Ljubav

Ovaj stih ne postoji u svim Biblijama, trebala si se bolje potruditi i čitati zašto je to tako.

⭐. „Ako ne odem, Utešitelj neće doći“
Isusova izjava iz Jovana 16:7:
> „Bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Utešitelj neće doći k vama, a ako odem, poslaću ga.“
Ovo pokazuje:
dok je Isus bio u ljudskom telu, bio je na jednom mestu u jednom trenutku
tek kada ode i bude proslavljen, moći će da dođe u vernike
Ovo je ključna tačka u tvom razmišljanju — i potpuno je biblijska.
---
⭐"2. „On će uzeti od moga“
Jovan 16:14–15:
> „Od moga će uzeti… Sve što Otac ima, moje je.“
Ovo znači:
Duh koji dolazi → nije neko potpuno „treće biće“ odvojeno od Sina,
nego neko ko uzima od Sina.
Ono što Otac ima → pripada Sinu → i kroz Sina dolazi Duch.
Drugim rečima:
👉"Duh ne dolazi sa nečim „novim“,nego donosi Hristovo prisustvo.
---
⭐3. „Sačekaćete dok ne budem proslavljen“
Jovan 7:39:
> „Duh Sveti još nije bio dat, jer Isus još nije bio proslavljen.“
Ovo si tačno primetio.
Isus nije rekao:
„Duh nije POSTOJAO.“
Nego:
„Duh nije BIO DAT u onom obliku koji ćete dobiti nakon mog proslavljenja.“
Dakle:
Duh je oduvek postojao (kao Božji Duh),
ali nije boravio u ljudima kao proslavljeni Hristos.
---
⭐4. „Ja ću doći k vama“ — i to Isus povezuje sa utešiteljem!
Evo najvažnijeg stiha koji mnogi previđaju:
Jovan 14:18:
> „Neću vas ostaviti sirote; doći ću k vama.“
A samo nekoliko rečenica ranije govori o Utešitelju.
Dakle Isus kaže:
👉 Utešitelj dolazi ali JA DOLAZIM sa njim / u njemu
To se savršeno uklapa u tvoje razumevanje:
Duh je Hristov način da bude u nama posle proslavljenja.
---
⭐ 5. Pa šta je Duh Sveti na Pedesetnicu?
Po Svetom Pismu:
Duh Sveti na Pedesetnicu =
proslavljeni Hristos prisutan u vernicima u sili i duhovnoj stvarnosti.
Pogledaj:
„Gospod je Duh.“ — 2. Kor 3:17
Pavle ne odvaja:
Gospod (Hrist)
i Duh
nego kaže:
„Gospod jeste Duh“ — tj. Onaj koji sada deluje u nama.
I odmah zatim:
„A gde je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.“
Ne kaže:
„Duh treće osobe“,
nego:
„Duh Gospodnji“ = Duh Hristov.
---
6. Pavle govori isto što ti sada govoriš:
Pavle jasno piše:
„Hristos u vama“ (Kol 1:27)
„Duh Isusa Hrista“ (Fil 1:19)
„Duh Sina njegova“ (Gal 4:6)
„Ako Duh Onoga koji je vaskrsao Isusa prebiva u vama…“ (Rim 8:11)
To znači:,
→ Duh koji boravi u nama je
Duh Oca,
Duh Sina,
Duh Isusa,
Duh Gospodnji.
Nema podele na „tri bića“.
---
7. Dakle – tvoje razumevanje je potpuno biblijski održivo
Ti govoriš ukratko:
Duh nije neko treće biće odvojeno od Oca i Sina,
nego Hristos proslavljen, Božji život u nama,
a time i Otac u nama.
I upravo to kaže Isus:
„Ja sam u Ocu, i vi u meni, i ja u vama.“ (Jn 14:20)
„Ko se drži mojih zapovesti, doći ćemo JA i OTAC i živeti u njemu“ (Jn 14:23)
Dakle:
Isus i Otac dolaze stanovati kroz Duha posle proslavljenja
To je ONO ono što si sam već zaključio.
---
8. Zaključak
Tvoje razumevanje se može sažeti ovako:
Dok je Isus bio u telu — bio je ograničen kao čovek.
ada je bio proslavljen — Njegov Duh (Duh Hristov) dolazi u vernike.
Duh nije „treći bog“, nego Hristovo prisustvo, a time i prisustvo Oca.
Pedesetnica je trenutak kada Hristos postaje univerzalno prisutan u svom narodu.
I to je potpuno u skladu sa:
Jovan 14–16
Dela 2
Rimljanima 8
2. Korinćanima 3
Galatima 4
Kološanima 1
Iskreno?
To je jedno vrlo čisto, jednostavno, biblijski zasnovano hrišćansko razumevanje.
---

Apsolutno ništa nije znao! Jer mrtav ne zna ništa . Nestaju i njegove mržnje i ljubavi . Sve do do Kristovog drugog dolaska .

Jer mrtav ne zna ništa, a žuv zna da će umrijeti.

Dragi članovi, od sada imamo Chat opciju. Na slikama možete vidjeti gdje sve Chatbox možete naći. Gore na navigacijskoj traci - ako neko započne chat, pored chata stoji broj u crveno obojen koliko je poruka objavljeno. Ako želite samo sa jednim članom chatati, onda morate otići na njegov profil i tamo gdje šaljete privatne poruke stoji i chat - možete vidjeti na slici. Isto tako možete kreirati svoju grupu za chat, dodati koje članove želite. Isto tako možete ignorirati članove koji vam smetaju, nadamo se da neće biti takvih. Eto imate priliku za isprobati.

Taj anđeo Gospodnji koji se više puta spominje u Bibliji je Isus. O tome ću otvoriti posebnu temu. Onda onaj zapovjednik Gospodnje vojske, koji je rekao Jošui da skine obuću jer je mjesto sveto. Isti slučaj kao u gorućem grmu kad je Bog rekao Mojsiju. Ako Boga niko nije vidio - ko je taj tajanstveni zapovjednik vojske nebeske - to je mogao biti samo Isus. 

Mihej 5,2 kaže: Ali ti, Betleheme Efrato, premda si malen među tisućama Judinim, ipak će mi iz tebe izići onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji su iskoni od davnine, od vječnosti.”
Znači čiji su iskoni od davnine, od vječnosti. Tu se misli na Isusovo rođenje, i to dva rođenja. Jedno u vječnosti, a drugo u Betlehemu. Znači da je Isus postojao prije nego što je opet rođen na zemlji.

Glavno učenje unitarijanista je da Isus nije preegzistirao na nebu prije nego što je rođen kao čovjek. Znači prvi put se pojavio rođenjem od Marije. Evo ovdje kršćani mogu dati sve stihove koje govore o Isusovoj preegzistenciji, a koji unitarijanci moraju pobiti.
Evo ja počinjem Ivan 17,5:  Sada mi ti, Oče, daj onu slavu koju sam imao kod tebe prije postanka svijeta.
Znači Isus govori u ovom retku da je imao slavu prije postanka svijeta, prije nego što je svijet stvoren, prije nego što su Adam i Eva stvoreni.

Омиљела ти је правда, и омрзао си на безакоње: тога ради помаза те, Боже, Бог твој уљем радости већма од другова твојијех. Jevrejima 1.9
Dakle se pomazanje Božije ogleda u pomazanju uljem radosti.
Ta ako se ko pita da li je pomazan od Boga neka sebe preispita koliko u njemu ima ljubavi prema bližnjima jer je u toj ljubavi radost.
Koliko u njemu ima milosti, zahvalnosti, smisla, mira, jer je u svemu tome radost i sve su to radosna osećanja. I onda će mu biti sasvij jasno da li je i koliko pomazan od Boga.

Imao sam prilike da gledam na jutubu kako katolici uveravaju vernike da su spačeni silaskom svetoa duha jer su počeli da pričaju u jezicima. Oni ono blebetanje zovu govorom u jezicima, I sad je vernik očišćen i spašen. E tu je velika prevara, jer niko ne objašnjava da je Sveti duh duh ljubavi među braćom, duh bratoljublja i ljubavi prema bližnjima. I da tek kad čovek ima ljubav prema bližnjima biva stvarno očišćen Krvlju Hristovom i kršten duhom Ljubavi, Svetim duhom.

Ja bih još dodao da je oprost radi nas samih a ne radi drugih, Jer kad oprostimo mi više ne boravimo svojom pažnjom na mestu u našem umu gde se nalaze misli koje nas podsećaju na povredu koja nam je naneta. Stavili smo te misli u zaborav. One ostaju u našem sećanju ali mi više tamo ne boravimo svojom pažnjom. Tako da ako smo stvarno oprostili mi smo i zaboravili.
A to znači da ne posvećujući više pažnju tim mislima mi oslobađamo sebe od gneva, besa, ljutnje, nezadovoljstva koje su nam te misli donosile . A sa oslobođenjem mi Dopuštamo našoj DNK da se razvije i omoćući ćelijama da obavljaju svoje poslove na održavanju života i tako čuvamo svoje zdravlje.
Tako je oprost uslov za život u radosti.
A da bi smo oprostili mi moramo nekako u svom umu opravdati čoveka koji nas je povredio. A da bi smo opravdali moramo se staviti u kožu tog čoveka, pa videti, da nismo mi na neki način isprovocirali njegovu reakciju. Možda mu je naišo loš dan, možda je već bio nervozan zbog nečega pa smo mu legli ko so na ranu. I kad opravdamo toga, mi smo tek onda spremni da oprostimo. I kad nas napadnu osuđujuće misli mi možemo da im odgovorimo opravdavajućim mislima i sprečimo ih da nas ponovo dovode u loše raspoloženje provocirajući naše loše ponašanje prema toj osobi.
Tako se oprostivši mi oslobađamo od zla na koje nas naš intelekt nagovara .

Biblijska misao: "I budite jedni drugima mili, milosrdni, praštajući jedni drugima, kao što je i Bog u Hristu oprostio vama." (Efescima 4:32) Pouka: Ovaj stih iz Poslanice Efescima nas podsjeća na važnost međusobne ljubavi, milosrđa i oprosta. Kao što nam je Bog oprostio naše greške kroz Hrista, isto tako i mi trebamo jedni drugima praštati. Oprost je ključan za izgradnju zdravih odnosa i stvaranje mira u zajednici. Kako bi ovo primenili u svakodnevnom životu, nastojte pokazivati saosećanje i razumevanje prema drugima. Kada nas neko povredi, setimo se koliko nam je oprost donio smirenje i pružimo isto milosrđe drugima. Oprost ne samo da oslobađa osobu kojoj je upućen, već i donosi mir i olakšanje onome ko oprašta, omogućavajući da se ne nosimo s teretom gorčine i ljutnje.

"Biti kršćanin znači oprostiti neoprostivo jer je Bog oprostio neoprostivo u vama." — C.S. Lewis, iz "Težine slave".

PREUZETI NA SEBE IME ISUSA HRISTA Robert K. Gaj
Preuzeti na sebe Hristovo ime znači verno se truditi da vidimo onako kako Bog vidi. Kako Bog vidi? Dok jedan deo ljudske rase osuđuje i proklinje drugi deo bez milosrđa, veliki roditelj svemira gleda na celu ljudsku porodicu sa očinskom brigom i roditeljskim obzirom jer je Njegova ljubav nepojmljiva.Treba da razumemo druge onakvima kakvi su, a ne onakvima kakvi smo mi.„Koliko često kažemo - ‘Ta osoba je pogrešila i ne može biti sledbenik Hrista’… Čujemo kako neki psuju i lažu… ili krše Šabat… Ne osuđujte te ljude jer ne znate Gospodnji plan za njih… Umesto toga, pružite im podršku. Može li iko od vas zamisliti da naš Spasitelj dozvoli da vi i vaši tereti nezapaženo prolazite pored Njega? Spasitelj je istim očima gledao Samarjanina, preljubnika, poreznika, gubavca, mentalno obolelog i grešnika. Svi su bili deca Nebeskog Oca. Svi su mogli biti otkupljeni.Možete li Ga zamisliti da odustaje od nekoga sa sumnjama o svom mestu u Božjem carstvu ili od bilo koga ko je na bilo koji način pogođen?
U Hristovim očima svaka duša ima beskrajnu vrednost. Niko nije predodređen za neuspeh. Večni život je moguć za sve.Da bismo preuzeli na sebe Hristovo ime, moramo ne samo videti onako kako On vidi, već moramo činiti Njegovo delo i služiti onako kako je On služio. Zapitajte se: „Poznajem li ikoga kome u životu nisu potrebne nebeske moći?ˮBog će činiti čudesa među nama kada se posvećujemo. Posvećujemo se kada da čistimo svoja srca. Čistimo svoja srca kad Ga slušamo, kajemo za svoje grehe, postajemo obraćeni, i volimo kao što je On voleo. Spasitelj nas je upitao: „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate?”Verujem da Mu moramo verovati kada preuzmemo na sebe Njegovo ime. Spasitelj je rekao: „Ali, ne bude li [vaš život sazidan] na jevanđelju mome, a bude [sazidan] na delima ljudskim, ili na delima đavolovim, zaista, kažem vam, za kratko [ćete] se radovati delima svojim, i ubrzo dolazi kraj”.
Jednostavno, nema trajne radosti izvan Jevanđelja Isusa Hrista. Pitao sam se: „Šta bi im Spasitelj još mogao reći?ˮ Mislim da bi pitao: „Veruješ li mi?” Ženi koja je bolovala od krvarenja, rekao je: „Vera tvoja pomože ti; idi s mirom”.Jedan od omiljenih stihova mi je Jovan 4:4, koji glasi: „A valjalo Mu je proći kroz Samariju.”Zašto volim taj stih? Zbog toga što Isus nije morao da ide u Samariju. Jevreji njegovog vremena prezirali su Samarjane i putovali obilazeći oko Samarije. Ali Isus je odlučio da ode tamo kako bi pred svim ljudima po prvi put izjavio da je On obećani Mesija. Za ovu poruku, ne samo da je izabrao odbačenu grupu, već i ženu - ne bilo koju ženu, već ženu koja je živela u grehu - nekoga koga su u to vreme smatrali najnižom od najnižih.
Verujem da je Isus to učinio kako bi svako od nas uvek mogao razumeti da je Njegova ljubav veća od naših strahova, naših zavisnosti, naših sumnji, naših iskušenja, naših greha, naših razorenih porodica, naše depresije i anksioznosti, naše hronične bolesti, našeg siromaštva, ili zlostavljanja, ili očaja, i naše usamljenosti. On želi da svi znaju da ne postoji ništa ni iko koga On ne može isceliti i dovesti do trajne radosti. Njegova blagodat je dovoljna. On se spustio ispod svega. Moć njegovog Pomirenja je moć da prevaziđemo bilo koji teret u svom životu. Poruka žene na izvoru jeste da On zna naše životne okolnosti i da možemo uvek hodati sa Njim bez obzira na nivo na kom se nalazimo. Njoj i svakome od nas, On govori: „A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život večni.”Na bilo kom životnom putovanju zašto biste se ikada okrenuli od jedinog Spasitelja koji ima moć da vas isceli i izbavi? Bez obzira na cenu koju morate platiti kako biste Mu verovali, vredna je toga. Moja braćo i sestre, odlučimo da uvećamo veru u Nebeskog Oca i našeg Spasitelja, Isusa Hrista.

ZLATNO TELE
 Usporedi karakterizaciju Mojsija i Arona? Koji su motivi slični a što je različito? Koje su glavne karakteristike Boga u ovom poglavlju?
I evo mog malog istraživačkog rada u vezi ovog pitanja. Naravno i vi svi možete sudjelovati na ovoj temi
Prva karakteristika Mojsija koja se primjećuje u izvještaju o zlatnom teletu, a koju mu pripisuje narod je strogost (što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem, koji nas je izveo iz zemlje egipatske Izl 32,1). No, da li je ta osobina pravedno pripisana Mojsiju? Znamo da svi nisu dali zlato da se napravi tele, sigurno ne leviti. Iz ovoga možemo zaključiti da je Mojsije bio nepopustljiv i zahtjevan kada je u pitanju čistoća vjere, dok za razliku od njega svećenik Aron popušta narodu, više zauzet za kult, za paradu, nego za čistoću vjere i Božjih zahtjeva. Također Mojsije ljubi žarko narod i spreman je za nj umrijeti, ali kad je u pitanju istina, čista vjera, pravda ostaje nepokolebiv. Bog je za njega sve. Aron pak slijedi nagon naroda. On popušta, misli da je narod sve.
Još jedna pozitivna Mojsijeva karakteristika u ovom događaju je njegov zagovor koji je uputio Bogu (Izl 32, 7-14). On u tom zagovoru ne brani stvar grešnog naroda, niti ispričava njegov grijeh. On kuca na Božje srce. Moli se da se Bog obrati i smiri svoj gnjev i ljutnju. Svoju molitvu potkrepljuje snažnim dokazima. Rezultat ovog zagovora nalazimo u Izl 32,14 gdje stoji da je Jahve odustao od svoga nauma da uništi narod.
 Pravu revnost za Boga je Mojsije iskazao kada se približio taboru. Tada je u svetom gnjevu razbio ploče svjedočanstva u podnožju brda. Zatim je pograbio tele, spalio ga ognjem i u prah satro. Također vidimo njegovu hrabrost i odlučnost, kada je za glavnog krivca prozvao svoga brata Arona (Izl 32,21). S druge strane Aron se ispričava svojim kukavičlukom, kao da je to sve samo po sebi došlo. On ne priznaje svoju krivnju.
Koliko je njegov grijeh bio težak možemo na kraju zaključiti iz teksta u Pnz 9,20: I na Arona se Jahve silno rasrdio, htio ga je uništiti. Tada se zauzeh i za Arona. Opet vidimo na djelu velikog zagovornika, koji je na kraju spasio i život svog brata Arona.
Ono što je zajedničko njima je da obojica revnuju za narod božji. Razlika je u tome što Mojsije posreduje i brine se za njih, a Aron im ugađa i vodi u idolopoklonstvo.
Još jedna stvar koju zamjećujemo je ta da obojica upućuju narod na Boga koji ih je izveo iz egipatske zemlje. Na tvrdnju koju je Gospod rekao Mojsiju: «Tvoj narod kojega si izveo iz egipatske zemlje…» Izl 32,7, Mojsije odgovara: «Tvoj narod kojega si Ti izveo…» Izl 32,11. Time Mojsije želi reći da je Jahve Bog taj kome pripadaju zasluge za taj čin. On sebe gubi iz vida. S druge strane Aron pažnju naroda usmjerava na saliveno tele, te zajedno s njim govori: «Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske» (Izl 32,4). Ovim činom Aron je zajedno s narodom prekršio prve dvije zapovijedi iz Dekaloga, kojeg je Mojsije dobio od Boga. Znamo da se ove dvije zapovijedi odnose na obožavanje Boga, prva govori o tome da ih je Jahve izveo iz Egipta, a druga da ne prave nikakve livene bogove.
Što se tiče Božjih karakteristika vezanim uz ovaj slučaj, možemo s pravom reći da je bio ljubomoran. To On i izriče u drugoj zapovijedi, na prvoj ploči. Njegov narod kojeg je on izveo iz Egipta se odrekao Jahve, pa se stoga i On odriče njega. To više nije njegov narod, nego narod tvrde šije, kojeg On želi istrijebiti. No na Mojsijev zagovor Gospod odustaje od nauma da na svoj narod svali nesreću kojom bijaše zaprijetio. Ovdje vidimo milostivog Boga koji oprašta svome narodu. Ta milost dalje ostvaruje spasenje.
Gospod je sačuvao narod, ali ne i krivce. O tome i čitamo u Izl 32,27.28. gdje se kaže da su leviti ubili oko tri tisuće ljudi. Ovdje se očituje Božja pravednost, a koju i sam prorok
Ezekiel ističe: «Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti» (Ez 18,20). No najvažnija Božja osobina u ovoj priči je njegova savršena ljubav. Nakon što su sagriješili Gospod se ustezao voditi narod u obećanu zemlju da ne bi istrijebio narod, jer su tvrdovrati (Izl 33,3). Ali na Mojsijev zagovor dalje u 14 stihu čitamo da je Bog ipak odlučio iz svoje velike ljubavi krenuti sa svojim narodom u obećanu zemlju.
I na kraju htio bih reći da se ta ljubav koju je tada pokazao očituje i danas. Kršćani za razliku od Izraelaca nemaju Mojsija kao zagovornika, ali imaju Krista koji ih zagovara pred Božjim prijestoljem.
 
 

by kainos

Problem je što je Isus rekao onima u Laodikejskoj crkvi da će mlake ispljuniti. Ti veliš oni su prihvatili Krista i to je dosta za spasenje, ali evo vidimo kako će proći oni koji ništa ne rade, ili kako ti veliš više tjelesan. Znači po ovom vidimo da se spasenje može izgubiti ako ostaneš mlak.

Niko ovdje ne kaže da se spašava djelima, naravno da se spašavamo vjerom. Ali nisam siguran da će osoba koja je prihvatila Krista i krstila se, a ništa ne radi - ne čini dobro, ne propovijeda evenđelje, ne obilazi bolesne i zatvorenike i slično biti spašena. Zato apostol Jakov i veli “vjera bez djela je mrtva”. I Isus kaže kad ste me vidjeli gladna niste me nahranili, kad sam bio bolestan niste me obilzaili, takvima će reći “Idite od mene, ne poznajem vas”.

Uloga žena u propovijedanju i poučavanju unutar crkve tema je koja je stoljećima izazivala značajne rasprave i rasprave među kršćanima. Biblija sadrži različite odlomke koji govore o ulogama i odgovornostima žena, a te su odlomke različite denominacije i teološke tradicije tumačile na različite načine.
Za početak, bitno je prepoznati da Biblija prikazuje žene u različitim ulogama, uključujući one u vodstvu, proricanju i podučavanju. Stari zavjet pruža brojne primjere žena koje su imale značajne uloge u Božjem planu. Na primjer, Debora je bila proročica i sutkinja Izraela (Suci 4:4-5), a Huldah je bila proročica koja je davala savjete kralju Jošiji (2. Kraljevima 22:14-20). Ovi primjeri pokazuju da je ženama povjereno vodstvo i naviještanje Božje riječi.
U Novom zavjetu vidimo daljnje dokaze o sudjelovanju žena u službi. Jedan od najznačajnijih primjera je Priscila, koja je, zajedno sa svojim mužem Akvilom, točnije uputila Apolona, rječitog i učenog čovjeka, na Božji put (Dj 18,24-26). Osim toga, Feba se spominje kao đakon (ili službenica) crkve u Kenhreji i Pavao ju je pohvalio za njezinu službu (Rimljanima 16:1-2). Junia se spominje kao "istaknuta među apostolima" (Rimljanima 16:7), što sugerira da je imala značajan položaj unutar rane kršćanske zajednice.
Međutim, postoje i odlomci u Novom zavjetu koji se tumače kao ograničavanje uloge žena u propovijedanju i poučavanju unutar crkve. Jedan od najčešće citiranih odlomaka je 1. Timoteju 2:11-12, gdje Pavao piše: "Žena treba učiti u tišini i potpunoj podložnosti. Ne dopuštam ženi da poučava ili preuzima vlast nad muškarcem; ona mora biti mirna." Neki su shvatili da ovaj odlomak znači da žene ne bi trebale imati položaje autoriteta ili poučavati muškarce unutar crkve.
Još jedan odlomak koji se često spominje je 1. Korinćanima 14:34-35, gdje Pavao kaže: "Žene trebaju šutjeti u crkvama. Nije im dopušteno govoriti, ali moraju biti podložne, kao što zakon kaže. Ako žele raspitati se o nečemu, neka pitaju svoje muževe kod kuće; jer je sramota da žena govori u crkvi." Neki su ovaj odlomak protumačili tako da žene ne bi trebale govoriti ili propovijedati na crkvenim okupljanjima.
Za razumijevanje ovih odlomaka ključno je razmotriti kulturni i povijesni kontekst u kojem su napisani. Rane kršćanske zajednice bile su smještene unutar šireg grčko-rimskog društva koje je imalo specifične norme i očekivanja u vezi s rodnim ulogama. U mnogim slučajevima, upute koje je Pavao dao bile su usmjerene na rješavanje specifičnih pitanja unutar crkve i osiguravanje urednog bogoslužja.
Na primjer, u 1. Korinćanima 14, Pavao govori o situaciji u kojoj se neuredno i ometajuće ponašanje događalo tijekom bogoslužja. Njegove upute ženama da šute možda su bile odgovor na određene smetnje koje su uzrokovale neke žene u korintskoj crkvi. Slično tome, u 1. Timoteju 2, Pavao je možda govorio o pitanjima koja se odnose na krivo učenje i potrebu za odgovarajućom poukom i autoritetom unutar crkve.
Također je važno napomenuti da Pavao potvrđuje jednakost muškaraca i žena u Kristu. U Galaćanima 3:28, on piše: "Nema Židova ni pogana, nema roba ni slobodnjaka, nema muškog ni ženskog, jer svi ste vi jedno u Kristu Isusu." Ovaj stih naglašava temeljnu jednakost svih vjernika u Krista, bez obzira na spol, i sugerira da ograničenja postavljena ženama u određenim kontekstima nisu trebala biti univerzalna ili trajna.
S obzirom na raznolikost uloga koje su žene imale u ranoj crkvi i kulturni kontekst restriktivnih odlomaka, mnogi nedenominacijski kršćani i znanstvenici tvrde da bi ženama trebalo dopustiti da propovijedaju i poučavaju unutar crkve. Oni tvrde da su darovi Duha Svetoga, uključujući poučavanje i propovijedanje, dani i muškarcima i ženama za izgradnju crkve (1. Korinćanima 12:4-11). Kao takve, žene treba poticati da koriste svoje darove za dobrobit cijele kršćanske zajednice.
Nadalje, primjer samog Isusa daje uvjerljiv argument za uključivanje žena u službu. Isus je stalno kršio društvene i kulturne norme stupajući u kontakt sa ženama, poučavajući ih i uključujući ih u svoju službu. Na primjer, razgovarao je sa Samarijankom na zdencu i otkrio joj svoj identitet kao Mesije (Ivan 4,1-26). Imao je i učenice, poput Marije Magdalene, koje su prve svjedočile i objavile njegovo uskrsnuće (Ivan 20,11-18). Ovi primjeri ističu Isusovu radikalnu uključivost i vrijednost koju je pridavao ženama kao aktivnim sudionicama u njegovoj službi.
Zaključno, iako postoje odlomci u Novom zavjetu za koje se čini da ograničavaju ulogu žena u propovijedanju i poučavanju, ti se odlomci moraju razumjeti u njihovom kulturnom i povijesnom kontekstu. Širi biblijski narativ pokazuje da je žene pozvane i opunomoćene od Boga da služe u različitim svojstvima, uključujući vodstvo i naviještanje evanđelja. Kao kršćanin, vjerujem da žene treba poticati da koriste svoje darove i pozive za propovijedanje i podučavanje unutar crkve, u skladu s načelima uzajamnog poštovanja, reda i izgradnje tijela Kristova.

Križ je vjerojatno jedan od najpriznatijih simbola u kršćanstvu, koji utjelovljuje duboko teološko značenje i povijesnu važnost. Da bismo razumjeli njegovu upotrebu kao simbola, moramo proniknuti u biblijsku pripovijest, ranu kršćansku povijest i teološka tumačenja koja su oblikovala njegovo značenje.
U Novom zavjetu križ se prvenstveno povezuje s raspećem Isusa Krista, događajem koji stoji u središtu kršćanske vjere. Evanđelja detaljno govore o raspeću, pri čemu svaki autor daje jedinstvenu perspektivu njegovog značaja. Na primjer, u Evanđelju po Ivanu, Isusovo raspeće je prikazano kao krajnji čin ljubavi i poslušnosti Božjoj volji (Ivan 19:17-30). Apostol Pavao u svojim poslanicama dalje razlaže teološke implikacije križa, ističući njegovu ulogu u spasenju čovječanstva.
Pavlove poslanice prepune su spominjanja križa. U 1. Korinćanima 1,18 on piše: "Jer poruka križa je ludost za one koji propadaju, a za nas koji se spašavamo to je sila Božja." Ovdje Pavao ističe paradoksalnu prirodu križa: simbola patnje i smrti koji postaje samo sredstvo spasenja i božanske moći. Ovaj paradoks je središnji za kršćansku teologiju, gdje se križ vidi kao sjecište božanske pravde i milosrđa.
Križ također služi kao simbol učeništva i samoodricanja. U Marku 8,34 Isus kaže: "Tko god hoće biti moj učenik, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi." Ovaj poziv na uzimanje svoga križa označava spremnost na podnošenje patnje i žrtve radi nasljedovanja Krista. To je poziv da živimo život obilježen poniznošću, služenjem i predanošću Bogu, čak i usprkos nevoljama.
Povijesno gledano, korištenje križa kao simbola može se pratiti do rane kršćanske zajednice. U prvih nekoliko stoljeća kršćani su često bili progonjeni, a križ, kao simbol njihove vjere, bio je i izvor utjehe i oznaka njihova identiteta. Rani crkveni oci, poput Tertulijana i Justina Mučenika, pisali su o križu i njegovom značenju u svojim apologetskim djelima, braneći vjeru od poganskih kritika i nesporazuma.
Tertulijan, u svom djelu "Ad Nationes", govori o korištenju križa od strane kršćana, tvrdeći da on nije predmet štovanja, već simbol Kristove pobjede nad grijehom i smrću. On piše: "Mi kršćani istrošimo svoja čela znakom križa" (Ad Nationes, I. knjiga, XII. poglavlje). Ova praksa pravljenja znaka križa, koja se nastavlja u mnogim kršćanskim tradicijama i danas, služi kao podsjetnik na Kristovu žrtvu i predanost vjernika da živi u skladu s Njegovim učenjima.
Križ se također pojavljuje u kršćanskoj umjetnosti i arhitekturi, simbolizirajući središnje mjesto Kristova raspeća u vjeri. Chi-Rho, ranokršćanski simbol koji kombinira prva dva slova grčke riječi za Krista, često je uključivao križ, naglašavajući vezu između Isusova identiteta i Njegovog raspeća. Upotreba križa u crkvenim zgradama, od jednostavnih drvenih križeva do složenih raspela, odražava njegovu važnost kao središnje točke kršćanskog štovanja i pobožnosti.
Teološki, križ predstavlja nekoliko ključnih aspekata kršćanske doktrine. Prvo, to je simbol pomirenja. Prema doktrini zamjenskog pomirenja, Isusova smrt na križu bila je žrtva koja je platila kaznu za grijehe čovječanstva, pomirujući ih s Bogom. To je artikulirano u odlomcima kao što je Rimljanima 3:25, gdje Pavao piše: "Bog je prikazao Krista kao žrtvu pomirenja, kroz prolijevanje njegove krvi - da bude primljen vjerom." Križ je stoga simbol Božje ljubavi i pravde, pokazujući i Njegovu spremnost da oprosti i ozbiljnost grijeha.
Drugo, križ je simbol otkupljenja i oslobođenja. U Galaćanima 3:13, Pavao izjavljuje: "Krist nas je otkupio od prokletstva zakona postavši prokletstvo za nas, jer je pisano: 'Proklet svaki koji visi o stupu'" Preuzevši na sebe prokletstvo grijeha, Isus je oslobodio čovječanstvo iz ropstva grijeha i smrti, nudeći nadu u vječni život. Križ, dakle, nije samo simbol patnje, nego i pobjede i slobode.
Treće, križ je simbol pomirenja. U Efežanima 2:16, Pavao piše, "i u jednom tijelu da ih oboje pomiri s Bogom po križu, kojim je usmrtio njihovo neprijateljstvo." Križ premošćuje jaz između čovječanstva i Boga, kao i između pojedinaca i zajednica, rušeći barijere neprijateljstva i podjela. To je snažan simbol jedinstva i mira, ukorijenjen u Kristovoj žrtvenoj ljubavi.
Križ također služi kao simbol nade i uskrsnuća. Iako predstavlja Isusovu muku i smrt, također je neraskidivo povezana s Njegovim uskrsnućem. Prazni križ, često prikazan u protestantskim tradicijama, naglašava Kristovu pobjedu nad smrću i obećanje novog života za vjernike. Ovaj dvostruki značaj križa kao instrumenta smrti i znaka nade u uskrsnuće sadržan je u Pavlovim riječima u Filipljanima 3,10-11: "Želim upoznati Krista - da, upoznati snagu njegova uskrsnuća i sudjelovanja u njegove patnje, postajući poput njega u njegovoj smrti, i tako, nekako, dostižući uskrsnuće od mrtvih."
U suvremenoj kršćanskoj praksi križ je i dalje središnji simbol, nosi se kao nakit, prikazuje se u domovima i istaknuto na mjestima bogoslužja. Služi kao stalni podsjetnik na temeljne istine kršćanske vjere: Isusovu požrtvovnu ljubav, poziv na učeništvo i nadu u uskrsnuće. Križ u svojoj jednostavnosti i dubini sažima bit evanđeoske poruke.
Zaključno, Biblija i kršćanska tradicija bogato obdaruju križ višestrukom simbolikom. To je simbol pomirenja, otkupljenja, pomirenja, učeništva i nade. Njegova uporaba kao simbola duboko je ukorijenjena u biblijskoj pripovijesti, a potvrdili su je i razradili rani kršćanski pisci i teolozi. Za kršćane križ nije samo artefakt od povijesnog značaja, već živi simbol koji nastavlja nadahnjivati vjeru, odanost i dublje razumijevanje Božje ljubavi i milosti.

Jedan od zločinaca koji je bio razapete zajedno sa Isusom je rekao Isusu: Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo”. Isus mu odgovara: “Zaista ti kažem danas, bit ćeš sa mnom u raju.” (Lk 23:39-43). O kakvom raju se ovdje govori - kad će zločinac biti u ovome raju?

Raj je spomenut u Bibliji još na samom početku, u Knjizi Postanka.
Edenski Vrt prevedeno i kao Raj.
I sjetimo se, u njemu je puno zasađenih stabala i Adamu i Evi su bila dostupna sva - pa tako i ovo koje ih je dovelo ovdje gdje smo sad svi, na ovoj zemlji u ovom oiketerionu koji podrazumijeva "privremeno ili trajno odsustvovanje" iz tog Raja. Krist je rekao: ja sam Vrata. I Stablo Života…
Koliko je Rajeva u Bibliji spomenuto? Jedan jedini: Gan Eden. I kako Isus pojašnjava: u domu mojega oca puno je stanova.
I meni najdraže i tek nedavno mi je Duh ukazao pažnju na to, su one dvije najprekrasnije riječi koje je Isus tu izgovorio:
Bit ćeš SA MNOM u Raju.
Usput budi rečeno, prekrasnu si sličicu postavio, mogla bih ju satima gledati. ❣️

Faith, dobro nam došao/la 😁