji od Oca ishodi, On će svjedočiti za mene." (Jovan 15:26).

Ne znam zašto vjekovne svađe oko ovog pitanja. To je baš jednostavno, Sv. Duh izlazi iz Oca kroz Sina i dolazi nama. Znači izlazi kroz obojicu, što opet govori da su katolici u pravu.

12 hours ago, καιnos said:

Ne znam zašto vjekovne svađe oko ovog pitanja. To je baš jednostavno, Sv. Duh izlazi iz Oca kroz Sina i dolazi nama. Znači izlazi kroz obojicu, što opet govori da su katolici u pravu.

Ti miješaš slanje Duha ljudima u vremenu i vanvremensko vječno ishođenje Duha od Oca, koje se odvijalo i kada nije bilo ljudi. To su različite kategorije, a svakako da nije isto ishoditi OD Sina i KROZ Sina. Uostalom, Oci Prvog i Drugog vaseljenskog sabora su našli za ispravno da usvoje tekst Simvola vjere bez filiokve, iako su se bavili i pitanjima koja su se ticala upravo Duha Svetoga. Ne vidim odakle papama pravo da to samoinicijativno mijenjaju.

14 minutes ago, Maki said:

OD Sina i KROZ Sina

Pa grčka riječ "ek" znači i od i iz.

upravo, καιnos said:

Pa grčka riječ "ek" znači i od i iz.

Dobro, i? Govorili mi da Duh ishodi od Oca ili iz Oca, to ne mijenja suštinsku poentu da je Otac JEDINI UZROK Duha. Sin tu nema nikakvu ulogu niti može imati. Božanstvo ima jedan uzrok, Oca.

Biblija daje mnoge načine koji nam pomažu shvatiti da je Duh Sveti stvarno osoba – to jest, On je osobno biće, a ne neosobno. Prvo, svaka zamjenica koja se koristi za Duha jest „on", a ne „to"Nakon što je Isus najavio svojim učenicima kako će ih uskoro napustiti, dao im je izjavu i uvelike ih ohrabrio: „I ja ću moliti Oca pa će vam dati drugog Utješitelja da ostane s vama dovijeka: Duha istine" (Ivan 14,16-17 VB).

Grčka riječ „Utješitelj" ili „Branitelj" (koja se nalazi u Ivanu 14,16. 26; 15,26; i 16,7) je parakletos. Ovaj oblik riječi je neupitno pasivan i doslovno znači „onaj koji se zove na stranu drugog"; riječ ima sekundarno značenje koje se odnosi na svrhu poziva hodanja uz nekoga: savjetovanja ili podržavanja onoga kome treba. Ovaj Branitelj ili Utješitelj je Bog Duh Sveti, treća osoba Trojstva koja je „pozvana na našu stranu". On je osobno biće i prebiva u svakom vjerniku.

Ivan 16,13 No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.

15 hours ago, Maki said:

Dobro, i? Govorili mi da Duh ishodi od Oca ili iz Oca, to ne mijenja suštinsku poentu da je Otac JEDINI UZROK Duha. Sin tu nema nikakvu ulogu niti može imati. Božanstvo ima jedan uzrok, Oca.

Ima i Sin ulogu, jer upravo je Sin omogućio da postoji Duh Sveti, samo Otac bez Sina ne može omogućiti postojanje Duha Svetoga, postoji jedan banalan razlog zašto, ali to nije ovdje tema.

6 hours ago, teodati said:

Ima i Sin ulogu, jer upravo je Sin omogućio da postoji Duh Sveti, samo Otac bez Sina ne može omogućiti postojanje Duha Svetoga, postoji jedan banalan razlog zašto, ali to nije ovdje tema.

Kritična greška. U Svetoj Trojici postoji samo jedan uzrok, a to je Bog Otac. Sv. Fotije Carigradski jako koncizno to objašnjava:

"Pošto je Otac načelo i uzrok ne zbog prirode Božanstva, nego zbog ipostasnog svojstva, i pošto Ipostas Očeva ne uključuje Sina, to Sin ne može biti načelo i uzrok. Filioque ustvari razdvaja Očevu Ipostas na dva dela, ili Ipostas Sina čini delom Očeve Ipostasi. Učenjem o Filioque Sveti Duh je dva puta odmaknut od Oca, i otuda ima mnogo niži rang nego Sin. Ako Duh Sveti ishodi i od Sina, onda od triju Božanskih Lica samo Duh Sveti ima više nego jedan početak (αρχη). Učenjem o ishođenju Duha i od Sina, Otac i Sin ispadaju bliži jedan drugome nego Otac i Duh, pošto Sinu pripada ne samo Očeva priroda nego i Očevo lično svojstvo. Ishođenje Duha od Sina je ili isto kao i ono od Oca, u kom se slučaju razlika među Licima gubi mešanjem svojstava, ili je različito, u kom slučaju postoji protivnost u Svetoj Trojici. Dvostruko ishođenje se ne može pomiriti sa principom, da ono što nije zajedničko svima trim Licima, isključivo pripada samo jednome od triju Lica. Ako Duh ishodi i od Sina, zašto ne bi nešto ishodilo i od Duha, da bi se na taj način očuvala ravnoteža među Božanskim Licima? Učenjem o ishođenju Duha i od Sina, Otac se pokazuje kao pristrasan prema Sinu.“