VISINA I DUBINA

Stare nam slike prikazuju Isusovo uzašašće: Na brežuljku u krugu stoji nekoliko ljudi i gleda za oblakom u kojem upravo iščezavaju dvije noge. Dolje usred kruga nalazi se trag nogu. Umjetnik nam je htio kazati da ovdje dolje imamo trag Isusove zemaljske povijesti, njegove riječi, nauku Crkve. Ali "odozdo" mi gledamo "gore", jer vjerujemo da je Krist sada prisutan kao Bog. Dok svoj trag ostavljamo na ovoj našoj zemlji, očekujemo Duha Gospodnjeg koji dolazi odozgo, s neba.

Molitveni jezik treba takvih slika. Spominjući "visinu" i "dubinu" izražava on odnos koji postoji između Boga i čovjeka.

Ne bismo smjeli izgubiti smisao za slikoviti način govora. Kad kažemo "gore", osjećamo nešto sasvim drugo nego kad kažemo "dolje". Stoga ne bismo smjeli ni u vijeku znanosti odustati od uvježbavanja tih znakova. Kad stojim pred nekim baroknim dvorcem ili pred kakvom starom crkvom pa promatram stepenice, uspinjanje, ustrajnost, i kad još pođem stepenicu po stepenicu, osjećam kako me stepenice dižu iznad mene, kako me nose "gore". Ima i te kako smisla kad molitelj kaže da stoji pred Bogom - u stavu slušanja; kad se sagne - u stavu posluha; kad podigne oči - u stavu vapaja za pomoć; kad klekne - u znak podložnosti; kad sjedne pred Bogom - u znak da želi biti i dalje prisutan pred Bogom.

Slike nam kažu mnogo više nego smo u stanju riječima izraziti. Geste izriču ono što jezik nije sposoban reći.

Mi, današnji ljudi, morali bismo ponovno steći smisao za govor slike. Kad bismo razumjeli slike i geste kojima su ljudi od pradavnih vremena opisivali svoj život s Bogom, nestalo bi mnogih današnjih nesporazuma.

( Jörg. Zink iz "Kako danas moliti" )

Odmah sam se sjetio djetinjstva kad sam kao ministrant "vodio Austrijance kroz našu crkvu"- moji su kod kuće često razgovarali njemački, pa sam dosta naučio. Časna sestra sakristijanka e to skužila i dala mi ključeve koji otvaraju inače zaključane dijelove crkve.

Zašto ovakav uvod?

Bio sam primoran naučiti sto svaka slika prikazuje, svaki kip, čiji je to rad i nešto o povijesti.

TE slike i dan danas "koristim". kako savjetuje Zink: kad molim, "vidim" onoga komu se molim. Zink spominje uzašašće. Pitam vas, forumaši, kad molite Očenaš, "vidite" li vi Oca i gdje Ga zamišljate? Možda da je negdje veoma, veoma daleko ili tu, kraj vas i gleda vas?

Djeluje naivno? Ali slike nam doista pomažu u molitvi, a ako je molitva razgovor s Bogom, jer to zaista i jeste - ako je to sabrano, tada sebi moramo učiniti prisutnim onoga komu se molimo, koga molima. Jeste li se ikada upitali (ili Njega) "Što sad misliš o meni, Oče"? Svakako mi moramo prvo biti načisto što mi mislimo o sebi i o Njemu u trenucima molitve.

I tada gledati u Njega.