Svijet u kojem živimo danas, ako ga pogledamo bez obmane i iluzija, nalikuje rasklimanom brodu na olujnom moru, a kapetan – ljudsko srce – često odbija slijediti kompas istine. Moralna dekadencija nije daleka apstrakcija, nije slika koja se događa negdje drugdje; ona je tu, pred našim očima, u svakodnevnom životu, ulicama, medijima, školama, kućama, pa čak i u crkvama koje su zaboravile tko im je pravi Gospodar.
Sve je naopako. Ljudi slave sebičnost kao vrhunski talent i proglašavaju apatiju prema drugima znakom „zdravog razuma“. Osjećaji postaju zakon; subjektivni doživljaji zamjenjuju vječnu istinu. Što je najstrašnije, mnogi to prihvaćaju kao normalno, ne videći da upravo taj prag bezvrednosti stvara duhovnu pustoš. Djeca rastu u svijetu gdje je normalno lagati da bi se izbjegla odgovornost, varati da bi se postigla korist i vrijeđati da bi se „samo zaštitilo dostojanstvo“.
Ljudsko srce je postalo laboratorija korupcije: ljubav prema sebi, pohlepa, zavist i ogorčenje uzimaju primat nad suosjećanjem, poštenjem i odanošću. Većina ljudi misli da je moral relativan, da su „pravila“ fleksibilna, da „dobra namjera“ opravdava sve. Ali unutarnja praznina ne vara – ona govori, urla, i kada je tišina, ona je glas Božjeg zakona koji još uvijek odzvanja unutar svake savjesti. Ignoriranje tog glasa ne briše istinu; samo produbljuje katastrofu.
Mediji, industrija zabave i društvene mreže ne samo da ne educiraju, već potiču dekadenciju, stvarajući kulturu instant zadovoljstva i površne egzistencije. Što je šokantno – milijuni se dive moralnim nakazama i lažnim herojima, slaveći grijeh kao hrabrost, dok istinsku hrabrost – istinu, pravednost, ljubav prema Bogu i ljudima – rijetko tko prepoznaje. Hollywood i popularna kultura ne prikazuju borbu sa zlom da bi poučili; oni ga glorificiraju, sakrivajući posljedice, čineći grijeh primamljivim i normalnim.
Školski sustav, često proglašavan bastionom znanja i formiranja karaktera, sve više oblikuje generacije koje se uče prilagodbi i konformizmu, a ne istini i moralnoj hrabrosti. Obrazovanje je postalo alat da se djeca nauče da prepoznaju samo pragmatične rezultate, a ne pravu vrijednost života. Moralni kompas se mijenja prema javnom mnijenju, a ne prema Božjem zakonu. Ljudska savjest, prirodno upućena na razlučivanje dobra i zla, sustavno je ignorirana, marginalizirana ili čak ismijana.
I dok društvo tone u površnu dekadenciju, religija se pretvorila u spektakl. Ritual, formalnost i vanjska pobožnost zamijenili su istinsku predanost i unutarnju promjenu. Ljudi grade vlastitu sigurnost na obrascima, običajima i imidžima, dok im duša gladuje. Gdje bi trebala biti iskrena pokajnička molitva, pronalazi se floskula; gdje bi trebala biti poslušnost Božjoj riječi, nalazi se selektivna interpretacija. To je moderno idolopoklonstvo: Bog je tamo, ali samo kao dekoracija, kao potvrda „dobrog života“ bez žrtve, bez poniženja, bez istinskog obraćenja.
Razaranje moralnog tkiva nije slučajno; ono je rezultat odbijanja istine. Čovjek želi da njegova volja bude zakon, da njegove želje diktiraju realnost, a ne vječna i nepromjenjiva načela. Gdje god pogledate – u politiku, kulturu, obrazovanje, religiju – vidjet ćete istu šizofrenu logiku: govori se o slobodi, a ropstvo grijehu se glorificira; govori se o ljubavi, a mržnja i netolerancija postaju „pravo na izražavanje“. Svaka generacija misli da je otkrila „napredak“, dok u stvarnosti napreduje u propasti.
U srcu dekadencije je bezbožnost – ne samo negacija Boga, nego odbacivanje Njegove stvarnosti u svakodnevnom životu. To nije samo ateizam; to je svakodnevna odluka da se grijeh normalizira, da se vlastita želja i ego stavljaju iznad vječne istine. Ljudi odbijaju odgovornost, poriču posljedice svojih djela i izmišljaju opravdanja za ponašanje koje prije spada u osnovne moralne propise. Svijet koji je nekada cijenio poštenje, poštovanje i ljubav, sada cijeni moć, utjecaj i izgled uspjeha, bez obzira na cijenu.
Ali sve to ima svoju cijenu. Duša koja se hrani lažnim vrijednostima propada. Sreća, zadovoljstvo i društvena prihvaćenost su prolazni; praznina je vječna. Dekadencija proizvodi privid, ali ne i život. Iako mnogi slave „slobodu“ koja dolazi od odbacivanja moralnih i duhovnih zakona, taj put vodi ravno u osamljenost, besmisao i unutarnju propast.
Svijet danas je zrcalo onoga što se događa unutar srca svakog čovjeka: pohlepa, licemjerje, zavist, gordost, sebičnost – sve je to vidljivo u ponašanju, zakonima, običajima i kulturnim normama. Moralni kolaps nije izoliran fenomen; on je simptom duhovnog propadanja. Čovjek koji odbija istinu Boga i istinu svoje savjesti, polako postaje neprepoznatljiv – za sebe, za druge i za stvarni svijet.
No, postoji nada – ali ona zahtijeva nešto što većina odbija: brutalnu iskrenost prema sebi, prepoznavanje vlastitog grijeha, istinsko pokajanje i predanje Božjoj istini. Bez toga, čovjek je samo pijun u igri lažnih vrijednosti, rob svojih strasti, lutalica u iluziji dekadentnog društva. Istina oslobađa, ali oslobađanje nije popularno. Ona razotkriva, izaziva, ruši iluzije i zahtijeva hrabrost koju većina ne posjeduje.
Duhovni presjek današnjeg svijeta ne smije biti površan; on mora biti pogled u oči ljudskom srcu, ogledalo dekadencije, neukrašena istina koju malo tko želi vidjeti. Jer dok se svijet smije i slavi svoje „napretke“, unutarnji život mnogih je mrak, duša mnogih je gladna, a vječnost čeka, neumoljiva i pravedna. Svaki trenutak odbijanja istine, svaka sekundarna vrijednost iznad Božje riječi, svaka pohvala grijehu – sve je to kamen u temelju vlastite propasti.
Današnje društvo je uzorak univerzalnog propadanja, pokazatelj onoga što se događa kada čovjek stavi vanjski sjaj, imidž i osjećaje iznad istine, kada ga vlastiti ego vodi više nego Božja riječ. I dok to traje, moralna dekadencija će rasti, iz dana u dan, dok je duhovna i unutarnja praznina neizbježna, neumoljiva i razorna.
Jedini put iz ovog mraka vodi kroz suočavanje s istinom, priznanje vlastitog grijeha, stvarnu pokoru i povratak Božjoj svetoj pravdi. Sve drugo je samo bijeg u iluziju, zabava pred propast, spektakl smrti duše. Jer bez Boga, bez Njegove riječi, bez stvarnog obraćenja, moralna dekadencija nije problem društva – ona je stanje srca, koje je oslobođeno, ali izopačeno, koje vidi, ali ne razumije, koje osjeća, ali ne prepoznaje, i koje živi, ali je već mrtvo.