Istraživač Biblije

DOBA (VJEKOVI) Plan spasenja, obuhvaćen u tri svijeta, progresivan je po svom karakteru i zahtijeva doba (vjekove) za svoj razvoj. Čini se da je postojalo samo jedno doba jasno označeno u svijetu prije potopa, ali ovaj sadašnji svijet podijeljen je na tri doba. Prvo, Patrijarhalno doba ili doba jednog čovjeka, u kojem je samo jedan čovjek istovremeno predstavljao Gospodina kao vladara obitelji; (u tome je bilo slično dobu prije potopa). Drugo, Židovsko doba, ili razdoblje dvanaest plemena, jer su u njemu, odnosno od smrti Jakova, posljednjeg patrijarha, pa do Kristove smrti, plemena Izraela predstavljala Gospodinovu stvar i smatrana su Njegovim narodom. Treće, koje počinje Kristovim uskrsnućem i proteže se do Njegovog drugog dolaska, obično poznato kao Evanđeosko doba, tijekom kojeg se Gospodin okreće poganima kako bi izdvojio narod za Svoje ime, to jest Nevjestu, Janjetovu ženu, Crkvu. To nas dovodi do početka budućeg svijeta, koji je, prema Božjem naumu, podložen Nevjesti koja je pripravljena i proslavljena zajedno s Kristom; i on je također podijeljen na doba, od kojih prvo može biti tisućugodišnja vladavina (Otk 20), ili ta vladavina može uključivati više od jedne uprave (dispenzacije). Ne bismo govorili o redoslijedu budućih događaja s tolikim pouzdanjem kao o prošlosti, ali je očito da razdoblje nakon Gospodinovog dolaska i uzvisivanja Nevjeste nije, kao što neki kažu, "jedno vječno doba", jer Pavao, govoreći o tom uzvisivanju i njegovoj svrsi, kaže: "Da u vjekovima (aionios) koji dolaze pokaže izobilno bogatstvo milosti svoje." (Ef 2:7). U svjetovima i dobima tako imamo nacrt plana, ptičju perspektivu njegova razvoja i uvid u slavni ishod. Tako možemo biti pripravni za detaljnije proučavanje djela različitih doba i sposobniji razumjeti progresivni karakter objave. Svako doba je korak u planu, i svaki je korak viši od prethodnog. "Naprijed i naviše" je moto utemeljen na duhu Božjeg plana. Svako doba je vremensko razdoblje, i svako razdoblje ima svoju posebnu upravu ili Božje djelo. Cilj Gospodina, kroz razne uprave mudrosti, moći i ljubavi, jest otkriti Sebe i tako spasiti čovječanstvo. Bog postupa s ljudskom rasom u nekim pogledima kao s pojedincem, prilagođavajući Svoju istinu kapacitetu shvaćanja, kao u djetinjstvu, mladosti i zrelosti, što objašnjava zašto su neke stvari iznesene onako kako moraju izgledati čovjeku, radije nego kao apsolutna istina koju može primiti samo um koji je postao savršen. Tako se za sunce kaže da izlazi i zalazi; a za nepromjenjivog Boga kaže se da se kaje što je stvorio čovjeka, kao da se djelo beskrajne mudrosti pokazalo neuspjehom. Gospodin je govorio čovjeku kao što su roditelji prisiljeni razgovarati sa svojom djecom, spuštajući se na razinu njihova shvaćanja. Neki misle da je to obmana ili laž, ali mi na to gledamo drugačije. To je stvaranje nejasnog dojma radije nego nikakvog. Recite malenom djetetu da sunce stoji mirno, a zemlja se kreće, i ono će biti zbunjeno, jer će vjerovati vlastitim osjetilima ili onome što izgleda istinito njegovim očima, radije nego onome što mu je rečeno. Objava nije osmišljena da poučava znanost astronomije, ili bilo što drugo što čovjek može sam otkriti upotrebom svojih prirodnih moći. Bog nam pomaže samo kada si sami ne možemo pomoći. Upravo na tom načelu prilagodbe Bog poučava simbolima, likovima, tipovima i sjenama, predstavljajući stvarnu ili duhovnu istinu prirodnim objektima. Istina je u nekim aspektima skrivena da bi mogla biti otkrivena, koliko god to na prvu pomisao izgledalo kontradiktorno. Skrivena je na neko vrijeme i razjašnjena u pravo vrijeme. Govorio je u zagonetkama i prispodobama, povremeno dajući ključ koji bi ih otključao kada se primijeni. Kroz dimljeno staklo, koje zamračuje svjetlost, možemo vidjeti sunce bolje nego golim okom. Boga se u Kristu može spoznati, ali bez posrednika On je neistraživ. Prije Židovskog doba Gospodin se pojavio kao čovjek; zakon je bio po odredbi anđela; ali "u ove posljednje dane, progovorio nam je po svome Sinu." Kada se shvati da je utjelovljenje, ili "Bog očitovan u tijelu", bilo vrhunac istog načela poučavanja duhovnih stvari kroz prirodne, kakvo je Bog koristio od početka, jedinstvo Biblije bit će opravdano, a povjerenje u nju kao božansku objavu utvrđeno. Koliko god struja istine može biti uprljana rukovanjem, to samo pokazuje prirodu tla kroz koje je tekla, dok blistavi dragulji koje ona sadrži otkrivaju njezino nebesko podrijetlo. Istina se otkriva na progresivan način, prema planu doba. Uzmimo jednu liniju misli za primjer: kada je po jednom čovjeku ušao grijeh, i sve njegove mračne posljedice pale na čovječanstvo, prva zraka svjetla i nade svanula je našoj rasi u obliku prijetnje Iskušavatelju – "Njezino sjeme satrt će ti glavu, itd." Ovdje je, prema općem priznanju, cijeli plan u orahovoj ljusci. Osvajač, borba, otpor i konačna pobjeda. Upotrijebljena slika znači smrt Zmiji, a u svom izvršenju ne može značiti ništa manje od istrebljenja svega što to gnjusno čudovište predstavlja. To ukazuje na čist svemir, kada grijeha i smrti više neće biti. Ali što je Eva mogla znati o tome? To nije bilo upućeno njoj, već Iskušavatelju. Bila je to prijetnja, a ne obećanje; iako je sadržavala, kao u klici, cijeli plan spasenja. Prigušenost tog svjetla bila je karakteristika cijelog doba. Slijedimo svjetlo i promatrajmo njegov razvoj. Prolaze dvije tisuće godina prije nego što pronađemo obećanje: "U tvom sjemenu bit će blagoslovljena sva plemena zemlje." Ovo je isti veliki plan. Ono je bilo kletva, ovo je blagoslov; ali kletva Zmiji znači blagoslov narodima. Ovo je povećanje svjetla o istoj temi, a ipak, kako prigušeno. Mi, živeći u ovaj kasni dan, znamo da je to sjeme bio Krist (Gal 3:16). Ovo je definicija obećanja po Svetom Duhu. Ali tekst obećanja upućivao je na to da se odnosi na Izaka, ili drugim riječima, na "sjeme po tijelu". Može se reći da je obećanje imalo dvostruko značenje – prirodno i duhovno. Istina, ali prirodno je bilo sve što se pošteno moglo izvući iz riječi, a duhovno je držano izvan vidokruga dok nije došlo pravo sjeme. Izak i Krist odnose se jedan prema drugom kao prirodno i duhovno. Ovdje, kao i svugdje, redoslijed vrijedi: prvo prirodno, a zatim duhovno. Prirodno je temelj, budući da je prvo; Krist je došao kroz Izaka. Veće u ovom smislu proizlazi iz manjega. "Stariji će služiti mlađem." Od nižeg prema višem Božji je poredak, i sve ove činjenice dokazuju progresivni karakter Božjeg plana. Duh također otkriva činjenicu da "Sjeme" obuhvaća ne samo jednu osobu, već mnoge osobe sjedinjene u jedno. Neka se posebna misao posveti ovoj činjenici. Ona je vrlo zanemarena. Istine od velike vrijednosti ostaju nejasne zbog tog zanemarivanja. Ovo "mnogi u jednom" vrijedi za prirodno kao i za duhovno. Židovi su bili prirodno sjeme, i cijelo [Židovsko] doba iskorišteno je za njihov razvoj. Kršćanska crkva je duhovno sjeme i jedno doba se koristi za njihov razvoj. Pavao ih ovako suprotstavlja: "Oni koji su djeca tijela nisu djeca Božja; nego se djeca obećanja računaju kao sjeme." Rim 9:8. Ne jedno dijete, nego djeca! Tko su oni? Gal 4:28 odgovara: "A mi smo, braćo, kao Izak, djeca obećanja." Tada slijedi da smo "mi braća" to sjeme. Tijekom Židovskog doba, dok se razvijalo prirodno sjeme, zakon i proroci svjedočili su, i svjetlo se povećavalo, ali samo su oni duhovnog uma mogli razaznati dublju istinu. Mase su vidjele samo prirodno i bile su navedene očekivati zemaljsku slavu; stoga su odbacili svog Mesiju kada je došao. Istina je da je došao u tijelu, kao dio židovskog naroda, i ispunio ona proročanstva koja su se odnosila na Njegove patnje u tijelu, ali ona su bila previđena jer nisu bila u skladu s njihovim željama (vidi Iz 53); i njima je, u njihovoj sljepoći, bilo kao da ih On nije ispunio. Krist je ispunio "Prvo prirodno", i nije u potpunosti ušao u duhovno sve dok nije rođen od mrtvih, "oživljen Duhom", koji je bio u Njemu prije nego što je umro. Pravo sjeme, predodređeno da "satre glavu Zmiji" i blagoslovi narode, jest i duhovno i besmrtno. Isus je Prvorođenac u to stanje, i postavljen je za Glavu besmrtnog čovječanstva – drugi Adam. (Kao što je ranije prikazano, prirodno je temelj duhovnog, a kako je čovjek izgubio svoj prirodni život, potrebno je da prirodni čovjek bude otkupljen od smrti kako bi se dala prilika za razvoj u viši život. Ovo otkupljenje je pripremna značajka Kristova djela, i u tu svrhu On je dao svoj život kao otkupninu. Tako je Krist obnovitelj stare rase, kao i Glava nove rase.) Tijekom Evanđeoskog razdoblja i po Kristovom duhu, članovi tijela se pripremaju, i tijekom trubljenja sedme trube svi će oni biti nagrađeni. Otk 11:18. "Oni koji su Kristovi o njegovoj (parousia) prisutnosti." Oni, učinjeni jednim s Njim kao što je on jedno sa svojim Ocem (Iv 17:21-22), čine sjeme – "Nebesku pobjedničku vojsku". Otk 19:14. Djelo sjemena mora slijediti potpuni razvoj sjemena. Zanemarivanje te činjenice navelo je tisuće da pretpostave da Božji plan spasenja završava pri drugom Kristovom dolasku. Iz onoga što je napisano, može se vidjeti da Bog ne počinje spašavati svijet (u pravom smislu) sve do tada. Djelo prošlih vjekova bilo je pozivanje nekolicine, pod disciplinom, za visoki položaj. Oh, kakvo odgovorno mjesto zauzimamo mi, do kojih je došlo svjetlo radosne vijesti. Naš položaj u kraljevstvu ovisi o našoj vjernosti. Kruna i vladavina pripadaju onima koji trpe i pobjeđuju. Ali kakvo ohrabrenje da izdržimo sve – naš je poziv doista visok. Mnogi su naslovi dani Kristovoj crkvi u Riječi, ali nijedan tako mio kao "Nevjesta, Janjetova žena". Shvatiti slavu i izvrsnost takvog položaja u perspektivi, mora se pokazati kao protuotrov za melankoliju i svjetovnost, i biti najjači motiv za vjernost. J. H. P. ————— JEDNA osobna borba i pobjeda nad samim sobom bit će od veće koristi nego slušanje stotinu propovijedi ili pjevanje stotinu himni. Ne koristi nam toliko ono što naučimo, koliko ono što primjenjujemo. (w1879 kolovoz str. 4,5 / R22)

Naslov: DVOSTRUKI BLAGOSLOV: RJEŠENJE ZAGONETKE STOLJEĆA Mnogi se iskreni kršćani pitaju: "Ako je Krist umro za nas prije gotovo 2000 godina i platio cijenu za grijeh, zašto još uvijek vladaju smrt, bol i patnja? Gdje je taj obećani blagoslov?" Stara "Stražarska kula" iz 1912. godine (iz pera brata Russella) daje nam predivan, biblijski odgovor koji otvara oči i srce. Odgovor leži u razumijevanju Božjeg "pravog vremena" i dvostrukog djela spasenja. 🌾" referrerpolicy="origin-when-cross-origin" src="https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t9d/1/16/1f33e.png" style="border: 0px; border-start-start-radius: 0px; border-end-end-radius: 0px; border-start-end-radius: 0px; border-end-start-radius: 0px; object-fit: fill;"> 1. Vrijeme izbora (Sadašnjost): Ovo dugo razdoblje u kojem se čini da Bog šuti zapravo je vrijeme milosti za jednu posebnu skupinu. Bog ne kasni, već sakuplja "Kristovu Zaručnicu". To je "Crkva Prvorođenih". Kao što tekst kaže: "Jedinstveni temelj Crkve je Isus Krist njezin Gospodin." Oni koji se sada odazivaju, koji idu stopama Isusovim i trpe s Njim, pozvani su na nebesku slavu. To je "Visoki poziv". Dok se taj broj ne popuni, svijet mora čekati. 🌍" referrerpolicy="origin-when-cross-origin" src="https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t3f/1/16/1f30d.png" style="border: 0px; border-start-start-radius: 0px; border-end-end-radius: 0px; border-start-end-radius: 0px; border-end-start-radius: 0px; object-fit: fill;"> 2. Vrijeme obnove (Budućnost - Tisućugodišnje Kraljevstvo): Kada Zaručnica bude potpuna i sjedinjena s Gospodinom, tada počinje druga faza – blagoslov za SVE obitelji na zemlji! To je Restitucija (Obnova). Svijet neće ići u nebo, već će mu se vratiti ono što je Adam izgubio – savršen ljudski život na rajskoj Zemlji. "Sve će se slijepe oči otvoriti, a sve gluhe uši bit će otvorene." Što je dakle prava Evanđeoska poruka? To nije vijest o vječnim mukama (tekst jasno kaže da je kazna za nepokajane uništenje, a ne mučenje), već vijest o Otkupnini koja jamči: Uskrsnuće za sve. Priliku za vječni život na obnovljenoj zemlji za čovječanstvo. Besmrtnost na nebu za "Malo stado". Radujmo se, jer onaj koji sjedi na prijestolju govori: "Evo, sve činim novim!" Zora tog veličanstvenog dana već sviće.

Duhovna pouka ovdje, za sve nas, jest: (1) Da je sam Gospodin na kormilu i upravlja svojim djelom, te da svatko od nas i svi mi trebamo neprestano gledati u njega za vodstvo njegova djela i primjećivati kako on vodi različite udove u tijelu (1. Kor 12:25-31); (2) Lekcija nas uči Gospodinovoj volji u pogledu promicanja evanđelja; jer iako je nažalost odabrani Ključni tekst neizvoran — ne nalazi se u starim rukopisima (Marko 16:9 do kraja, izostavljen u svim starim rukopisima — vidi također Revidiranu verziju) — ipak, ista misao, da je Božja volja da se evanđelje propovijeda posvuda, obilno se naučava na drugim mjestima (Mat 28:19) i potkrepljuje upravo ovom lekcijom koju razmatramo. Iz nje također vidimo da, dok su određeni sluge izabrani i naznačeni od Gospodina za određene posebne službe, drugima je dopušteno služiti kao što je to činio Marko, a treći mogu služiti Crkvi kod kuće, kao što su činili Šimun, Lucije i Manahen, te da su još neki — zapravo cijela Crkva — povlašteni surađivati u pitanju simpatije, ljubavi, molitvi, gostoprimstva i financijskog uzdržavanja (Rim 12:6-13). Okolnosti su se od tada znatno promijenile i ne moramo se ograničavati na potpuno iste metode postupanja sada kao tada; ali inherentna načela su ista. Niti nosimo istu vrstu odjeće, niti putujemo istom vrstom plovila, niti smo uzdržavani na potpuno isti način. Ali uz sve te razlike, ista služba sada treba biti obavljena: naime, propovijedanje evanđelja svima koji imaju "uši da čuju". S evanđeljem predstavljenim na tiskanoj stranici, te uz sadašnje poštanske i željezničke pogodnosti, mnogo veći broj ljudi može postati javnim misionarima, idući od mjesta do mjesta, držeći visoko svjetiljku života, noseći radosnu vijest od vrata do vrata. Ista ta sredstva omogućuju onima koji moraju ostati kod kuće, a mogu koristiti poštu, da na taj način idu okolo čineći dobro, propovijedajući Krista i njegovo Kraljevstvo i njegovu pravednost. Drugi pak mogu ići okolo propovijedajući usmeno, kao i šireći tiskanu stranicu — "svatko prema svojoj vlastitoj sposobnosti" (Mat 25:15). Mi koji živimo danas imamo posebne prilike i povlastice za služenje istine drugima. Naša je odgovornost razmjerno velika, a naša vjera, ljubav i revnost trebale bi se razmjerno pokazati; jer onaj tko ljubi mnogo i tko ima mnogo prilika, zasigurno će učiniti mnogo za onoga koji nas je pozvao iz tame u svoje čudesno svjetlo. (w1897 15. travanj str. 122,123 / R2141)

Ovo usvojeno ime "kršćanin" ukazuje na zdravo stanje Crkve i svjedoči o ispravnoj pouci koju su primili od Pavla i Barnabe. Kada se kasnije jedna druga skupina kršćana počela dijeliti na frakcije, pri čemu su se neki nazivali Petrovim sljedbenicima, neki Pavlovim, neki Apolonovim, Apostol ih je zbog toga ukorio, uvjeravajući ih da je to dokaz da su njihovi pogledi na tu temu općenito tjelesni, svjetovni, a ne duhovni. Rekao im je da je to dokaz da su još uvijek "djeca" u duhovnim stvarima i ukazao im na to da ni Petar, ni Pavao, ni Apolon nisu umrli za njih, te da su oni u najboljem slučaju samo sluge Gospodina Isusa, koji ih je otkupio i koji im je poslao blagoslov istine, koristeći ona oruđa koja su mu se činila dobrima. (1. Kor. 3:3-23). Kakve dokaze imamo svuda oko nas da tjelesni ili svjetovni um danas uvelike prevladava — da su mnogi koji su zazvali ime Kristovo samo "djeca" u duhovnom razumijevanju. Dokazi ovih stanja mogu se naći u činjenici da jedan kaže: "Ja sam od Wesleyja", drugi: "Ja sam od Calvina", treći: "Ja sam od Petra", i da su općenito vjernici Gospodina Isusa podijeljeni u stranke i frakcije — luterane, prezbiterijance, kongregacionaliste, episkopalce, baptiste itd. Štoviše, nije istina, kao što neki tvrde, da su ta imena samo forme i da ne znače ništa. Ona znače mnogo: ona podrazumijevaju da oni koji se označavaju tim imenima priznaju pravila raznih stranaka i frakcija, i da su svi više ili manje u ropstvu ljudskih sustava i predaja ljudi, te da su u velikoj mjeri propustili ostvariti individualnu "slobodu kojom Krist oslobađa" sve one koji su došli k njemu i koji su sjedinjeni samo s njim. Niti mi, poput mnogih, ne zagovaramo uklanjanje tih razdjelnih ograda ljudskih vjerovanja samo da bi se od njih izgradila "unijska" ograda, dvostruko jača, oko cijele skupine onih koji vjeruju u Krista. Naprotiv, mi poričemo ispravnost bilo kakvih ljudskih ograda i smatramo da svaki pojedini kršćanin treba biti sjedinjen i obvezan samo Gospodinu i njegovim uputama, a ne drugima, bilo malobrojnima ili mnogobrojnima. Svi istinski posvećeni i istinski sjedinjeni s Gospodinom naći će se u zajedništvu sa svima ostalima koji su slično sjedinjeni s njim, a veza između tih različitih udova (veze ljubavi i zajedničke podložnosti jednoj Glavi i svim njezinim aranžmanima) bit će jedina veza potrebna za potpuno djelovanje ovog tijela Kristovog, prema uputama njegove Riječi. Neka svakome od nas bude najviša ambicija i cilj biti kršćaninom u najpunijem smislu te riječi. Istinski biti kršćanin podrazumijeva sjedinjenje s Kristom; to podrazumijeva podložnost njemu kao našoj Glavi, to podrazumijeva udio s njim u pomazanju svećenstva za djelo žrtvovanja i samoodricanja u ovom sadašnjem vremenu; to također podrazumijeva povezanost s njim u pomazanju kraljeva i subaštinika u dolazećem Kraljevstvu. Uzmimo i zadržimo to sveto ime, i samo njega; i pobrinimo se da to sveto ime ne uzimamo uzalud. (w1897 1. Travanj str. 108/ R2134)

Citat: "...nego ako, čineći dobro, trpite i podnosite strpljivo, to je ugodno Bogu. Jer na to ste i pozvani..." (I Petrova 2:20-21) Komentar: "Jer ovo je pohvalno, ako tko zbog savjesti prema Bogu podnosi žalosti, trpeći nepravedno. Jer kakva je slava ako, kad griješite i trpite udarce, to strpljivo podnosite? Nego ako, čineći dobro, trpite i podnosite strpljivo, to je ugodno Bogu. Jer na to ste i pozvani, budući da je i Krist trpio za nas, ostavivši nam primjer da slijedite njegove stope: on grijeha ne počini, niti se nađe prijevara u ustima njegovim; on, kad su ga vrijeđali, nije uzvraćao uvredom; kad je trpio, nije prijetio, nego se prepustio onomu koji pravedno sudi." (Iz časopisa The Dawn, siječanj 1954., str. 24)

ISPUNJENJE ABRAHAMOVOG SAVEZA. ________________________________________ S ovog stajališta možemo vidjeti da su jedini koraci dosad poduzeti u ispunjenju izvorne i sveobuhvatne izjave božanskog plana, "Saveza s Abrahamom" (koji je, kako Apostol izjavljuje, bio unaprijed objavljeno cijelo evanđelje — radosna vijest u sažetom obliku — Gal. 3:8), sljedeći: — (1) Očitovanje jedinorođenog Sina Božjeg kao "čovjeka Krista Isusa", i njegovo odobrenje kao savršenog pod Zakonom. (2) Istim činom poslušnosti i vjernosti on je "kupio" Adama i njegov rod; i ispunivši uvjete njihove osude, prema božanskom planu, omogućio je Bogu da bude pravedan, a ipak opravdavatelj onoga koji vjeruje u Isusa; i omogućio je sebi, kao božanski predloženom i unaprijed određenom "Sjemenu Abrahamovom", da blagoslov voljnima i poslušnima učini vječnim blagoslovom. (3) Prema izvornom božanskom planu, mnogobrojno "Sjeme" bilo je predviđeno od početka (Gal. 3:29; Ef. 1:4) — čija bi punina, moć i vlast uvijek trebali prebivati u Kristu Isusu, našem Gospodinu i Otkupitelju. Sljedeći korak u božanskom planu bio je izbor iz redova ljudi ove posebne klase, — nazvane Crkva Kristova — kojoj je Isus Gospodin i glava (Ef. 1:22,23); nazvane Nevjesta, Janjetova žena i subaštinica (Otk. 19:7); nazvane također "udovi njegovog tijela", kojima upravlja on kao Glava (1. Kor. 12:27); nazvane također njegova "braća" (Heb. 2:11); nazvane također "kraljevsko svećenstvo", pod njim kao Velikim svećenikom ili Glavnim svećenikom, i dionici njegove slave, časti i besmrtnosti, i subaštinici u njegovom Kraljevstvu i u njegovom nasljedstvu u Abrahamovom Savezu kao "Sjeme" kojem pripada obećanje. — Vidi Otk. 20:4; Gal. 3:29. Ovaj izbor Crkve odvija se uz teška iskušenja; jer Bog je predodredio da svi koji će činiti udove mnogobrojnog Sjemena moraju "biti suobličeni slici Sina njegova, da on bude prvorođenac među mnogom braćom." (Rim. 8:29.) A budući da nitko nije "pozvan" na ovu visoku čast osim "opravdanih", i nitko nije opravdan osim kroz vjeru, pod uvjetima Novog Saveza, slijedi da, budući da je velika većina dosad zaslijepljena od kneza ovoga svijeta tako da ne mogu vjerovati (2. Kor. 4:4), i budući da čak i nakon što povjeruju i budu pozvani mnogi ne uspiju učiniti svoj "poziv i izbor sigurnim"; stoga će ova izabrana Crkva, kad bude upotpunjena i usavršena i proslavljena na kraju "uskog puta" koji malobrojni nalaze (Mat. 7:14), biti "malo stado", — koje ne sadrži "mnogo velikih", bogatih ili mudrih, prema procjeni ovoga svijeta. — 1. Kor. 1:26-28; Jak. 2:5. (4) Kada izabrani broj bude odabran, i bude proslavljen sa svojom Glavom, Kristom Isusom, kao suradnici i subaštinici u njegovom Milenijskom Kraljevstvu — tada će, i ne prije, "Sjeme Abrahamovo", predviđeno u božanskom Savezu i prisezi Abrahamu, u potpunosti doći. I tada će, odmah, budući da je put sasvim pripremljen, započeti blagoslov cijelog čovječanstva (na kraju "svih koji su u grobovima"). Svi će biti blagoslovljeni spoznajom i prilikom milostivih priprema Novog Saveza, i svi koji svesrdno prihvate njegove pripreme imat će život i radost vječnu. (5) Uzgred, Abraham, Izak i Jakov i sveti proroci, vjerni prije Novog Saveza, primit će poseban blagoslov i bit će pridruženi kao zemaljski ili ljudski predstavnici duhovnog Kraljevstva Božjeg u blagoslivljanju svijeta; ali njihov dio i služba bit će pod upravom Crkve, jer je Bog "predvidio nešto bolje za NAS, da oni bez NAS ne bi bili učinjeni savršenima." — Heb. 11:40; Luka 16:16. (6) Uzgred, također, razvit će se još jedna klasa, "veliko mnoštvo, koje nitko ne može izbrojiti" (Otk. 7:9,13-15); ali budući da nisu "pobjednici", jer nisu uspjeli "učiniti svoj poziv i izbor sigurnim" — iako će imati povlasticu "služiti" — neće činiti dio izabranog "Sjemena" u kojem će prebivati blagoslivljajuća moć kraljevstva i svećenstva. (7) Uzgred, također, propovijedanje evanđelja u vezi s "pozivanjem" "Sjemena" imalo je civilizirajući utjecaj diljem svijeta. Ono je raspršilo dio "guste tame" kojom su Sotona i grijeh obavili svijet čovječanstva. Ali još uvijek je mračno; — još uvijek "gusta tama pokriva narode"; još uvijek bog ovoga svijeta zasljepljuje umove onih koji ne vjeruju; još uvijek "sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima", čekajući slavno Milenijsko jutro koje će pratiti sjaj Sjemena Abrahamova, Sinova Božjih u slavi, kao "Sunca Pravednosti s ozdravljenjem [obnovom] u svojim zrakama." — Iza. 60:2; Rim. 8:22,19; Mal. 4:2; Djela 3:19-21. (w1897 15. Ožujak str. 83,84 / R2122)

Oni koji iskustva apostola Pavla stavljaju u istu ravan s preobraćenjem grešnika, uvelike griješe. Takvo ponašanje kakvo je ovdje opisano nije ponašanje grešnika, neprijatelja Boga. Izvještaj o prosvjetljenju apostola evanđeljem izvještaj je o najplemenitijem karakteru koji zaslužuje poštovanje svake klase u svako doba. Skloni smo smatrati apostola Pavla u nekom smislu slikom, prilikom ili tipom (predslikom) njegove rase—Izraela—i otvaranje njihovih očiju koje uskoro treba uslijediti. Među Židovima ima mnogo onih koji se čine kao Izraelci uistinu, samo zaslijepljeni, kao što su prorok i apostol opisali. (Rim. 11:7-12.) Onom narodu čija se sljepoća dogodila petog (tisućljetnog) dana, i koji je bio zaslijepljen tijekom šestog (tisućljetnog dana), oči će se otvoriti trećeg dana, koji će biti sedmi (tisućljetni) dan—Milenijski dan. Izrael je također bio bez hrane i pića duhovne vrste tijekom cijelog ovog vremena. Izrael također treba biti izabrana posuda u Gospodinovoj ruci, kao dio zemaljskih posrednika u nošenju poruke koja će blagosloviti pogane i sve obitelji na zemlji. Blizu smo vremena otvaranja očiju Izraelu. Kada vrijeme u potpunosti dođe, Gospodin će poslati nekog Ananiju čiji će dodir i blagoslov pod božanskom naklonošću donijeti vid. Ime Ananija znači: "Jah je milostiv". (R2118)

PROBLEM CRKVENOG JEDINSTVA. ————— Pod ovim naslovom Christian Statesman kaže: "Ono što mi tvrdimo nije puka spekulativna teorija, gore u eklezijastičkim oblacima, i nemoguća za ostvarenje u ovom stvarnom svijetu. Naprotiv, to je jednostavno, praktično, biblijsko pravilo po kojem je Crkva Kristova, prema svojoj božanski uređenoj prirodi, dužna urediti svoj zemaljski život... Vjerujemo da se crkva ne može učinkovito suočiti s koncentriranim neprijateljstvom u svom sadašnjem podijeljenom stanju, sa svojim odvojenim denominacijama koje često ne uspijevaju surađivati i nerijetko rade jedna protiv druge. Nadalje vjerujemo da će u bliskoj budućnosti biti prisiljena tražiti istinsko rješenje problema svog imperativno potrebnog organskog jedinstva. Stoga smo prisiljeni istaknuti ono za što smo potpuno uvjereni da je lijek koji se uskoro mora primijeniti za iscjeljenje njezinih sektaških podjela... Crkva je, poput države, društveno biće sastavljeno od pojedinačnih članova. Svako od tih kolektivnih bića, po božanskom uređenju, odjeveno je vlašću u svojoj odgovarajućoj sferi djelovanja. I u svakom od tih kolektivnih ili društvenih bića nalaze se podanici vlasti. Krist je Suvereni Gospodin i Kralj i nad crkvom i nad državom. Njegova Riječ, dana u svetim Pismima, sadrži vrhovni zakon za svako od tih društvenih tijela u njegovoj posebnoj sferi. "Dužno poštovanje zakona Kristova u državi osigurava joj ravnotežu političke vlasti i sloboda građanina, i tako uspostavu i očuvanje nacionalnog organskog jedinstva. I na sličan način dužno poštovanje zakona Kristova osigurat će crkvi i svim njezinim pojedinačnim članovima ravnotežu eklezijastičke slobode i zakona i posljedično trajno organsko jedinstvo. Priznate razlike između sfere i funkcija crkve s jedne strane i sfere i funkcija države s druge strane neće utjecati na ovu analogiju. Eklezijastička vlast ne vitla materijalnim mačem. Njezine kazne su duhovne." Rijetko nalazimo da su zagovornici Crkvene federacije tako otvoreni kao ovaj; ali mi se divimo poštenju i iskrenosti čak i u lošem cilju; – a kao što naši čitatelji dobro znaju, mi smatramo pokret za predloženu organsku uniju crkava, a zatim njihovu kooperativnu uniju s državom, vrlo lošim ciljem; – onim koji je bremenit opasnošću za slobode svih klasa – ali prorečen u Pismima kao povezan s velikom nevoljom s kojom će društveni i eklezijastički poredak ovog Evanđeoskog doba doći do naglog kraja. Mi poričemo svaku tvrdnju iz citata. (1) Poričemo da je crkva (kolektivno) "odjevena vlašću". Naprotiv, smatramo da je pojedinačni kršćanin slobodan od vlasti osim one glave istinske Crkve – Krista. Njegovi bližnji ga mogu savjetovati ili se mogu povući iz zajedništva s njim, ali oni nemaju "vlast" nad njim prema Pismima. Budući da nema onih "odjevenih vlašću", ne može biti ni "podanika vlasti". Cilj Sotone, i nesvjesno onih koje on vara, oduvijek je bio lišiti pojedinačnog kršćanina slobode kojom ga je Krist oslobodio, i pod jednom ili drugom izlikom, utopiti pojedinca u masi, pod ljudskim glavama i vlastima. Papinstvo je žalostan primjer Sotoninih uspjeha u tom smjeru u ranim stoljećima ovog doba; a protestantizam šesnaestog stoljeća, koji se nikada nije u potpunosti riješio tog utjecaja, sada biva uvučen u istu zamku. (2) Nije istina, kao što se navodi, da Božja Riječ dana u "svetim Pismima sadrži vrhovni zakon za svako od tih tijela". Naprotiv, Gospodinove zapovijedi, savjeti i obećanja bili su prvo upućeni samo malom narodu Izraela, i drugo, osobitom narodu, kraljevskom svećenstvu i svetom narodu – Crkvi pozvanoj iz svijeta i začetoj od novog duha kroz tu Riječ. A Gospodinove riječi Crkvi nisu upućene kao organizaciji, nego samo kao pojedincima. "Ako tko [pojedinačno] hoće biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe, i uzme svoj križ, i slijedi me. Tko ima uho neka [pojedinačno] čuje." Daleko od toga da priznaje države, narode, i da im daje zakone, Gospodinova Riječ izjavljuje da su oni svi "kraljevstva ovoga svijeta" i pod "Knezom ovoga svijeta" – Sotonom. I preko proroka on je te poganske vlade ili države prikazao kao divlje zvijeri, i govorio o njihovom potpunom uništenju u vrijeme uspostave njegova Kraljevstva za koje nas je učio moliti: "Dođi Kraljevstvo tvoje!" (3) Nije istina da "Dužno poštovanje zakona Kristova u državi osigurava joj ravnotežu političke vlasti". Baš naprotiv, ravnoteža u politici često odlazi na stranu korumpiranih i salonskog elementa. Povijest raznih takozvanih kršćanskih država Europe, pisana krvlju, pokazuje da nijedna od njih nikada nije bila upravljana zakonima Kristovim, nego su sve bile prisiljene na suprotne smjerove. Krist nije dao nikakve nacionalne zakone jer njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. On vlada pojedinačno svakim građaninom svog nebeskog kraljevstva. (4) Tvrdnja da takva organizirana i dominantna Eklezijastička Vlast ne bi trebala mač, nego bi samo izvršavala duhovne kazne, varljiva je. To je bila tvrdnja Papinstva u zenitu njegove moći. Na primjer, ono je proklelo Hugenote kao "heretike", govorilo kako će ih Bog mučiti u budućnosti, i izjavilo da "heretici" nemaju nikakva prava koja bi vlade ili narod bili dužni poštovati, i obećalo vječne nagrade svima koji bi im se suprotstavili. A kad ih je francuski kralj, tako potaknut, uhvatio u zamku i masakrirao, Papinstvo je kovalo medalje u njegovu čast i proglasilo ga svecem. Tako su se tumačile duhovne kazne i nagrade ne tako davno. Ne pretpostavljamo da bi protestantska vlast odmah postala tako arogantna, ali u nekom obliku svi disidenti bi se smatrali "hereticima" ili "anarhistima", i bili bi proganjani do mjere koju bi javno mnijenje odobravalo. (w1897 1. Ožujak 66,67 / R2114)

Njegova iskrenost kao štovatelja pravog Boga očitovala se u njegovoj želji da spozna volju Gospodnju, što je pokazivalo njegovo istraživanje Pisma. Gospodin prilazi i otkriva se upravo takvima: ne tako da mu šapne razumijevanje dotičnog odlomka, već slanjem Filipa da mu protumači Pisma; baš kao što je u slučaju Kornelija, Petar bio poslan da mu kaže riječi spasenja koje trebaju donijeti spasenje njemu i njegovom kućanstvu. Filip je očito bio revni sluga Gospodnji, pa ga je stoga Gospodin upotrijebio na poseban način zabilježen u ovoj lekciji; čini se da Gospodin traži one koji su spremna uma, ispražnjeni od vlastitog "ja", ispunjeni njegovim duhom i revni, da ih upotrijebi kao oruđe u svojoj ruci, a takvi su njegovi posebni sluge. Budimo svi mi sve više ispražnjene posude, pripremljene za Učiteljevu upotrebu. Filipovo pitanje—"Razumiješ li što čitaš?"—bilo je vrlo prikladno; pitanje koje bi se danas moglo primijeniti na mnoge kršćane koji bi, kad bi iskreno odgovorili, priznali da je veći dio Pisma za njih "kao zapečaćena knjiga"—neki tvrde da je zapečaćeno, drugi tvrde da su neuki i stoga ga nisu u stanju tumačiti. (Iza. 29:11-14.) Kamo sreće da više ljudi ima duh eunuha—želju da razumiju Pisma i da prihvate takve ponizne instrumente koje bi im Gospodin po svojoj volji mogao poslati kao pomoć. Nije zabilježeno kako je Gospodin privukao pažnju eunuha na određeni odlomak Pisma koji ga je zbunjivao; ali nijedan bolji nije se mogao naći kao tekst iz kojeg bi se propovijedao Krista raspetoga, žrtvu za grijeh, nositelja grijeha, otkupninu za sve. I Filip je iskoristio priliku da propovijeda Isusa kao ispunjenje ovog proročanstva, pomirnicu za naše grijehe, čijim smo ranama izliječeni. Tko god pročita najave govora za pomodne crkve u gotovo svakom velikom gradu, zapanjit će ga različitost tema o kojima se raspravlja u odnosu na one o kojima su Filip i apostoli govorili s toliko snage i s tako velikim rezultatima prije osamnaest stoljeća. I tko će reći da to nema nikakve veze s općepriznatom hladnoćom i mrtvilom u nominalnoj crkvi? Evanđelje koje je sila Božja na spasenje nije evanđelje politike, ni društvene reforme, ni umjerenosti, itd., već evanđelje spasenja od grijeha i smrti po Spasitelju koji nas je kupio svojom dragocjenom krvlju. Filipova izravnost u razgovoru vrijedna je spomena. Nije se vozio u eunuhovoj pratnji izbjegavajući glavnu temu, raspitujući se o Etiopiji, stanju usjeva, poslovnim prognozama, itd., već je, imajući poseban zadatak kao sluga Gospodnji, odmah počeo propovijedati. No, eunuh je bio pažljivi pitalac. Kao Židov, čekao je, nadao se i molio za Mesiju i njegovo Kraljevstvo. Znao je za određene odlomke Pisma koji su veličali slavu tog Kraljevstva i blagoslove koji će iz njega proizaći: druge odlomke, koji su se činili donekle proturječnima, nije razumio, a sada mu je ponuđeno objašnjenje koje je u svakom smislu riječi odgovaralo proročanskoj tvrdnji i pomirilo sve proturječnosti. Što je drugo on ili bilo koji pošten čovjek mogao učiniti nego prihvatiti činjenice? Dapače, sasvim je moguće da je već čuo za Isusa, i možda je čuo da se baš ovo Pismo navodi kao ispunjeno u njemu. Sada kad mu je sve bilo jasno predočeno—što to znači i kako se ispunilo—nije gubio vrijeme u priznavanju Isusa za Mesiju; odmah je upitao sprječava li ga što da prigrli djelo Nazarećanina i da krštenjem bude priznat kao jedan od njegovih učenika? Trebamo također primijetiti izravnost Filipovog odgovora. Nije rekao: "Morat ćeš ići na klupu za pokajnike i da se neko vrijeme moli za tebe, prije nego te Bog prihvati"; niti je rekao: "Ispravna stvar koju trebaš učiniti jest pridružiti se ovoj ili onoj denominaciji nakon što proučiš njen katekizam i ispovjediš njezino dugačko, ljudskom rukom sastavljeno vjerovanje ili savez." Naprotiv, rekao je: "Ako vjeruješ svim svojim srcem, možeš prikladno izvršiti ovaj simbol sjedinjenja s Kristom, ukop u njegovu smrt." Dobro je također primijetiti da Filip nije rekao eunuhu: "Dovoljno je ako imaš pravo krštenje, pravo posvećenje svog života Gospodinu, ukop svoje volje u Gospodnju volju, i ne trebaš izvršiti vanjski simbol u vodi." Filip nije rekao ništa takvo; niti je on ili itko drugi imao ovlast da tako obezvrijedi riječ Gospodnju i apostola, koja upućuje sve vjernike da tako simboliziraju svoju vjeru i posvećenje. Također je vrijedno spomena da Filip nije rekao eunuhu: "Otići ću ondje i donijeti malo vode u dlanu, pa ti poškropiti čelo;" već zapis kaže da "siđoše obojica u vodu" i "iziđoše iz vode". (2111)

tjepanovo vjerno svjedočanstvo do smrti slijedilo je pak svjedočanstvo mnogih drugih koji su također bili vjerni do smrti i baštinici kruna života prema obećanju. Dobrotvorni utjecaji Kristova evanđelja od Stjepanovih su dana tako proželi civilizirani svijet i tako utjecali na njega, da sljedbenici Krista trenutno nisu u opasnosti da budu kamenovani do smrti zbog propovijedanja njegova evanđelja. Unatoč tome, riječi Apostola i dalje vrijede: "Svi koji žele živjeti pobožno u Kristu Isusu, trpjet će progonstvo." Još uvijek je potrebno trpjeti s Kristom, ako želimo biti proslavljeni s njim i sudjelovati u njegovom dolazećem Kraljevstvu. Ali današnja su progonstva profinjenija nego u bilo kojem prethodnom razdoblju. Vjerni danas nisu kamenovani doslovnim kamenjem ili ustrijeljeni doslovnim strijelama ili doslovno obezglavljeni, ali još uvijek je istina da zli odapinju strijele na pravedne, "i to gorke riječi," i mnogi su zbog vjernosti ukoreni, oklevetani i odsječeni od zajedništva — obezglavljeni zbog svjedočanstva Isusova. (Otkr. 20:4.) Neka svi takvi oponašaju Stjepana, prvog kršćanskog mučenika. Neka njihova svjedočanstva budu dana blistavih lica poput njegova. Neka njihove oči vjere vide Isusa zdesna veličanstvu na visini kao njihovog Zagovornika i Izbavitelja. Neka njihove riječi budu umjerene kao što su bile Stjepanove, i neka za njih bude istina, kao što je za njega zapisano, "pun milosti i snage" i "ispunjen svetim duhom." R2109

Iz izvještaja se čini da apostoli nisu uspostavili zajedništvo dobara u ranoj Crkvi; bio je to prije spontani osjećaj vjernika; a apostoli pod božanskim vodstvom to nisu sprječavali, očito s namjerom da se pruži zorna pouka i da se važnost posvećenja ilustrira u priči o Ananiji i Safiri. Pisac je prvo spomenuo primjere onih koji su pošteno posvetili svu svoju imovinu općem dobru. Značajan među njima bio je Barnaba koji je kasnije bio suradnik apostola Pavla u činjenju velikog djela. Glavni likovi u lekciji, međutim, su Ananija i Safira. Gospodin nikome nije zapovjedio da svu svoju imovinu da u opću riznicu; niti je bilo ikakvog zahtjeva da se to učini, iako je to samo razumna služba za sve koji shvaćaju da su "kupljeni cijenom". Ali Bog želi samo dobrovoljno posvećenje. Ananija i njegova žena vidjeli su druge da to čine i vjerojatno su bili željni časti i hvale koja se davala takvim velikodušnim darivateljima, te su zaključili da će steći reputaciju za sebe među vjernicima; a da će istovremeno zadržati dostatan dio za buduće potrebe. Nije bilo ničeg nužno lošeg u takvoj pripremi, zadržavanju dijela prihoda od prodaje svoje imovine za vlastitu osobnu upotrebu. Zlo je došlo u pokušaju prijevare Crkve, u pokušaju da navedu apostole i suvjernike da misle kako oni iskazuju svu vjeru i prakticiraju svo samoodricanje, koje su neki drugi prakticirali. Apostol Petar ukazuje da to nije bilo samo laganje Crkvi i pokušaj prijevare Crkve, već i više, bio je to pokušaj prijevare Duha Svetoga. Kazna je bila smrt za oba sudionika, jer su se i muž i žena ujedinili u prijevari. Gospodin je očito time htio poučiti Crkvu, (1) da iako se ljude može prevariti, nemoguće je prevariti Boga; i (2) da je takva prijevara vrlo gnjusan grijeh u Božjim očima. Prirodno se postavlja pitanje: Je li ova smrt Ananije i Safire bila samo brzo izvršenje Adamske smrti, pod čijom su presudom već bili? Ili je to bilo nanošenje Druge Smrti, i uči li nas to da je pokušaj prijevare Duha Svetoga kažnjiv Drugom Smrću; i da nema nade ni u kojem smislu riječi za Ananiju i Safiru. Vjerujemo da nitko ne može zadovoljavajuće odgovoriti na ovo pitanje, jer su činjenice vezane uz tu stvar previše neodređene. Na primjer, ne znamo jesu li "prešli iz smrti u život" (uračunato iz Adamske smrti u život u Kristu). Ne znamo jesu li imali više informacija o ovoj temi od nekih koji su slijedili Gospodina i kojima je on rekao: "Slijedite me zbog kruha i riba." Ananija i Safira možda nikada nisu bili istinski obraćenici u srcu, već su samo, još u svojim grijesima, bili zadivljeni mogućnostima rastuće zajednice i poznavali su neke u njoj; možda su mislili da je to dobra prilika da se osiguraju za buduće dane, te su, kako bi imali položaj i mjesto u zajednici, bili voljni dati dio prihoda od svoje imovine. Ako je to bilo stanje njihovog srca, ako nikada nisu uistinu primili milost Božju, tada vjerujemo da je njihova smrt bila samo ranije ispunjenje opće presude Adamske smrti, a ne Druga smrt; i trebali bismo očekivati da će doći pravo vrijeme u Tisućgodišnjem Kraljevstvu, kada će se slijepe oči njihovog razumijevanja otvoriti, te će vidjeti stvari u punom, jasnom i ispravnom svjetlu s prilikom da prihvate ili odbace Božju pripremu. Ali ako su došli do jasne spoznaje istine, okusili nebeski dar i postali dionici svetog duha, a zatim hotimice (svojevoljno) sagriješili u ovoj stvari, trebali bismo razumjeti da je njihova smrt bila Druga smrt, kazna za njihov vlastiti hotimični prijestup. Pojedinosti nisu navedene, niti je to bilo nužno za pripovijest. Pouka ranoj Crkvi i pouka nama je ista u oba slučaja; naime, da je nemoguće prevariti Boga koji razabire misli i namjere srca. Cijela ova lekcija snažno nam nameće misao da je svako "novo stvorenje u Kristu" posvetilo nešto Gospodinu. Naš prinos trebao bi biti ne samo dio našeg imetka, već sav, uključujući nas same — vrijeme, utjecaj, posjede — i to možemo položiti ne pred noge apostola, već pred noge našeg Gospodina, u posvećenju. Ne možemo se oteti misli — Koliko onih koji su posvetili sve svoje Gospodinu pokušava prevariti ne samo Gospodina, već i same sebe, i dati samo dio onoga što su posvetili? Ovo je velika poanta ove lekcije svima koji su od te posvećene klase; i riječi apostola Petra Ananiji trebao bi pažljivo odmjeriti i primijeniti svatko tko je ispovjedio puno posvećenje Gospodinu — "Dok je [tvoj posjed] ostao, nije li bio tvoj? i nakon što je prodan, nije li bio u tvojoj vlasti?" Možemo ovo primijeniti na sebe i reći: Gospodin nije prisilio moje posvećenje; bila je to dobrovoljna stvar, iako se priznaje da je to razumna služba; i kao što smo dosad vidjeli u Gospodinovoj procjeni, vrlo je ozbiljna stvar dati zavjete, a poslije ponovno razmatrati, ili pokušati uzeti natrag, ono što smo mu posvetili. Nije ni čudo da je veliki strah obuzeo cijelu Crkvu — osjećaj odgovornosti; osjećaj da su, sklapajući savez s Gospodinom, ušli u ozbiljan posao. I tako Apostol kaže posvećenima: "Bojmo se, dakle, dok ostaje obećanje... da se za koga od vas ne bi utvrdilo da je zakasnio (ili: da mu je uzmanjkalo)." (w1897 1. Veljače str. 41 / R2102)

"Sol je dobra", rekao je Isus, misleći na njezinu simboliku čistoće, pravednosti i na njezin pročišćujući, iscjeljujući i očuvavajući utjecaj; "imajte sol [čistoću, pravednost] u sebi." (Marko 9:50). Ako nemamo soli u sebi, kako možemo biti sol zemlje? Ako nismo istinski i iskreno pravedni, kako možemo vršiti pročišćujući, iscjeljujući utjecaj na druge? Puko vanjsko ispovijedanje pravednosti neće poslužiti kao zamjena za sol stvarne i iskrene svetosti. Puko ispovijedanje nema iscjeljujuća svojstva i nikada ne može ispuniti naše obveze prema svijetu. Stoga, imajmo sol stvarne svetosti u sebi; tako će nas ljudi poznavati i čitati na hvalu Bogu. Pod istim ovim rječitim simbolom, naš Gospodin također dodaje riječ upozorenja, govoreći: — "Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da je ljudi pogaze." Dakle, ako bi se kršćanin koji je jednom imao sol pravednosti u sebi okrenuo opet, poput oprane svinje koja se vraća valjanju u blatu; ako bi hotimice i ustrajno otpao od svoje pravednosti, on "nije više ni za što". (Heb 6:4-8; 10:26-31, 38, 39). Koliko je onda važno da ne samo imamo sol u sebi, nego i da nastavimo zadržavati njezina zdrava svojstva! Za istu ovu klasu Isus je također izjavio da su "svjetlost svijeta". Iako još ne sjaje kao sunce u Kraljevstvu Božjem da bi prosvijetlili cijeli svijet, oni su ipak svijetli čak i sada, i njihova svjetlost može sjati unutar manjeg radijusa na blagoslov svima koji će je primiti. A Gospodinova briga za zamračeni svijet, kao i za njegove svete, pokazuje se u njegovom poticaju potonjima da puste svoju svjetlost da svijetli. — "Neka vaša svjetlost tako svijetli pred ljudima, da vide vaša dobra djela i proslave vašeg Oca koji je na nebesima." On također savjetuje postavljanje naše svjetlosti na položaj gdje može otjerati što je više moguće tame ovoga svijeta. Stoga je ne trebamo stavljati pod posudu, nego na svijećnjak. Revnosti za Gospodina ne treba daljnji poticaj za ovu dužnost i povlasticu; jer, poput njega, svi koji imaju njegov duh ili stav po tom pitanju naći će u ovoj dužnosti i povlastici svoju hranu i piće. Bit će im radost pustiti da svjetlost koja je rasvijetlila njihovu tamu — svjetlost Božje istine i njegovog svetog duha — svijetli kroz njih na tamu drugih. Tako, kroz sol i svjetlost Božjeg naroda, mjera blagoslova dolazi svijetu, čak i prije njegovog dana blagoslova. A na ovom svršetku vijeka mi možemo s određenim stupnjem preciznosti sažeti njihove učinke. Malo promatranja pokazuje da svi blagoslovi materijalnog blagostanja obuhvaćeni izrazom "civilizacija" proistječu iz utjecaja, izravnih i neizravnih, onih razmjerno malobrojnih ljudi koji su tijekom ovog Evanđeoskog doba bili sol zemlje i svjetlost svijeta. Civilizacija je jednostavno neizravan rezultat mjera soli i svjetlosti koje su bile u svijetu sve do ovog sadašnjeg vremena. Vjerni narod Božji držao je svjetlo božanske istine što je istaknutije mogao; i iz njega su rasuđivali o pravednosti i nadolazećem sudu; nastojeći zasoliti umove ljudi sa što je više moguće znanja o načelima pravednosti primjerom u vlastitim karakterima, i poticali su na njihovo usvajanje; i u mjeri u kojoj su ona djelovala, svijet je imao koristi. Gospodin, koji je predvidio kraj od početka, znao je da, uza svu njihovu sol i svu njihovu svjetlost, njegov narod neće moći postići za svijet općenito više od ovoga, sve do određenog vremena za njihovo uzvišenje s njim na moć i veliku slavu. Ali čak je i ovo djelo civilizacije od velike vrijednosti kao priprema za veće buduće djelo restitucije, a također i u olakšavanju posebnog djela ovog Evanđeoskog doba, uzimanja naroda pripravljenog za Gospodina, da budu kraljevi i svećenici Bogu i subaštinici s Isusom Kristom. Stoga, ljubljeni baštinici obećanja Božjih, kojima je Očeva dobra volja dati Kraljevstvo, "imajte sol u sebi", i ne zaboravite da ste, budući tako zasoljeni, sol zemlje, tako da je sama vaša prisutnost ukor bezakonju, a njezina postojanost živo svjedočanstvo ljepoti svetosti i moći božanske milosti. Nastojmo također tako usredotočiti svjetlost božanske istine i njezinog svetog duha da iz sjajnog žarišta prokušanog i pročišćenog karaktera svjetlost može ponovno zračiti na blagoslov svima koji će je poslušati, na upozorenje svima koji neće, i na hvalu velikog središta i izvora sve svjetlosti — samoga Boga. (w1897 1. Veljače str. 35,36 / R2099)

Dok je cijelo čovječanstvo, dakle, kupljeno, što se tiče žrtve našeg Gospodina Isusa, budući da je ona prinesena jednom zauvijek, ipak, jedini koje Gospodin još prima, koji su još dovedeni u odnos s njim kroz Krista, jesu oni koji priznaju njegovu žrtvu, i koji, bez obzira razumiju li temu filozofski ili ne, vjeruju onome što Pismo tako jasno izjavljuje, da smo kupljeni cijenom — dragocjenom krvlju Kristovom. Upravo se ovoj klasi apostol obraća; onima koji shvaćaju da su bili robovi Grijeha, i koji sada shvaćaju da su kupljeni dragocjenom krvlju Kristovom, i koji, prihvativši njega i njegovu moć spasenja, više ne predaju sebe kao oruđe nepravednosti grijehu, nego nastoje predati sebe kao sluge pravednosti Bogu. Bilo bi beskorisno da se Apostol obraća bilo kome drugome na ovaj način, ali njegov je argument prikladan i snažan za one koji shvaćaju istinsku situaciju i koji se drže Krista kao svog Otkupitelja koji će na kraju biti njihov Izbavitelj. Njima on kaže: "Niste svoji." Vaše vrijeme, vaš talent, vaš utjecaj, vaš novac, sve što smatrate dragocjenim ili u bilo kojoj mjeri vrijednim, sve s pravom pripada Bogu. Nije bilo samo njegovo po pravu, time što je izvorno bilo njegovo stvorenje, jer sve što imamo, a što je vrijedno u bilo kojem smislu riječi, došlo je od nebeskog Oca; nego je sada njegovo i u drugom smislu, u smislu da ga je on otkupio ili kupio natrag od uništenja u koje ga je grijehom predao naš praotac. Apostol koristi ovaj argument kao da bi trebao biti zaključan za sve koji su ispravnog uma; i tako mi vjerujemo da jest. I oni koji su ispravno potaknuti ovim znanjem božanske milosti u Kristu ne samo da prihvaćaju oproštenje grijeha sa zahvalnošću i radošću, i s krotkošću i poniznošću priznaju da su bili robovi Grijeha i da su otkupljeni od njega, nego također radosno priznaju novog Vladara, Kupca, i da njemu duguju sve što imaju i sve što se ikada nadaju biti. Osobna odgovornost prema Otkupitelju koji je kupio, i prema nebeskom Ocu koji je osigurao taj milostivi aranžman, leži u temelju svakog istinskog posvećenja Bogu u Kristu. Čim vjerujuća, zahvalna, opravdana osoba čuje za blagoslov koji joj je došao, ona ispravno pita: "Gospodine, što hoćeš da činim?" Otkriva da novi Gospodar ne želi nikoga osim dragovoljnih slugu, i da bi im, iako im je osigurao oslobođenje od smrtne presude, ipak dopustio, ako tako odluče, da se vrate i ponovno dragovoljno postanu sluge Grijeha, te da prime plaću za grijeh, Drugu smrt, kao nagradu za svoju dragovoljnu ponovnu podložnost tom gospodaru. Uči da je biti sluga novog Gospodara velika povlastica, povlastica koju uživaju svi koji imaju ispravan duh. Takvi čuju riječi Apostola: "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim, da prikažete svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu — kao svoje razumno služenje." Vide apostolov vlastiti primjer, kako je, ostavljajući po strani ne samo djela tijela i đavla, nego i zemaljske ambicije, ciljeve, izglede i nade, dao sebe, svoje vrijeme, talent, utjecaj i sve što je imao u službu novog Gospodara, Otkupitelja, i time Bogu. Čitaju u njegovoj živoj poslanici, u njegovim kušnjama i pobjedama kroz vjeru u Krista, lekcije koje barem neki od njih svesrdno prihvaćaju; i kao posljedica toga, kroz ovo Evanđeosko doba bilo je onih koji su se rado priznavali dragovoljnim robovima (slugama) Gospodina Isusa Krista i našega Boga, čiji je Krist predstavnik. (w1897 1. Veljače str. 34,35 / R2099)

Već uočene TENDENCIJE prema kombinaciji religijskih osjećaja koji podupiru pokrete "političke reforme" korak po korak napreduju, pripremajući put za prorečeni političko-religijski "Savez". (Iza. 8:12.) One svjedoče o četiri stvari: (1) da "obličje pobožnosti" i vanjski ceremonijal cvjetaju, kao što je Apostol prorekao (2. Tim. 3:5); (2) da osobna, životna pobožnost i jasno razumijevanje božanske misli opadaju; (3) da nominalna crkva sadrži toliko svijeta i njegovog duha da je spremna za taj korak; (4) da su svjetovni ljudi, iako neobraćeni u pravom smislu, pod velikim utjecajem poštovanja, straha i javnog mnijenja te ne vide opasnost u tom pokretu. Daleko smo od toga da tvrdimo, kao što mnogi čine, da je naše doba svjedok općeg pada moralnog i religijskog osjećaja. Naprotiv, smatramo da su ti osjećaji možda rašireniji nego ikada prije, o čemu svjedoče filantropska i dobrotvorna djela koja uživaju i javnu i privatnu potporu, te porast humanog i ljubaznog osjećaja. Ali tvrdimo da, iako je civilizirani svijet u cjelini mnogo svjetliji i bolji nego što je ikada bio, zbog širenja evanđeoskog svjetla u njemu, ipak većina crkve, nositelji svjetla, opadaju u razumnoj vjeri i žaru te se približavaju svjetovnom mjerilu otprilike istom brzinom kojom se svijet približavao kršćanskom mjerilu, tako da su se svijet i nominalna Crkva ponovno približili;—bliže nego ikada prije tijekom ovog stoljeća; tako blizu da se mnogima čini kako su za potpuno uspostavljanje Milenija — trijumfalne vladavine crkava — potrebne još samo tri sljedeće "reforme"; naime—(1) Umetnuti imena Boga i Krista u Ustav Sjedinjenih Država; (2) prisiliti kršćane po izjašnjavanju da preuzmu aktivniju ulogu u politici, osnuju Lige za dobro građanstvo itd., i nauče nadmudriti Sotonu u njegovoj vlastitoj igri; (3) time steći ugled i moć dovoljnu da utječu na zakonodavstvo kako bi se donijeli strogi nedjeljni zakoni koji bi barem učinili da izgledamo kao religiozan narod; također suzbiti društvena zla i razbiti postojeće "klanove", ili ih pak obratiti na novi religijsko-politički program. Kasnije će biti moguće nametnuti vjersko bogoštovlje i natjerati javne službenike da potvrde svoju vjernost dolazeći na službe u skupinama i u uniformama. Određivanje obaveznih dana posta i dana zahvalnosti, kao što jest i kao što je dugo bio slučaj u zemljama kojima temeljito dominira rimokatolicizam, uslijedit će kasnije. Sljedeći korak bio bi suzbijanje svake literature koja se protivi ovom savezu; simbolički joj odrubiti glavu (Otkr. 20:4 – poput Ivana Krstitelja) jer ukazuje na zlo u tome što se navodna Kristova nevjesta sjedinila sa svijetom. Zatim, kasnije, kada bi se pojavila pitanja o tome što bi činilo kršćansko bogoštovlje, Vrhovni sudovi mogli bi biti pozvani da definiraju sve eksplicitnije što jest, a što nije kršćanska vjera i bogoštovlje. Takva vladavina crkava bit će samo pandan vladavini Papinstva tijekom "mračnog vijeka", osim što će to biti prosvjećenija vladavina, zbog činjenice da je opća civilizacija napredovala, pa će i opća inteligencija imati određenu težinu. Ali ta će vladavina biti kratka. Svjetovnost, prekrivena tek tankim vanjskim slojem religije, brzo će potvrditi svoju pravu prirodu – sebičnost, zavist, zlobu, mržnju i sukobe. Ali neće joj biti prepušteno da se tako raspadne: njen će pad biti iznenadan; bit će potpuno razorena "velikim potresom" (Otkr. 16:18), pobunom masa, što će ubrzati anarhiju prorečenu u Pismu, usred koje će vlasti ovoga svijeta prijeći u ruke istinskog Kraljevstva Božjeg, kada će započeti istinska Milenijska vladavina. Činjenica je da je vjera Crkve uvijek bila najčišća i najvatrenija kada je bila pod protivljenjem, pa čak i progonstvom od strane svijeta. Ne može biti osnove za savez između Crkve i svijeta, osim ako Crkva u potpunosti ili djelomično ne izgubi iz vida ili ne napusti božanski program. Primjer i propisi našeg Gospodina primjenjivi su na sve njegove sljedbenike i danas, i ostat će tako sve dok "sadašnji zli svijet" ne ustupi mjesto "svijetu koji dolazi" i njegovom Mesijanskom Kraljevstvu. Naš je Gospodin izjavio: "Niste od svijeta. Izabrao sam vas iz svijeta. Ne čudite se ako vas svijet mrzi, znate da je mene mrzio prije nego vas. Ako biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio." Sadašnji napor da se Crkva i svijet tješnje ujedine, poput uspješnih napora u prošlosti, samo je zamka i klopka kojom bi veliki Protivnik skrenuo pažnju s istinskog djela Crkve – njenog samopročišćenja i odvajanja od svijeta, čime bi njeno svjetlo svijetlilo svijetu s većom jasnoćom, uvjeravajući u grijeh, pravednost i nadolazeći sud. Ali kao što je u prošlosti otpad većine u svjetovnost poslužio da se odvoje Gospodinovi "dragulji", tako je i sada takvo odvajanje u tijeku. I upravo za tu klasu "dragulja" Bog daje svjetlo sadašnje istine;—jasnije svjetlo o "otkupnini" i njenim sadašnjim i budućim rezultatima; o "kraljevskom svećenstvu" i njegovom sadašnjem žrtvovanju i budućoj slavi; o Savezima i njihovom ispunjenju; o Kraljevstvu koje je sada u zametku i trpi nasilje, a uskoro će u slavi i moći biti blagoslov svim obiteljima na zemlji; o ispunjenju proročanstava koja dokazuju da se nalazimo u "žetvi" ovoga doba i da je veliki Žetelac prisutan, "skupljajući svoje izabrane", svoje dragulje. (w1897 15. Siječanj str. 19,20 / R2091)

DUHOVNI IZRAEL. ————— Oslobođeni nekih pogrešnih shvaćanja o temi, dolazimo sada do glavnog pitanja našeg dopisnika — „Postoji li duhovni Izrael koji je zauzeo mjesto prirodnog Izraela? I, ako jest, zašto ne mogu pronaći česte reference na njega u Pismima?“ Odgovaramo: Postoji duhovni Izrael, ali on nije zauzeo mjesto tjelesnog Izraela: njegove nade su duhovne, ne zemaljske; izgrađene su na nebeskim ili duhovnim obećanjima, ne na zemaljskim obećanjima: stoga ih nadahnuti pisci nazivaju „boljim obećanjima“. Niti duhovni Izrael želi zauzeti mjesto tjelesnog Izraela: radije, on se raduje da, iako je tjelesni Izrael proteklih osamnaest stoljeća i više bio tretiran kao neprijatelj Božji i zaslijepljen, radi duhovnog Izraela, ipak dolazi vrijeme kada će on (tjelesni Izrael) zadobiti milost kroz milost duhovnog Izraela i naslijediti glavni zemaljski blagoslov kao prirodno Sjeme Abrahamovo, kada duhovni Izrael, s Kristom Isusom svojim Gospodinom, bude uzvišen u nebesku slavu. — Rim. 11:25-30. Neki koji vide da Krist i njegova Crkva, „njegovo tijelo“ ili „nevjesta“, čine stvarno Sjeme obećanja (Gal. 3:16,29), zaslijepljeni su za činjenicu da postoji i zemaljsko „sjeme“ koje će kroz Krista naslijediti zemaljska dobra božanske naklonosti, i biti korišteno također u blagoslivljanju svih obitelji na zemlji; — kao zemaljski predstavnici duhovnog (Sjemena) Izraela. Tijekom ovog Doba evanđelja „izabrana“ Crkva čini Sjeme time što je pridružena Kristu Isusu kao njegova nevjesta ili sunasljednik. Tijekom sljedećeg doba tjelesni Izrael bit će povlašten prilikom da bude prvorođenac djece Kristove — koji je, kao „čovjek Krist Isus“, dao svoj ljudski život za njih i za svu Adamovu rasu; i dat će ljudski život, tako otkupljen, svima koji će ga primiti (putem obnove) pod uvjetima Novog saveza; — „prvo Židovu“. Postoji stoga najbolji razlog da sveti duh po apostolima nije u potpunosti prisvojio ime Izrael duhovnom Izraelu: bit će potrebno kasnije prirodnom sjemenu. Ipak, nalazimo upravo ono što bismo i očekivali s ispravnim gledištem pred našim umovima; naime, sugestiju da je Crkva evanđelja viši Izrael, duhovni, koji dobiva blagoslove koje prirodni Izrael nikada nije posjedovao, ali koje mu je dana prva prilika da posjeduje, i nije uspio zadobiti kroz nevjeru i nedostatak posvećenja. — Vidi Rim. 11:7; 9:31,32. Na primjer, apostol (1 Kor. 10:18) spominje običaje Židova, i naziva ih „Izrael po tijelu“, što implicira duhovnog Izraela, ili Izraela po duhu; posebno kada povlači usporedbu, kao ovdje, između njihovih običaja i naših viših, duhovnijih običaja i aranžmana. Opet (2 Kor. 3:7,13-18) on se referira na Izraelov savez Zakona i Izraelovog posrednika, Mojsija, i veo koji je stavio da sakrije slavu, i pokazuje da oni koji su samo tjelesni Izrael još uvijek su spriječeni vidjeti išta više od vela, vanjštine, ceremonijala, dok mi (duhovni Izrael) možemo vidjeti otvorenim licem slavu Gospodnju, i biti promijenjeni u istu slavu kao njegovi sunasljednici. „Ipak,“ izjavljuje apostol, „kada se okrene Gospodinu, veo će biti skinut“ s očiju Izraela po tijelu; — nakon što duhovni Izrael bude izabran i promijenjen u slavu Gospodnju. Opet (Gal. 6:16) apostol očito misli na duhovnog Izraela, kada govori o „Izraelu Božjem“. Nadalje (Ef. 2:12,13), pišući Crkvi o vremenu kada su bili pogani, on kaže: „U to vrijeme bijaste bez Krista, otuđeni od zajednice Izraelove, i stranci; ... ali sada... vi... ste približeni krvlju Kristovom.“ To znači da je Božjom milošću središnji zid razdjeljenja srušen, i da su nova stvorenja u Kristu učinjena dionicima onih duhovnih blagoslova i prilika koje su prvo ponuđene tjelesnom Izraelu. Doista, da mi dobivamo najizvrsniji dio blagoslova ponuđenog tjelesnom Izraelu jasno navodi isti pisac. (Rim. 11:17-24.) On opisuje naš odnos prema obećanjima pod slikom maslinovog drveta čije su prirodne grane bile odlomljene, i na koje su divlje maslinove grane bile pricijepljene, i čije prirodne grane mogu ipak kasnije biti ponovno pricijepljene. Crkva evanđelja, kao pricijepljene grane, sudjeluje u svom bogatstvu i sočnosti korijena — Abrahamovog obećanja. Očito, dakle, ove pricijepljene grane čine duhovnog Izraela. Osim toga, nemamo li mi na višoj ili duhovnoj razini sve što je Izrael po tijelu ikada imao? Oni su došli pod Savez s Bogom — savez Zakona zapečaćen krvlju junaca i jaraca: mi dolazimo u savezni odnos s Bogom pod Novim savezom zapečaćenim dragocjenom krvlju Kristovom. Imali su posrednika između Boga i njih — Mojsija: mi imamo boljeg „posrednika između Boga i ljudi — čovjeka Krista Isusa koji je dao sebe kao otkupninu za sve.“ Imali su tipske žrtve za grijehe: mi imamo „bolje žrtve“ — stvarnu, djelotvornu žrtvu za grijeh. Imali su svećenstvo pod velikim svećenikom, i sveta mjesta načinjena rukama, s njihovim zastorima, svijećnjakom, stolom za prinesene kruhove i zlatnim žrtvenikom i tamjanom i pomirilištem: mi imamo stvarnosti koje su time predočene; jer punina je od Krista (glava i tijelo), antitipskog „Izraela Božjeg“, „Kraljevskog svećenstva“, obećanog sjemena Abrahamovog, Izakovog i Jakovljevog. Mogli bismo umnožiti takve dokaze koji jasno identificiraju pravu Crkvu kao višeg ili duhovnog Izraela, ali više nije potrebno. Tko ima uho da čuje, neka čuje! (R2086)

Charles Taze Russell precizno opisuje suvremene Jehovine svjedoke. -Studije Svetog Pisma svezak III, 1890. Vidi citat u nastavku.

Tko su pravi Jehovini svjedoci? Nakon što su primjenili redak iz Iza.43:12 „Vi ste moji svjedoci, kaže Jehova“ na sebe Jehovini su svjedoci objavili da Židovski narod nema posebnu ulogu u Božanskom planu od vremena Isusove smrti. Da su u stvari bili zamjenjeni sa novim Jehovinim svjedocima. Pastor Russell je naučavao Židovski narod i nacija imaju vodeću ulogu u Božanskom planu za ljude. Premda su sada još uvijek rasuti i raspršen narod, rekao je on, na temelju Božjih obećanja, oni će se vratiti u svoju domovinu, i biti ustanovljeni kao neovisna nacija. Vrijeme je pokazalo da se to zaista i desilo. Iako Jehovini svjedoci to niječu, Istraživači Biblije danas naučavaju da će nova Izraelska država, kako je Pastor Russell i predvidio, nastala Božanskom providnošću biti preteča nadolazećeg Božjeg Kraljevstva na zemlji. Vjerodajnice Istraživača Biblije Pastora Russella Ako ne vjeruješ u otkupninu za sve (1.Tim.2:6), koja je bila glavna doktrina koja je odvajala Pastora Russella od svih drugih crkava, tada ne možeš biti jedan od Istraživača Biblije Pastora Russella. Ukoliko pripadaš organizaciji koja ima diktatorsku vlast nad svakom skupštinom, tada ne možeš biti jedan od Istraživača Biblije Pastora Russella, koji njeguju autonomiju svake skupštine Istraživača Biblije. Ako vjeruješ da su Jehovini svjedoci zamjenili Izraelsku naciju u Božjem planu, tada nisi jedan od Istraživača Biblije Pastora Russella koji širom svijeta objavljuju da Bog vraća prirodni Izrael u njihovu domovinu. Zbog ozloglašenosti koja prati život Sudca Rutherforda, Jehovini svjedoci minimiziraju svoj povijessni identitet sa Sudcem Rutherfordom i naglašavaju da je njihov utemeljitelj bio Pastor Russell. Ustvari oni su hibridni soj koji ne ispunjava uvjete da budu Istraživači Biblije Pastora Russella. Zašto? Zato što im nedostaju gornje doktrinarne vjerodajnice Istraživača Biblije Pastora Russella, dok još uvijek zadršavaju doktrinarne vjerodajnice Jehovinih svjedoka Sudca Rutherforda. Danas su sljedbenici Stražarske Kule, jednostavno i jasno, Jehovini svjedoci Sudca Rutherforda. Oni vjeruju njegovim doktrinama. Glavna doktrina Sudca Rutherforda bila je da su Jehovini svjedoci zamjenili Židovsku naciju kao „svjedoke Jehove“. Oni to još uvijek tvrde. Iz ovih se činjenica može vidjeti da Pastor Charles T. Russell niti doktrinarno niti strukturalno nije bio utemeljitelj Jehovinih svjedoka. On je bio osnivač Istraživača Biblije koji su danas itekako na svjetskoj sceni. Kao i na početku, Istraživači Biblije ostaju bez centralne glave ili autoriteta. Svaka skupština čuva svoje demokratsko skupštinsko pravilo. Premda svaka skupština ostaje neovisna, ipak su velikim dijelom udruženi u unutar- skupštinske aktivnosti i kongrese. Isto tako nekoliko nekoliko službenih Organizacija Istraživača Biblije pomažu promicati državnu i međunarodnu službu. Neke su skupštine čak postale vrlo aktivne na državnom nivou a i svjetskom putem objavljivanja i svjedočenja uz pomoć Interneta, objavljivanjem brošura i prevođenjem i tiskanjem šest svezaka Studija Svetog pisma na različitim jezicima širom svijeta. Istraživači Biblije Pastora Russella uplašili su neke evanđeoske kršćane. Pogledajte što piše na jednom od njihovih blogova od Roberta C. Hilla , Thb:

Sudac Rutherford nije uspio umiriti Hitlera Sedmog listopada 1934 sve skupštine Jehovinih svjedoka u Njemačkoj okupile su se da čuju sadržaj pisma koje je bilo poslano službenicima Hitlerove vlade. Glasilo je: „Postoji izravan sukob između vašeg i Božjeg zakona…Ovim vam dajemo na znanje da ćemo pod svaku cijenu slušati Božje zapovjedi, sastajat ćemo se zajedno radi proučavanja Njegove riječi, i obožavat ćemo ga i služiti mu onako kako je On zapovjedio.“ Istog su se dana, Jehovini svjedoci sakupili na posebnim sastancima u 49 zemalja i poslali Hitleru sljedeći telegram: „Vaše zlostavljanje Jehovinih svjedoka šokira sve ljude dobre volje na zemlji i obeščašćuje Božje ime. Prestanite s daljnjim proganjanjem Jehovinih svjedoka; u protivnom će Bog uništiti vas i vašu nacionalnu partiju“.- Probudite se! 22/8 1995 Sudac Rutherford pobudio je neprijateljstvo Jehovinih svjedoka prema Hitleru širom svijeta. Nacionalna okupljanja Jehovinih svjedoka u preko 50 nacija širom svijeta poslali su telegrame Hitleru prijeteći mu da će ga Bog uništiti ukoliko ne popusti. To je još više razljutilo Hitlera pa je naredio da se svi Jehovini svjedoci zarobe i bace u koncentracijske logore. Kakav nesretan duel. Kako arogantno od sudca Rutherforda misliti da može zapovjediti da Božji gnjev dođe na bilo koga. Isto tako koliko je brutalno i nemilosrdno od Hitlera da gazi bilo koga, koga mu se prohtije. I sada završna riječ o ovom bizarnom događaju. Zapazite da su Jehovini svjedoci iz pedeset zemalja poduprli Sudca Rutherforda u njegovoj prijetnji da će Bog uništiti Hitlera budući da nije odgovorio povoljno. To znači da je velika većina Jehovinih svjedoka širom svijeta poduprla sudca Rutherforda. Istraživači Biblije Pastora Russella nikada ne bi prizivali Božje uništenje na bilo koga. To nisu bili istraživači Biblije Pastora Russella već Rutherfordovi Jehovini svjedoci. GODIŠNJAK JEHOVINIH SVJEDOKA 1943, predstavlja činjenice o tome što se događalo 1933 i 1934 između Sudca Rutherforda i Hitlera. Kako su godine prolazile točan izvještaj iz tog godišnjaka postao je diskriminirajući za sudca Rutherforda. Zato je GODIŠNJAK JEHOVINIH SVJEDOKA ZA 1974, sadržavao članak koji je nastojao to prikriti i staviti veliki dio krivnje za Deklaraciju na vodstvo njemačke podružnice Stražarske Kule. Ali ne možete promjenit izvještaj. GODIŠNJAK JEHOVINIH SVJEDOKA ZA 1934 točno navodi da je autor inkriminirajuće Deklaracije predsjednik Stražarske Kule Sudac Rutherford. Kako skandalozno! U Hitlerovim koncentracijskim logorima stradali su i mnogi drugi, uključujući i Istraživače Biblije Pastora Russella. Ali zapazite račvanje između životnog stila Jehovinih svjedoka koji su bili posebno uhićivani zbog Rutherfordovog bizarnog duela sa Hitlerom 1933/1934 i samog sudca Rutherforda. Žalosno za reći, dok su njegovi Jehovini svjedoci patili u koncentracijskim logorima, sudac Rutherford živio je u luksuzu i raskoši. On je imao dvorac, Beth Sarim, u San Diegu na oko 100 rali površine, prvobitno predviđeno za Vjerne starog doba da to koriste u Kraljevstvu, a gdje je on živio tokom ljeta sve do svoje smrti. Također je imao luksuzne izlaske po SAD-u i u inozemstvu. I naravno bio mu je potreban šesnaestocilindrični kadilak da se s njim zabavlja uokolo. Kako skandalozno! Zbog poslušnosti dekretima Sudca Rutherforda Jehovini su se svjedoci doslovno raspadali u koncentracijskim logorima dok se njihov cijenjeni vođa luksuzirao u raskoši. Schnell koji je napustio Stražarsku Kulu Sudca Rutherforda, bio je Evanđeoski kršćanin u vrijeme kada je napisao svoju knjigu. Kao takav, on je imao duboka neslaganja s nekima od temeljnih doktrina Pastora Russella i njegovih Istraživača Biblije. Ipak Scnellovi zapisi odražavaju duboko cijenjenje prema njihovom kršćanskom duhu. Ovaj labavo povezani pokret Istraživača Biblije „kršnih individualista“, kako ih je Schnell nazvao, danas napreduje diljem svijeta. Da, Istraživači Biblije su mali pokret „kršnih individualista“ povezanih zajedno u skupštine koje revno čuvaju svoju skupštinsku autonomiju. Međutim ako imate male družine individualista, svaki sa svojom vlastitom voljom, potpuno posvećene viziji Istine, tada imate aktiviste. Tako, Istraživači Biblije baš kao i u Russellovim danima utječu na svijet u mjeri koja daleko nadmašuje njihovu veličinu. Jehovini svjedoci ne vjeruju povijesnim učenjima Istraživača Biblije Vjeovanja Pastora Russella sadržana su u šest svezaka Studija Svetog Pisma a koja su bila prihvaćena učenja Istraživača Biblije sve do smrti Pastora Russella. Kada je Sudac Rutherford preuzeo kontrolu nad Stražarskom kulom unutar nekih deset godina Studije Svetog Pisma Pastora Russella bile su stavljene po strani. Bile su zamjenjene sa serijom novih knjiga koje je napisao Sudac Ruherford i u kojima je promjenio mnoga temeljna učenja Pastora Russella. Istina šest svezaka Studija Svetog Pisma nalaze se u bibliotekama Jehovinih svjedoka ali ne da ih se čita. Zašto? Jehovini svjedoci zamjenili su mnoga učenja Pastora Russella sa novim učenjima svog osnivača Sudca Rutherforda One su u bibliotekama Jehovinih svjedoka da glume povijesnu dubinu kao što smo primjetili ranije. Sljedeće doktrine su primjer kako su Istraživači Biblije zadržali temeljna učenja Pastora Russella u usporedbi sa Jehovinim svjedocima koji to ne čine. Spasenje za sve Glavno učenje Pastora Russella bilo je da je Isus umro kao otkupnina za sve, stoga će cijelo čovječanstvo imati punu i poštenu priliku za spasenje. Svi će biti prosvjetljeni spoznajom Božje istine, prije nego budu stavljeni na ispit, i suđeni za svoj vječni udes. Za veliku većinu čovječanstva to će biti kada budu bili podignuti iz mrtvih u vrijeme sveopćeg uskrsnuća. Konačna presuda temeljit će se na njihovom vladanju nakon što su bili prosvjetljeni a ne na temelju vladanja u prijašnjem životu dok su bili u neznanju. Ovo učenje odvaja Istraživače Biblije od svih drugih vjerskih grupa. Sada ih razdvaja i od Jehovinih svjedoka također. Jehovini su svjedoci desteljećima naučavali da Isus nije bio otkupnina za sve nego otkupnina za sve vrste ljudi – ne uključujući svakog čovjeka. Svrha evangliziranja Pastor Russell naučavao je da je sada dan spasenja za Kršćane, a da drugi dan, dan spasenja očekuje čovječanstvo općenito. To gledište je razbilo koncept spasenja koji je bio popularan u njegovo vrijeme. U to vrijeme su gotovo svi evangelizatori naučavali doslovan pakao za mučenje svih onih koji u sadašnjem životu ne prihvate Krista. Oni su smatrali te prijetnje sa paklom kao neophodnima za uzdržavanje odf zla, i ako je to potrebno da donesu spasenje kroz strah. Mnoge Crkve su od tada proširile njihov koncept spasenja izvan ovog života. Međutim Jehovini su svjedoci desetljećima vjerovali da je njihovo svjedočenje ispunjenje usporedbe o ovcama i jarcima. Oni koji bi odbacili njihovu poruku smatrani su klasom jaraca koji će pretrpjeti vječno uništenje. Svaki Jehovin svjedok postao je misionar života ili smrti.

Teologija zamjene i antisemitizam Sudac Rutherford postavio je temelj za odbacivanje jednog od temeljnih učenja Pastora Russella. Scena je bila postavljena za „teologiju zamjene“. Kada je izašao drugi svezak Rutherfordove knjige „Opravdanje“ u njoj je stajalo da je Židovski narod, tjelesni Izrael bio zauvijek odbačen kao Božji narod i zamjenjen sa Novim Izraelom- Jehovinim svjedocima sudca Rutherforda. Sudac Rutherford je time prihvatio teologiju zamjene- tradicionalnu pogrešku i Rimokatolika i Pravoslavaca a isto tako i povijesnih Protestanstskih denominacija. Teologija zamjene primjenjuje sve ono što Hebrejska pisma govore o budućim blagoslovima Izraela i obećanjima na kršćane. Sada je sudac Rutherford primjenio te tekstove isključivo na kršćane koji su bili Jehovini svjedoci. Međutim intersantno je zapaziti da su svi tekstovi koji se odnose na kažnjavanje Izraela zadržani teologijom zamjene kao mjerodavnu za Židove. U lipnju je Predsjednik Društva (Joseph Rutherford) posjetio Njemačku da poduzme korake za vraćanje Nekretnine Društva u posjed Jehovinih svjedoka kako bi mogli nastaviti djelo. Znajući da su neprijatelji krivo prikazali činjenice Nacističkoj vladi, bila je pripremljena Deklaracija činjenica, i 25 lipnja 1933 više od 7000 Jehovinih svjedoka okupilo se u Berlinu i jednoglasno usvojili rezoluciju, milijuni koje su bili printani i raspačavani diljem Njemačke. Citiramo dio te rezolucije: „Lažno smo optuženi da primamo financijsku potporu za naše djelo od Židova. To je daleko od istine. Sve do ovoga časa nije bilo ni najmanjeg dijela novca doniranog za naše djelo od Židova. Najveće i najokrutnije carstvo na Zemlji je AngloAmeričko Carstvo. Pod tim se podrazumijeva Britanski imperij od kojega Sjedinjene Američke Države čine samo dio. Židovski trgovci Britansko-Američkog Carstva, izgradili su i provodili Veliki Biznis kao sredstvo za iskorištavanje i tlačenje ljudi mnogih nacija. Ova se činjenica posebno odnosi na velike gradove London i New York, utvrde tog Velikog biznisa. Ta je činjenica toliko očita u Americi da tamo čak postoji jedna izreka glede grada New Yorka koja kaže: „židovi ga posjeduju, Irski katolici njime vladaju a Amerikanci plaćaju račune.“ (Naglašeno od nas) Mi se ne borimo ni s jednima od ovdje spomenutih, nego kao svjedoci za Jehovu i u poslušnosti njegovoj zapovjedi zapisanoj u Bibliji, potaknuti smo skrenuti pažnju na istinu o njima tako da bi ljudi bili prosvjetljeni glede Boga i njegovog nauma… (To je čisti antisemitizam.) Sudac Rutherford i Jehovini svjedoci u Njemačkoj pokušavaju se ulagivati Hitleru „Ova deklaracija bila je poslana svakom visokom službeniku vlade (Nacističke Njemačke) od Predsjednika pa sve do članova savjeta.“ objašnjava knjiga JEHOVINI SVJEDOCI U BOŽANSKOM NAUMU koju su Jehovini svjedoci izdali 1967. (viii) Slanje te deklaracije svakom „visokom službeniku“ naravno uključivalo je i Hitlera koji je u to vrijeme bio kancelar imenovan od predsjednika. Uz klevetanje Lige naroda, Deklaracija podržava Nacističku vladu kada kaže: (ix) Nevjerojatno! Sudac Rutherford rekao je da se u potpunosti slaže sa Hitlerovim principima. Međutim sudac Rutherford napravio je fatalnu pogrešku kada je u nastavku rekao: (x) To je nevjerojatno. Sudac Rutherford je ustvari rekao kako vjeruje Hitlerovim principima. Ali njegova fatalna pogreška bila je izjava da jedino Bog može ostvariti „potpunu realizaciju tih (Hitlerovih ekonomskih i političkih) principa“ što je podrazumijevalo da to Hitler nije mogao. To je bio udarac Hitlerovoj bahatosti zbog čega se još žešće oborio na Jehovine svjedoke. Za Hitlera je Ruherfordov antisemitizam bio blijed u usporedbi sa Hitlerovim snom o tome kako njegov Treći Rajh uspješno vlada cijelom Evropom. Pokušaj sudca Rutheforda da se dodvori Hitleru samo je dodao ulja na vatru. Rutherfordov izraz antsemitizma očito je pokazao njegove prave osjećaje. 1934 sudac Rutherford napisao je na 5 stranici brošure „Favored people“: „Današnji ljudi nazivaju židove trgovcima među kojima su neki od najbogatijih ljudi ali i najjadniji koje je svijet ikada vidio. Neki glavari Velikih trgovaca su naime židovi. Mnogi od njih su arogantni, sebični i vrlo ponosni.“ Rutherford je 1937 napisao u knjizi „Neprijatelji“ (str.281): „Postoje iznimno egoistični ljudi koji se zovu „Židovi“ i čiji je interes samo u stjecanju dobitka.“

Što se dogodilo s tim Istraživačima Biblije? Dobro sam se informirao od onih koji su bili tamo kada je 1926 sudac Rutherford odbacio razvoj karaktera. To je bio početak kraja Istraživača Biblije Pastora Russella u Stražarskoj Kuli. Godine 1928-1931 su vidjele njihov veliki izlazak iz Rutherfordove Stražarske Kule, a što je obilježilo početak pokreta Istraživača Biblije današnjice. Kako? Kolovoza 1928, oko 80 Istraživača Biblije u području Pittsburga napustilo je Stražarsku kulu. Što će učiniti? Gdje će ići? 31 listopada bila je godišnjica smrti Pastora Russella. Izvrsno! Povodom te godišnjice imat će trodnevni kongres i pozvat će sve Istraživače Biblije za koje su znali da su od 1918 napustili Stražarsku Kulu. Kakav uspjeh! Bilo je to nešto što nisu mogli niti sanjati. I to je postao godišnji događaj sve do 1942 kada je drugi svjetski rat ograničio putovanja. Bile su oformljene nove skupštine, a one koje su postojale od 1918 kad je počeo Izlazak bile su proširene. Sve skupštine ili ecclesie bile su autonomne utemeljene na učenjima apostola Pavla, kao u danima Pastora Russella. Istraživači Biblije koji su 1928 izašli iz Stražarske Kule imali su gorljivi entuzijazam za javno svjedočenje. 1932 formirali su novu organizaciju službe isključivo kako bi usmjeravali agresivni program javnog svjedočenja. Sada su postojale dvije organizacije službe Istraživača Biblije. S vremenom su se obje promjenile i proširile svoj opseg djelovanja. Dogodio se još jedan izlazak između 1931 i 1935. Sastojao se od nekoliko Istraživača Biblije Pastora Russella koji su ostali nakon 1931 oklijevajući izaći ali su na koncu napustili sudca Rutherforda, a isto tako i od mnogih koji su došli u pokret pod sudca Rutherforda ali su ga napustili, zato što nisu vjerovali da su oni bili Jehovini svjedoci koji su zamjenili Izrael u Božjem planu. Od tada teče jedan stalni potočić bivših Jehovinih svjedoka koji se slijeva u pokret Istraživača Biblije. Natrag k sucu Rutherfordu i njegovom novom pokretu Na temelju novih doktrina, sudac Rutherford je dao novo ime relativno novoj grupi koji nisu bili Istraživači Biblije Pastora Russella. Joseph Rutherford je utemeljio Jehovine svjedoke a ne Pastor Russell. Pastor Russell umro je 1916. Jehovini svjedoci bili su osnovani 1931. Pastor Russell utemeljio je Istraživače Biblije koji još uvijek afirmiraju njegova učenja. Sudac Rutherford odbacio je učenja Pastora Russella, očistio iz svog pokreta one Istraživače Biblije koji su bili lojalni idealima Pastora Russella, odbacio je ime Istraživači Biblije i dao ime svom novom pokretu „Jehovini svjedoci“. Slika je jasna. Povijesni podaci izvan svake sumnje pokazuju da su Istraživači Biblije Pastora Russella i Rutherfordovi Jehovini svjedoci dva odvojena pokreta. No postoji jedna stvar koja djeluje zbunjujuće i kontradiktorno. Zašto Jehovini svjedoci ponekad ukazuju na Pastora Russella kao svog utemeljitelja? Sigurno ne zato što se slažu s njegovim temeljnim učenjima. U stvari oni se toliko snažno protive njegovim temeljnim učenjima da uvijek iznova karakteriziraju Istraživače Biblije Pastora Russella kao klasu „otpadnika“koji će biti zauvijek uništeni. (Istraživači Biblije s druge strane radosno očekuju vječnu budućnost za Jehovine svjedoke.) Što je grijeh Istraživača Biblije Pastora Russella koji ih čini toliko zlima? Koji je to toliko odvratan grijeh da zbog njega zaslužuju vječno uništenje? Odgovor je jednostavan, Istraživači Biblije se i dalje drže biblijskih učenja Pastora Russella! To znači da odbacuju doktrine Jehovinih svjedoka. Jehovinim su svjedocima učenja Istraživača Biblije grozna pogreška- vrijedna vječne kazne. Nastaje apsurdna kontradikcija kada Jehovini svjedoci tvrde da je Pastor Russell njihov osnivač. Od koga su Istraživači Biblije dobili svoje tzv. grozne pogreške ako ne od Pastora Russella? Ako je Pastor Russell naučavao tu veliku pogrešku zašto onda Jehovini svjedoci tvrde da je on njihov osnivač? Povijesna dubina Iz samo jednog jedinog razloga Jehovini svjedoci tvrde da je Pastor Russell njihov osnivač- „povijesna dubina“. Kao Kršćanska crkva Jehovini su svjedoci mlada vjerska grupa. S obzirom da su Jehovini svjedoci započeli 1931 treba im povijesna vjerodostojnost. Zamisli da je netko 1930ih, 1940ih, ili 1950ih rekao: „Naša je kršćanska grupa počela 1931.“ Pozivajući se na Pastora Russella kao svog osnivača oni projiciraju svoj početak natrag u 1800te kao kršćanska grupa. Na kraju krajeva brojne su kršćanske crkve poput Učenika Kristovih imale svoj početak 1800ih. Kao dokaz njihove osjetljivosti na povijesnu dubinu, Jehovini svjedoci pokušavaju nadmašiti sve Kršćanske crkve tvrdeći da je Abel, Adamov sin, bio prvi Jehovin svjedok. To je zaista posezanje u povijesnu dubinu. Povijesne su činjenice jasne. Pastor Russell osnovao je Istraživače Biblije 1870ih. Sudac Rutherford osnovao je Jehovine svjedoke 1931. Istraživači Biblije Pastora Russella i Jehovini svjedoci sudca Rutherforda dva su odvojena i različita pokreta. Samo za ilustraciju, Luterani i Rimokatolici imaju zajedničko podrijetlo jednostavno zbog toga što su se Luterani odvojili od papinstva. Međutim oni su dvije odvojene crkve. Luterani vjeruju učenjima Martina Luthera a katolici vjeruju učenjima pape. To što linija Luterana ide sve do papa ne znači da su pape osnivači Luterana. Pape su osnivači Rimokatolika koji vjeruju njihovim doktrinama. Kao što Baptisti i Prezbiterijanci vjeruju u vječno mučenje, tako i Istraživači Biblije i Jehovini svjedoci vjeruju u vječno uništenje. Ali ta ih sličnost ne čini istom grupom. Dobro je zapaziti kako Istraživači Biblije smatraju da su Jehovini svjedoci plemeniti ljudi i da će vjerojatno kao i svi drugi ljudi uživati u blagodatima Božje vječnosti. (Mi samo želimo da i oni imaju takve ljubazne osjećaje prema nama) Zapazite ovo dobro: Sudac Rutherford usvojio je ime Jehovini svjedoci zato što ime Istraživači Biblije više nije bilo prikladno. Ali zašto promjena imena? Ustvari, „Jehovini svjedoci“ je biblijski koncept koji se javlja tri puta u 43 i 44 poglavlju Izaije. Prorok Izaija je očito govorio o židovskom narodu, i Istraživači Biblije su to uvijek tako razumjeli. Tko je drugi bio oslobođen iz Egipta, i prinosio žrtve Bogu jedno vrijeme, i ponovno sakupljen iz cijelog svijeta u svoju domovinu? Židovski narod su pravi „Jehovini svjedoci“.

Jehovini svjedoci nisu Istraživači Biblije Pastora Russella Slika je jasna. Povijesni podatci otkrivaju van svake sumnje da su Istraživači Biblije koje je utemeljio Pastor Russell i Jehovini svjedoci koje je osnovao sudac Rutherford dva odvojena pokreta. Pastor Russell utemeljio je Istraživače Biblije. Pokret je imao svoj početak 1872 u Alegheniju, Pensilvanija gdje je novooformljeni Biblijski razred izabrao C. T. Russella kao svog pastora. U to su vrijeme mnogi drugi iskreni kršćani formirali neovisne Biblijske razrede za dublji biblijski studij kako bi se održali s obzirom na tada rastući val nevjere. Dok su se mnogi slijepo držali vjerovanja koja su potjecala iz „Mračnog srednjeg vjeka“ Istraživači Biblije su nastojali osporiti umno nevjerovanje i bezumno vjerovanje. Pastor Russell postao je vođom misli i djelovanja među tim skupštinama. 1879 formirana je Sionska Stražarska Kula kasnije poznata kao Biblijsko i Traktatno Društvo Stražarska Kula (ne miješati s Jehovinim svjedocima). To Društvo nije postalo Centralni autoritet pokreta Istraživača Biblije. To ni nije moglo jer su se sve skupštine Istraživača Biblije koje su inače surađivale čvrsto držale skupštinske samouprave. Biblijsko i Traktatno Društvo Stražarska Kula u biti je bilo izdavačka kuća i predavački ured koji je stalno koristio Biblijske predavače koji su putovali po cijeloj Zapadnoj hemisferi – a neki i do najudaljenijih krajeva svijeta. Zašto su i kako osnovani Jehovini svjedoci? Nesretni dio povijesti daje odgovor na pitanje o porijeklu Jehovinih svjedoka. Nakon smrti Pastora Russella 1916, uloga Biblijskog i traktatnog društva Stražarska kula drastično se promjenila. Joseph Rutherford kojeg je Pastor Russell netom otpustio iz svog osoblja, preuzeo je pravnu kontrolu nad Stražarskom Kulom, otpustio većinu iz Upravnog odbora, i uspostavio diktatorski autoritet. Stražarska Kula postala je središnjom glavom i auoritetom nad svim skupštinama koje su se bile spremne odreći svog suvereniteta. Temeljna učenja ovog „novog društva“ ozbiljno su se udaljila od učenja Pastora Russella kako su njegovi spisi postupno bili odbacivani. Metode evangelizacijskog rada bile su promjenjene. Mnogo senzacionalnije digresije, kao što su odbijanje transfuzije krvi i pozdravljanja zastave došle su pod lupu javnosti. Ali mnogi pojedinci i čitave skupštine odbili su predati svoju krščansku slobodu ili prihvatiti nova učenja. Nekako početkom 1917 započeo je Izlazak iz novo proglašenog suverenog sjedišta. 1918 jedna četvrtina Istraživača Biblije napustila je Suca Rutherforda ostajuči vjernima učenjima pokojnog Pastora Russella. (i) To su bili prvi Istraživači Biblije Pastora Russella koji su se odvojili od tiranije suca Rutherforda tijekom tog Izlaska. Većina je vjerovala da su vrata nebeskog poziva i dalje bila otvorena. Oformili su nove skupštine, i organizirali organizacijsku službu za izdavanje literature Istraživača Biblije. Postoje mnoge knjige koje govore o organizaciji Stražarske Kule, a neke od njih napisali su i bivši pripadnici Stražarske Kule. Ali nitko nema takav uvid kao Wiliam Schnell, koji je bio član društva u vrijeme kada je sudac Rutherford ukidao pokret Istraživača Biblije i stvarao Jehovine svjedoke. Tijekom borbe između sudca Rutherforda i Istraživača Biblije, Schnell je bio u gornjem ešalonu Stražarske Kule pa je mogao napraviti vrlo pronicljiva zapažanja. U vrijeme kada je na koncu napisao knjigu TRIDESET GODINA ROB STRAŽARSKE KULE više nije bio Jehovin svjedok a niti Istraživač Biblije. Schnell je zapazio da su daljnje doktrinarne promjene i agresivna promocija sudca Rutherforda rezultirali velikim porastom novih članova vjernih sudcu Rutherfordu. No to je generiralo opoziciju od strane Istraživača Biblije Pastora Russella, koji su još uvijek ostali u Društvu Stražarska Kula nastojeći poništiti Rutherfordovu reviziju doktrine i prakse. Schnell je dalje opisao reakciju sudca Rutherforda (ii): Glede tih koji su otišli Schnell je primjetio,„To je upravo ono što je novo Društvo Stražarska Kula željelo i ono čemu su se nadali da će ostvariti.“(iii) Govoreći o novim obračenicima Schnell je rekao, (iv) Schnell je nadalje uočio, (v) Linija današnjih skupština Istraživača Biblije vuče porijeklo od tih separatista, Istraživača Biblije koje je oformio Pastor Russell. Opis Istraživača Biblije Pastora Russella kojeg je dao Schnell otkriva zašto ih sudac Rutherford nije mogao pokoriti, Ti „robusni individualisti“ vjerovali su u autonomiju svake skupštine. Nije bilo mjesta za diktatora poput suca Rutherforda. Jehovini svjedoci osnovani 1931 Sada kada su tri četvrtine Istraživača Biblije Pastora Russella bile očišćene, dok su se preostali Istraživači Biblije pokorili doktrinarnim promjenama suca Rutherforda, mogao je biti osnovan novi pokret. Jehovini svjedoci bili su osnovani 1931, 15 godina nakon smrti Pastora Russella. Njihov osnivač, Joseph Rutherford predstavio je zapanjujuću rezoluciju naslovljenu sa „Novo ime“, koja je bila prihvaćena na međunarodnom kongresu 26 srpnja, 1931, u Columbusu, Ohio. Rezolucija najprije zapaža da niti „Russelliti“ niti „Istraživači Biblije“ više nisu prikladna imena (zasigurno ne s obzirom da se 75% Istraživača Biblije iz ere Pastora Russella odvojilo) Stoga će se zvati „Jehovinim svjedocima“ (vi) Zapazite ovo dobro. Istraživači Biblije Pastora Russella nisu prerasli u Jehovine svjedoke. Kao što „Wikipedia“ također primjećuje, zbog Rutherfordovih doktrinarnih promjena, njegov je pokret izgubio „većinu svojih prvobitnih članova između 1916 i 1928.“ To znači da kada je sudac Rutherford promjenio ime svog pokreta u Jehovine svjedoke 1931, Istraživači Biblije Pastora Russella su otišli.

Na naslovnoj strani ove brošure vide se dva simbola koja karakteriziraju Istraživače Biblije Pastora Russella. 1. Tijekom ranih početaka ovog pokreta koji je počeo 1872 Pastor Russell promovirao je jednu značku koju njegovi Istraživači Biblije nose do današnjeg dana. Križ i kruna okruženi vijencem simboliziraju da će kršćani koji svakodnevno nose križ (patnja sa Isusom) dobiti krunu života. Tada će učestovati sa Isusom u njegovom Kraljevstvu nudeći vječni život (simbolizirano vijencem zimzelena) čovječanstvu. Naravno Jehovini svjedoci ne vjeruju da je Isus umro na križu već na uspravnom stupu. Mnogi Jehovini svjedoci smatraju nošenje ove značke križa i krune idolopoklonstvom čto ih onda svakako diskvalificira kao Istraživače Biblije Pastora Russella. 2. Pšenica je postala zaštitni znak aktivnosti Istraživača Biblije. Pčenica simbolizira (Matej 13) sakupljanje Gospodinovog naroda (pšenice) putem svijetom raširenog objavljivanja biblijske istine. Istraživači BiblijePastor Russell utemeljio je Istraživače Biblije a ne Jehovine svjedoke Sudac Rutherford osnovao je „Jehovine svjedoke“ 1931. Do te godine više od 75% Istraživača Biblije iz ere Pastora Russela već se bilo odvojilo od sudca Rutherforda. Soga je sudac Rutherford shvatio da Russelliti i Istraživači Biblije više nisu odgovarajuća imena za njegove sljedbenike. Donijeli su rezoluciju da se od sada žele nazivati „Jehovinim svjedocima“ Vidi str.7 Uvod Fraza „Istraživači Biblije Pastora Russella“, često je korištena u ovoj brošuri kako bi ih se razlikovalo od sljedbenika Stražarske Kule. Istraživači Biblije iznimno cijene Pastora Russella uvjereni da je on bio korišten na kraju ovog doba da dijeli istinu tijekom posljednjeg vremena. Međutim oni za razliku od sljedbenika Stražarske Kule ne prihvaćaju slijepo sve ono što je On naučavao. Russellovi Istraživači Biblije nastoje sve dokazati Biblijom, i pojedinačno se čvrsto drže onoga što smatraju Biblijski točnim. Sa svom internetskom razmjenom informacija, Jehovini svjedoci počinju shvaćati da je lik sudca Rutherforda opterećen pa nastoje smanjiti njegov status maštajući o odnosu između Pastora Russella i Jehovinih svjedoka koji nikad nije postojao. Uz to stotine Jehovinih svjedoka i bivših Jehovinih svjedoka postalo je nezadovoljno sa trenutnim djelovanjem Stražarske Kule, i poviješću Jehovinih svjedoka. Moja oba roditelja su bili Istraživači Biblije prije nego je sudac Rutherford kontrolirao Stražarsku Kulu. Od svoje rane mladosti imam živa sjećanja o razgovorima koje su moji roditelji imali sa drugim Istraživačima Biblije iz Russellovih dana, glede preuzimanja Stražarske Kule od strane Rutherforda i smjera kojim se krenulo. Također moja situacija u pokretu Istraživača Biblije tijekom 1940-ih pa sve do 1960-ih omogućila mi je za razliku od većine braće da razgovaram sa više bliskih suradnika Pastora Russella. Ta mi je povijest bila od neprocjenjive vrijednosti. Naprimjer sve od tada naučio sam da je sudac Rutherford 1926 odbacio temeljno Biblijsko učenje o razvoju karaktera. (Gal.5:18-25; 2.Pet.1:4-11) On je tvrdio da smo mi karakteri i da se ne možemo mjenjati. Nema sumnje bilo je osobnih razloga da se on mijenja. Ali Istraživači Biblije Pastora Russella njegovali su to učenje o razvoju karaktera. Zašto? Oni su vjerovali da će 144000 koji će vladati sa Isusom u Kraljevstvu kao suosjećajni svećenici a koji budu razvijali i njegovali ljubav suditi svijetu čovječanstva. Da bi se kvalificirali za to djelo oni sada moraju razvijati osobnost sličnu Nebeskom Ocu. (2.Kor.3:18) Pisac je izdao nešto od ovog materijala 1950-ih, 1970-ih i 1990-ih većinu od toga, međutim sada je potreba veća nego ikada. Ove informacije izlaze sa molitvom da po milosti našeg Nebeskog oca daju Biblijsko upustvo onima koji ljube Jehovu.

GORA GOSPODNJE KUĆE „Zemlja je GOSPODNJA i punina njezina, svijet i oni koji na njemu prebivaju. Jer on ga je na morima utemeljio i na bujicama ga učvrstio. Tko će uzaći na goru GOSPODNJU? Tko će stajati na svetom mjestu njegovu? Onaj koji ima nedužne ruke i čisto srce, onaj koji ne uzdiže dušu svoju ka taštini, niti se kune prijevarno."—Psalam 24:1-4. U OVOM PSALMU prorok David zauzima stajalište zore Milenijskog doba, kada će, nakon velikog vremena nevolje, kraljevstva ovoga svijeta postati Kraljevstva našega Gospodina i njegova Krista (Otk 11:15),—kada će „Vremena pogana" biti ispunjena, i „onaj čije je pravo" preuzet će svoju veliku moć i započeti svoju slavnu vladavinu. Oni koji su proučavali plan vjekova i njegova vremena i razdoblja znaju da se to treba ostvariti do godine 1915,—samo 12 ili 13 godina od sadašnjeg vremena. Tada će se ispuniti riječi ovog proročanstva „Zemlja je GOSPODNJA i punina njezina, svijet i oni koji na njemu prebivaju. Jer on ga je na [umjesto] morima utemeljio i na [umjesto] bujicama ga učvrstio."—Stihovi 1,2. Zemlja, svijet, mora i bujice, brežuljci i gore ovdje se koriste, kao i u brojnim drugim slučajevima, u simboličkom, a ne doslovnom smislu, što bi u ovom kontekstu bilo apsurdno. Zemlja i svijet predstavljaju sadašnji društveni poredak stvari, odnosno ljudsko društvo kako je trenutno organizirano. Mora i bujice predstavljaju sve veću klasu čovječanstva koja se nemirno opire ograničenjima sadašnjeg društvenog poretka i ponekad postaje burna i prijeteća. Brežuljci i gore predstavljaju vladavine. Kada zemlja bude Gospodnja i njezina punina, to neće biti zato što će sva kraljevstva ovoga svijeta biti obraćena Bogu i pročišćena, i njihovi kraljevi dopušteni da vladaju milošću Božjom, kao što sada tvrde, i zato što će sve sada nemirne mase ljudi postati poslušne i pokorne sadašnjim vladajućim silama; nego će biti, kako prorok izjavljuje, zato što će Bog „utemeljiti je na morima i učvrstiti je na bujicama." To jest, sadašnja zemlja, ili društvena organizacija, i sadašnja nebesa, ili vladajuće sile, će proći, a nova zemlja će biti uspostavljena na ruševinama stare. Kada valovi nemirnog morskog elementa društva ustanu u svojoj moći i preplave cijeli sadašnji društveni poredak, tako da će divlje i olujno more anarhije prevladati posvuda, tada će se, usred olupine i ruševine, pustoši i univerzalne potištenosti i očaja, čuti glas Jehove koji kaže: „Smirite se i znajte da sam ja Bog; uzvišen ću biti među poganima, uzvišen ću biti na zemlji!" (Psalam 46:10). I iz divljeg komešanja tog olujnog mora Bog će donijeti red i mir. Umjesto ovog nemirnog mora čovječanstva, on će osnovati novu zemlju, novi poredak stvari; da, i čvrsto će ga uspostaviti na [umjesto] bujica; tamo će uspostaviti svoje Kraljevstvo „koje se ne može pomaknuti." (Heb. 12:28). I postavit će svog Kralja na svoju svetu goru Sion i dati mu narode za baštinu, i krajeve zemlje za posjed. (Psalam 2:6,8). Tada će, doista, Kralj, Gospodinov pomazanik, vladati u pravednosti i knezovi će donositi pravdu (Izaija 32:1); i, kao posljedica, bit će obilje mira dokle god mjesec traje.—Psalam 72:7. Tada će postojati samo jedno Kraljevstvo (gora ili brdo) na cijelom svijetu—Kraljevstvo Božje; i njegov Pomazanik bit će Kralj na cijeloj zemlji u tom danu. (Zaharija 14:9). Ova gora ili kraljevstvo Gospodnje je ona na koju psalmist ukazuje kada postavlja pitanje: „Tko će se uspeti na goru Gospodnju, i tko će stajati na njegovom svetom mjestu?" Uspeti se na goru Gospodnju znači doći u njegovo Kraljevstvo kao lojalni i poslušni podanici, kao pravi građani, dostojni svih njegovih blagoslova i privilegija; a ne kao stranci i tuđinci, nemajući udjela ni dijela u zajedničkim interesima i baštini svih pravih i lojalnih Božjih ljudi, tj. vječni život i svi njegovi blagoslovi pravednosti, mira i vječne radosti. Tko će, doista, biti smatran dostojnim da se tako uspne na goru Gospodnju? „I tko će stajati na njegovom svetom mjestu?" Ovdje se referira na antitip predodžbenog hrama Božjeg, koji, stojeći na vrhu gore Sion, predočava slavni pravi hram, Crkvu živoga Boga, u kraljevskoj moći i slavi. Tko će stajati na tom svetom mjestu u tom dobu slave i blagoslova koje je sada tako blizu?—tko će biti smatran dostojnim da vlada s Kristom u njegovom Kraljevstvu? Odgovor na oba pitanja je isti: „Onaj koji ima nedužne ruke i čisto srce, onaj koji ne uzdiže dušu svoju ka taštini, niti se kune prijevarno." To će biti potrebne kvalifikacije za državljanstvo u Kraljevstvu, kada Kraljevstvo bude uspostavljeno; a to su također kvalifikacije koje se sada traže od svih onih koji bi htjeli biti nasljednici tog nadolazećeg Kraljevstva. Primijetit će se da spomenute kvalifikacije nisu one vjere (jer vjera u evanđelje Kraljevstva, koja uključuje vjeru u Krista Kralja i Otkupitelja, podrazumijeva želju da se bude u Kraljevstvu u bilo kojem svojstvu); nego su ovdje spomenute kvalifikacije one karaktera. Pisma drugdje specifičnije spominju potrebnu vjeru, ali uvijek podrazumijevaju karakter dosljedan vjeri. (Djela 16:31; Ivan 3:16,36). Prorok ne zanemaruje vjeru, nego ukazuje na taj karakter koji je legitimna posljedica prave vjere koja se prakticira u pobožnosti. Vjera koja ne proizvodi karakter je ništavna. (Jakov 2:17). Stoga je jasno da i nasljednici i podanici Kraljevstva Božjeg moraju imati taj karakter koji je i začet i razvijen vjerom u evanđelje; jer ako se vjera u evanđelje drži u nepravednosti, nema mjesta u Kraljevstvu za takve. (Rimljanima 1:18). Razmotrimo ovdje spomenute zahtjeve za karakterom. „Nedužne ruke."—To znači čiste radnje, čisto ponašanje. Ako su se razvile loše navike bilo koje vrste, moraju se odmah napustiti. Ruke ne smiju biti okaljane držanjem mita, niti dobiti od ugnjetavanja, i svaka zla stvar mora biti odlučno uklonjena. (Izaija 33:15). Uzalud je da itko ispovijeda lojalnost Bogu i njegovom pomazanom Kralju i Kraljevstvu dok nastavlja u grešnom ponašanju. Lojalnost Kraljevstvu znači odlučnu opoziciju grijehu u svim njegovim oblicima i čvrst otpor prema njemu. „Čisto srce."—To označava čistoću volje, namjere ili svrhe, koja, poput igle prema polu, uvijek teži prema pravednosti. Iako neka iznenadna ili snažna iskušenja mogu na trenutak, zbog slabosti tijela, povući je udesno ili ulijevo, brzo se vraća u svoj normalni položaj koji je vjeran pravednosti i istini. Čisto srce voli pravednost i istinu, i mrzi nepravdu. Voli čistoću, i prezire sve što je nečisto i nesveto. Voli čistoću osobe, odjeće, jezika i navika. Uživanje pronalazi samo u društvu čistih, i izbjegava sve ostale, znajući da „zle komunikacije kvare dobre običaje." „Onaj koji ne uzdiže dušu svoju ka taštini."—Oholost je odvratna Gospodinu i svima onima koji sudjeluju u njegovom duhu. To je korov koji, ako mu se jednom dopusti da se ukorijeni u srcu, uskoro će istisnuti svaku milost. Psalmist kaže: „Mrzim isprazne misli"; i takvi bi trebali biti naši osjećaji. Milost poniznosti, krotkosti, jedna je od najljepših koja može ukrasiti karakter. Ona daje trijeznu procjenu osobnih kvalifikacija, nije naduta, ne ponaša se nepristojno, i nastoji koristiti svoje talente, ne za ponos i ispraznu slavu, već za radost činjenja dobra. Ona je skromna, otvorena i iskrena, kako u razmatranju vlastitih kvalifikacija, tako i onih drugih. Kakva utjeha i zadovoljstvo se nalaze u društvu onih koji posjeduju takav duh! „Niti se kune prijevarno."—Oni koji sklope svečani savez s Gospodinom, a zatim ga namjerno preziru ili ignoriraju, zakleli su se krivo; i sigurno nijedan takav nelojalan podanik ne može biti primljen ni u državljanstvo ni u nasljedstvo u Kraljevstvu Božjem. Ali oni koji su u ovom dobu sklopili svečani savez s Bogom i koji su vjerni svom savezu, čak do smrti, oni će se uzdići na sveto mjesto, hram Božji—oni će biti nasljednici Kraljevstva, sunasljednici s Isusom Kristom; dok će svi takvi, u budućem dobu, biti priznati i privilegirani građani Kraljevstva. Oni će primiti blagoslove Gospodnje obećane u njegovoj Riječi. Nakon što su prvo primili pripisanu pravednost Kristovu kroz vjeru, mogu, pod božanskom milošću, biti učinjeni savršenima u pravednosti i dostojnima vječnog života. Ovo je naraštaj onih koji traže lice Boga Jakovljeva. Ljudi ne dobivaju ove blagoslove bez da ih traže, niti bez da ih traže na Božji način—kroz Krista, poniznim oslanjanjem na njegovo dovršeno djelo otkupljenja, i potpunim posvećenjem svih svojih otkupljenih moći uma i tijela njegovoj svetoj volji, što je samo naša razumna služba. Ljubljeni, vi koji ste pozvani njegovom milošću da stojite na njegovom svetom mjestu, razmislimo o ovim stvarima. Jesu li naše ruke nedužne i naša srca čista? Jesmo li ponizni i vjerni našem savezu? Pobrinimo se da ispunjavamo ove uvjete, i trčimo s strpljenjem utrku koja je pred nama, gledajući na Isusa. (w1902 1. Prosinac str. 357-359/ R3113)

„U ovom trenutku uvodi se nova slika zaručnice: ona se vidi kao vrt Ljubljenog. Misao o vrtu ima posebno mjesto u Božjem umu...o svetcima se govori kao o Božjoj njivi, i, kao biljkama koje je nebeski Otac posadio. (1 Kor. 3:6-9; Mat. 15:13) „Zaručnica je vrt zatvoren...izvor zatvoren, zapečaćen izvor.’ Ona je isključivo za Njega; ona je Njegov vrt. To je velika značajka njezine privlačnosti za Njega, i kao što se držimo rezervirani za Njega, tako odgovaramo na zadovoljstvo Njegove ljubavi....Njegov vrt nije zajednički prostor gdje svi mogu dolaziti i odlaziti; on je zatvoren’ da bude samo za Njega. Što mora biti za Njega vidjeti čak i jedno srce koje se drži samo za Njegovo zadovoljstvo! „Ne možemo biti predstavljeni čista djevica Kristu’ bez da smo pažljivo sačuvani od utjecaja svijeta. Kada je čovjek umro u šatoru (Br. 19:14,15) svaka otvorena posuda koja nema poklopac vezan na njoj bit će nečista.’ Kako je istinito da smo na mjestu gdje moralna smrt i korupcija šire svoj utjecaj na sve. Da bismo bili čisti, moramo biti pokrivene posude. Čovjek s bežičnim uređajem (radio, TV, itd.) u svojoj kući je nepokriven; definitivno se otvorio utjecajima koji se emitiraju u ovom sadašnjem zlom svijetu. Moramo biti zatvoreni,’ zaključani,’ zapečaćeni.’ Očekujemo da ćemo biti smatrani uskim, ali koliko je velika čast i radost biti sačuvan za Krista! Znam da ne uspijevam biti ekskluzivniji nego što jesam, ali ne želim otvoriti svoj um za sve vrste stvari koje ne donose zadovoljstvo Kristu. On bi htio da budemo potpuno čisti.’ Ne možemo izbjeći dodirivanje prašine svijeta dok prolazimo kao okupane osobe, ali On pere naše noge i poziva nas da peremo jedni drugima noge, da bismo bili potpuno čisti.’ Nijedan kršćanin nije poznat da je na svojoj smrtnoj postelji žalio što je bio previše ekskluzivan za Krista....Pokajnički Psalmist je rekao, Operi me, i bit ću bjelji od snijega.’ (Ps. 51:7) Imamo li takav standard moralne čistoće kao taj? Koliko je neokaljan novopali snijeg! Ali naš standard ide dalje od toga, jer nam je rečeno da svatko tko ima nadu da će biti poput Krista `čisti sebe, kao što je on čist.’ (1 Ivanova 3:3) Koliko bi to učinkovito isključilo sve utjecaje svijeta! „S onima koji imaju naklonosti zaručnika nije samo pitanje što je ispravno ili pogrešno—iako sigurno ne bi bilo nemarnosti u vezi s tim—već što je ugodno Kristu. Želimo da Njegov vrt bude takav da Mu pruži najviše moguće zadovoljstvo i užitak, kako bismo Ga mogli pozvati da uđe s uvjerenjem da će Mu biti ugodno to učiniti. „Izvor zatvoren.’ Pretpostavljam da smo svi u nekom trenutku vidjeli bunar s lokotom na njemu, tako da nitko osim vlasnika ne može crpiti iz njega. To je ta misao. Postoji nešto što je samo za našeg Gospodina—tok naklonosti i uvažavanja koje samo On može procijeniti, i koje Mu je dragocjeno kao voda iz bunara u Betlehemu, koji je bio na vratima, Davidu. (2 Sam. 23:13-17)” (Coates —Pregled Pjesme nad pjesmama, stranice 115, 118)

Naši dragi prijatelji trebaju vidjeti da božanski plan ima visine i dubine, duljine i širine o kojima brat Kalvin i njegovi suradnici nikada nisu sanjali; naime, tu Božju naklonost koju nejasno spominju govoreći da su oni „izvan dosega vanjskih sredstava milosti, preporođeni i spašeni po Kristu kroz Duha koji djeluje kada, gdje i kako On želi." Svijet u cjelini sada je „izvan dosega vanjskih sredstava milosti" i nema drugih; „jer nema drugog imena pod nebom danog među ljudima po kojem se moramo spasiti." Ali kada počnemo tražiti „kada" i „gdje" i „kako" će duh Božji djelovati za obnovu svijeta, sve to jasno nalazimo navedeno u Svetom Pismu. Apostol kaže da će Božja milost u Kristu za sve biti „svjedočena u pravo vrijeme." (1. Tim. 2:6). Prorok nas upućuje na Milenij kao to pravo vrijeme i uvjerava nas da će tada spoznaja Gospodnja ispuniti cijelu zemlju kao što vode pokrivaju duboko more;—i tada više neće biti potrebe „da nitko uči bližnjega svojega, i nitko brata svojega govoreći: ‘Spoznajte GOSPODA!’ Jer će me svi oni poznavati, od najmanjeg od njih pa do najvećeg od njih”, govori GOSPOD, “jer ću oprostiti nepravdu njihovu i grijeha se njihovih neću više spominjati." (Iza. 11:9; Jer. 31:34.) Apostol Petar izjavljuje da će ovo veličanstveno i univerzalno „osvježenje od prisutnosti Gospodnje" doći pri drugom dolasku našeg Gospodina, nakon čega će uslijediti "vremena obnove svih stvari koje je Bog govorio ustima svih svojih svetih proroka od početka svijeta." Sveti Petar nam govori upravo „kako će tada čovječanstvo biti blagoslovljeno; govoreći, "Jer Mojsije je doista rekao ocima [nije ispunjeno u Petrovo vrijeme niti od tada, ali je sigurno kao Božja Riječ], 'Proroka će Gospodin, vaš Bog, podići vama od vaše braće, poput mene; njega ćete slušati u svemu što vam bude govorio. I dogodit će se da će svaka duša koja ne bude slušala [poslušala, pokorila se] tog Proroka, biti uništena iz naroda'—Druga smrt—Djela 3:19-23. Naš Gospodin sam nam govori „kako" će njegova milost raditi ili djelovati kasnije, pri njegovom drugom dolasku. Njegove riječi su „Svi koji su u grobovima čut će njegov glas i izići će; oni koji su činili dobro [vjerni, „izabrani"] na uskrsnuće života [Prvo uskrsnuće—„oni će biti svećenici Božji i Kristovi i vladat će na zemlji.—Otkr. 20:6]; i oni koji su činili zlo [izići će] na uskrsnuće po sudovima." (Vidi revidiranu verziju.) Iv. 5:28,29. Ovo uskrsnuće tada je nada za sve osim svetaca, izabranih. Kada iziđu iz groba tijekom Milenija, neće biti potpuno živi, jer potpuni život znači savršenstvo. Nitko neće ponovno živjeti u tom pravom smislu savršenog života, potpune slobode od smrti, dok Milenij ne završi. To će biti doba uzdizanja, ili obnove, u kojem će oživljavajući utjecaji „drveća života" i „rijeke vode života bistre kao kristal, koja izlazi iz prijestolja," biti za neizabrane; za svijet čovječanstva općenito—svi oni koji žele mogu uzeti vodu života besplatno i živjeti zauvijek; dok će oni koji odbiju te životne prilike, kako apostol izjavljuje, „biti uništeni iz naroda." Kako će ovo veliko Božje djelo za cijeli svijet biti dalje je objašnjeno od strane našeg Gospodina; govoreći o tom budućem pozivnu simboličnog drveća života i vodi života koja će teći iz proslavljenog Milenijskog Kraljevstva, „Duh i Nevjesta kažu Dođi, i neka onaj koji čuje kaže, Dođi! I neka dođe onaj koji je žedan. I tko god hoće, neka uzme vodu života besplatno." Izbor će tada biti završen i prošao, a izabrani će biti proslavljena „Nevjesta" čije će djelo biti, u skladu s Duhom Božjim, pozvati cijeli svijet da podijeli Božju milost. Izabrani još nisu „Nevjesta," već samo čista djevica zaručena za Krista i čekaju na Nebeskog Zaručnika da je, pri svom drugom dolasku, učini svojom zaručnicom i su-nasljednicom. Također, sada ne teče „rijeka vode života"; već samo „izvori vode koji izviru" u „izabranima". Također, sada nema ovog općeg poziva "tko god hoće"; jer sada Bog ovog svijeta još uvijek zasljepljuje oči i zatvara uši svima osim relativno malobrojnima;—zavaravajući gotovo cijeli svijet. Bit će to nakon što Sotona bude vezan na tisuću godina, da više ne zavodi narode, da će se ispuniti obećani blagoslovi nad neizabranima, koji su sada „mimoiđeni." Tada će se otvoriti sve slijepe oči i odčepiti sve gluhe uši.—Iza. 35:5. Apostol Pavao jasno pokazuje da su „izabrani" „sjeme Abrahamovo"—Krist glava, njegova crkva tijelo. Također izjavljuje ono što je najočitije; naime, da je ispunjenje obećanja Abrahamu čije su „sjeme" „izabrani" nasljednici, još uvijek buduće; i to obećanje je, „U tvom sjemenu bit će blagoslovljene sve obitelji na zemlji." Izabrani su „sveta nacija, osobit narod, kraljevsko svećenstvo,“ pozvani sada da prinose žrtve kako bi time posebno posvjedočili svoju odanost Bogu i njegovoj pravednosti i kristalizirali svoju sličnost karaktera svom Otkupitelju, i tako bili kvalificirani biti kraljevi, svećenici i suci svijeta tijekom Milenija—svjetskog dana suda ili dana probe. Govoreći o „izabranima" apostol pita, „Zar ne znate da će sveci suditi svijetu?"—1. Kor. 6:2. „Izabrani" su iskušani, testirani i suđeni duž vrlo „uskog puta"—protivljenja od svijeta, tijela i đavla; svjetski put milenijskog doba naziva se „povišena cesta" svetosti, bez kamenja spoticanja, tako da putnik, iako neiskusan, ne mora pogriješiti na njemu. (Iza. 35:8,9; 5:27.) Put „izabranih" je mračan put, noćno vrijeme, u kojem im je stalno potrebna Riječ njihovog Gospodina kao „svjetiljka za njihove noge"; put neizabranih u Mileniju bit će sjajan jer će Sunce Pravednosti izaći s iscjeljenjem u svojim zrakama i potpuno otjerati tamu koja sada pokriva zemlju, i gustu tamu koja pokriva ljude—otjerati miazmu grijeha, zablude, neznanja, predrasuda, sebičnosti, itd. Ah da! izabrani se mogu radovati s prorokom govoreći,—„Plač može trajati noću,—radost dolazi ujutro!"—Psa. 30:5. „Izabrani" koji sada tijekom ove Evanđeoske noći grijeha i neznanja trebaju biti „goruća i sjajna svjetla," i potiče ih se da ne skrivaju svoja svjetla pod posudom, već da ih postave na svijećnjake—da puste svjetlo da sjaji do mjere njihove sposobnosti i tako proslave svog Oca na nebu—svi će se okupiti uskoro, svi će biti promijenjeni iz ljudskih u duhovna bića, poput Otkupitelja, i tada će oni s njim činiti veliko Sunce Pravednosti čije će obasjavanje donijeti tako velike blagoslove svijetu. Pogledajte Gospodinovu vlastitu izjavu o tome: Pšenica su djeca Božja—"djeca Kraljevstva";...Tijekom ovog Evanđeoskog doba pšenica i kukolj—pravi sveci, „izabrani," i samo izjavljivači, kukolj—trebaju rasti zajedno do kraja ili žetve doba....Tada će pšenica biti pohranjena i „sjati kao Sunce u Kraljevstvu svog Oca."—Mat. 13:43. Ako bi svi koji mole „Neka dođe tvoje kraljevstvo, neka bude tvoja volja na zemlji kao što je na nebu," mogli vidjeti da Božji veliki plan za spasenje svijeta tek počinje, da neće ispravno započeti dok ne dođe Milenijsko Kraljevstvo Kristovo, tada bi bili spremni jasno vidjeti da tijekom ovog Evanđeoskog doba Bog samo odabire ili bira iz među ljudi klasu Kraljevstva, i priprema ih za njihovu veličanstvenu i slavnu službu kao svjetskih misionara—proroka ili učitelja; svećenika, ili pomagača; kraljeva, ili vladara; sudaca, ili odgojitelja. S ovog stajališta doktrina izbora je zaista veličanstvena, ali ni s jednog drugog stajališta. (w1902 15. Lipanj str. 183,184 / R3026)