Istraživač Biblije

DOBA (VJEKOVI) Plan spasenja, obuhvaćen u tri svijeta, progresivan je po svom karakteru i zahtijeva doba (vjekove) za svoj razvoj. Čini se da je postojalo samo jedno doba jasno označeno u svijetu prije potopa, ali ovaj sadašnji svijet podijeljen je na tri doba. Prvo, Patrijarhalno doba ili doba jednog čovjeka, u kojem je samo jedan čovjek istovremeno predstavljao Gospodina kao vladara obitelji; (u tome je bilo slično dobu prije potopa). Drugo, Židovsko doba, ili razdoblje dvanaest plemena, jer su u njemu, odnosno od smrti Jakova, posljednjeg patrijarha, pa do Kristove smrti, plemena Izraela predstavljala Gospodinovu stvar i smatrana su Njegovim narodom. Treće, koje počinje Kristovim uskrsnućem i proteže se do Njegovog drugog dolaska, obično poznato kao Evanđeosko doba, tijekom kojeg se Gospodin okreće poganima kako bi izdvojio narod za Svoje ime, to jest Nevjestu, Janjetovu ženu, Crkvu. To nas dovodi do početka budućeg svijeta, koji je, prema Božjem naumu, podložen Nevjesti koja je pripravljena i proslavljena zajedno s Kristom; i on je također podijeljen na doba, od kojih prvo može biti tisućugodišnja vladavina (Otk 20), ili ta vladavina može uključivati više od jedne uprave (dispenzacije). Ne bismo govorili o redoslijedu budućih događaja s tolikim pouzdanjem kao o prošlosti, ali je očito da razdoblje nakon Gospodinovog dolaska i uzvisivanja Nevjeste nije, kao što neki kažu, "jedno vječno doba", jer Pavao, govoreći o tom uzvisivanju i njegovoj svrsi, kaže: "Da u vjekovima (aionios) koji dolaze pokaže izobilno bogatstvo milosti svoje." (Ef 2:7). U svjetovima i dobima tako imamo nacrt plana, ptičju perspektivu njegova razvoja i uvid u slavni ishod. Tako možemo biti pripravni za detaljnije proučavanje djela različitih doba i sposobniji razumjeti progresivni karakter objave. Svako doba je korak u planu, i svaki je korak viši od prethodnog. "Naprijed i naviše" je moto utemeljen na duhu Božjeg plana. Svako doba je vremensko razdoblje, i svako razdoblje ima svoju posebnu upravu ili Božje djelo. Cilj Gospodina, kroz razne uprave mudrosti, moći i ljubavi, jest otkriti Sebe i tako spasiti čovječanstvo. Bog postupa s ljudskom rasom u nekim pogledima kao s pojedincem, prilagođavajući Svoju istinu kapacitetu shvaćanja, kao u djetinjstvu, mladosti i zrelosti, što objašnjava zašto su neke stvari iznesene onako kako moraju izgledati čovjeku, radije nego kao apsolutna istina koju može primiti samo um koji je postao savršen. Tako se za sunce kaže da izlazi i zalazi; a za nepromjenjivog Boga kaže se da se kaje što je stvorio čovjeka, kao da se djelo beskrajne mudrosti pokazalo neuspjehom. Gospodin je govorio čovjeku kao što su roditelji prisiljeni razgovarati sa svojom djecom, spuštajući se na razinu njihova shvaćanja. Neki misle da je to obmana ili laž, ali mi na to gledamo drugačije. To je stvaranje nejasnog dojma radije nego nikakvog. Recite malenom djetetu da sunce stoji mirno, a zemlja se kreće, i ono će biti zbunjeno, jer će vjerovati vlastitim osjetilima ili onome što izgleda istinito njegovim očima, radije nego onome što mu je rečeno. Objava nije osmišljena da poučava znanost astronomije, ili bilo što drugo što čovjek može sam otkriti upotrebom svojih prirodnih moći. Bog nam pomaže samo kada si sami ne možemo pomoći. Upravo na tom načelu prilagodbe Bog poučava simbolima, likovima, tipovima i sjenama, predstavljajući stvarnu ili duhovnu istinu prirodnim objektima. Istina je u nekim aspektima skrivena da bi mogla biti otkrivena, koliko god to na prvu pomisao izgledalo kontradiktorno. Skrivena je na neko vrijeme i razjašnjena u pravo vrijeme. Govorio je u zagonetkama i prispodobama, povremeno dajući ključ koji bi ih otključao kada se primijeni. Kroz dimljeno staklo, koje zamračuje svjetlost, možemo vidjeti sunce bolje nego golim okom. Boga se u Kristu može spoznati, ali bez posrednika On je neistraživ. Prije Židovskog doba Gospodin se pojavio kao čovjek; zakon je bio po odredbi anđela; ali "u ove posljednje dane, progovorio nam je po svome Sinu." Kada se shvati da je utjelovljenje, ili "Bog očitovan u tijelu", bilo vrhunac istog načela poučavanja duhovnih stvari kroz prirodne, kakvo je Bog koristio od početka, jedinstvo Biblije bit će opravdano, a povjerenje u nju kao božansku objavu utvrđeno. Koliko god struja istine može biti uprljana rukovanjem, to samo pokazuje prirodu tla kroz koje je tekla, dok blistavi dragulji koje ona sadrži otkrivaju njezino nebesko podrijetlo. Istina se otkriva na progresivan način, prema planu doba. Uzmimo jednu liniju misli za primjer: kada je po jednom čovjeku ušao grijeh, i sve njegove mračne posljedice pale na čovječanstvo, prva zraka svjetla i nade svanula je našoj rasi u obliku prijetnje Iskušavatelju – "Njezino sjeme satrt će ti glavu, itd." Ovdje je, prema općem priznanju, cijeli plan u orahovoj ljusci. Osvajač, borba, otpor i konačna pobjeda. Upotrijebljena slika znači smrt Zmiji, a u svom izvršenju ne može značiti ništa manje od istrebljenja svega što to gnjusno čudovište predstavlja. To ukazuje na čist svemir, kada grijeha i smrti više neće biti. Ali što je Eva mogla znati o tome? To nije bilo upućeno njoj, već Iskušavatelju. Bila je to prijetnja, a ne obećanje; iako je sadržavala, kao u klici, cijeli plan spasenja. Prigušenost tog svjetla bila je karakteristika cijelog doba. Slijedimo svjetlo i promatrajmo njegov razvoj. Prolaze dvije tisuće godina prije nego što pronađemo obećanje: "U tvom sjemenu bit će blagoslovljena sva plemena zemlje." Ovo je isti veliki plan. Ono je bilo kletva, ovo je blagoslov; ali kletva Zmiji znači blagoslov narodima. Ovo je povećanje svjetla o istoj temi, a ipak, kako prigušeno. Mi, živeći u ovaj kasni dan, znamo da je to sjeme bio Krist (Gal 3:16). Ovo je definicija obećanja po Svetom Duhu. Ali tekst obećanja upućivao je na to da se odnosi na Izaka, ili drugim riječima, na "sjeme po tijelu". Može se reći da je obećanje imalo dvostruko značenje – prirodno i duhovno. Istina, ali prirodno je bilo sve što se pošteno moglo izvući iz riječi, a duhovno je držano izvan vidokruga dok nije došlo pravo sjeme. Izak i Krist odnose se jedan prema drugom kao prirodno i duhovno. Ovdje, kao i svugdje, redoslijed vrijedi: prvo prirodno, a zatim duhovno. Prirodno je temelj, budući da je prvo; Krist je došao kroz Izaka. Veće u ovom smislu proizlazi iz manjega. "Stariji će služiti mlađem." Od nižeg prema višem Božji je poredak, i sve ove činjenice dokazuju progresivni karakter Božjeg plana. Duh također otkriva činjenicu da "Sjeme" obuhvaća ne samo jednu osobu, već mnoge osobe sjedinjene u jedno. Neka se posebna misao posveti ovoj činjenici. Ona je vrlo zanemarena. Istine od velike vrijednosti ostaju nejasne zbog tog zanemarivanja. Ovo "mnogi u jednom" vrijedi za prirodno kao i za duhovno. Židovi su bili prirodno sjeme, i cijelo [Židovsko] doba iskorišteno je za njihov razvoj. Kršćanska crkva je duhovno sjeme i jedno doba se koristi za njihov razvoj. Pavao ih ovako suprotstavlja: "Oni koji su djeca tijela nisu djeca Božja; nego se djeca obećanja računaju kao sjeme." Rim 9:8. Ne jedno dijete, nego djeca! Tko su oni? Gal 4:28 odgovara: "A mi smo, braćo, kao Izak, djeca obećanja." Tada slijedi da smo "mi braća" to sjeme. Tijekom Židovskog doba, dok se razvijalo prirodno sjeme, zakon i proroci svjedočili su, i svjetlo se povećavalo, ali samo su oni duhovnog uma mogli razaznati dublju istinu. Mase su vidjele samo prirodno i bile su navedene očekivati zemaljsku slavu; stoga su odbacili svog Mesiju kada je došao. Istina je da je došao u tijelu, kao dio židovskog naroda, i ispunio ona proročanstva koja su se odnosila na Njegove patnje u tijelu, ali ona su bila previđena jer nisu bila u skladu s njihovim željama (vidi Iz 53); i njima je, u njihovoj sljepoći, bilo kao da ih On nije ispunio. Krist je ispunio "Prvo prirodno", i nije u potpunosti ušao u duhovno sve dok nije rođen od mrtvih, "oživljen Duhom", koji je bio u Njemu prije nego što je umro. Pravo sjeme, predodređeno da "satre glavu Zmiji" i blagoslovi narode, jest i duhovno i besmrtno. Isus je Prvorođenac u to stanje, i postavljen je za Glavu besmrtnog čovječanstva – drugi Adam. (Kao što je ranije prikazano, prirodno je temelj duhovnog, a kako je čovjek izgubio svoj prirodni život, potrebno je da prirodni čovjek bude otkupljen od smrti kako bi se dala prilika za razvoj u viši život. Ovo otkupljenje je pripremna značajka Kristova djela, i u tu svrhu On je dao svoj život kao otkupninu. Tako je Krist obnovitelj stare rase, kao i Glava nove rase.) Tijekom Evanđeoskog razdoblja i po Kristovom duhu, članovi tijela se pripremaju, i tijekom trubljenja sedme trube svi će oni biti nagrađeni. Otk 11:18. "Oni koji su Kristovi o njegovoj (parousia) prisutnosti." Oni, učinjeni jednim s Njim kao što je on jedno sa svojim Ocem (Iv 17:21-22), čine sjeme – "Nebesku pobjedničku vojsku". Otk 19:14. Djelo sjemena mora slijediti potpuni razvoj sjemena. Zanemarivanje te činjenice navelo je tisuće da pretpostave da Božji plan spasenja završava pri drugom Kristovom dolasku. Iz onoga što je napisano, može se vidjeti da Bog ne počinje spašavati svijet (u pravom smislu) sve do tada. Djelo prošlih vjekova bilo je pozivanje nekolicine, pod disciplinom, za visoki položaj. Oh, kakvo odgovorno mjesto zauzimamo mi, do kojih je došlo svjetlo radosne vijesti. Naš položaj u kraljevstvu ovisi o našoj vjernosti. Kruna i vladavina pripadaju onima koji trpe i pobjeđuju. Ali kakvo ohrabrenje da izdržimo sve – naš je poziv doista visok. Mnogi su naslovi dani Kristovoj crkvi u Riječi, ali nijedan tako mio kao "Nevjesta, Janjetova žena". Shvatiti slavu i izvrsnost takvog položaja u perspektivi, mora se pokazati kao protuotrov za melankoliju i svjetovnost, i biti najjači motiv za vjernost. J. H. P. ————— JEDNA osobna borba i pobjeda nad samim sobom bit će od veće koristi nego slušanje stotinu propovijedi ili pjevanje stotinu himni. Ne koristi nam toliko ono što naučimo, koliko ono što primjenjujemo. (w1879 kolovoz str. 4,5 / R22)

Naslov: DVOSTRUKI BLAGOSLOV: RJEŠENJE ZAGONETKE STOLJEĆA Mnogi se iskreni kršćani pitaju: "Ako je Krist umro za nas prije gotovo 2000 godina i platio cijenu za grijeh, zašto još uvijek vladaju smrt, bol i patnja? Gdje je taj obećani blagoslov?" Stara "Stražarska kula" iz 1912. godine (iz pera brata Russella) daje nam predivan, biblijski odgovor koji otvara oči i srce. Odgovor leži u razumijevanju Božjeg "pravog vremena" i dvostrukog djela spasenja. 🌾" referrerpolicy="origin-when-cross-origin" src="https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t9d/1/16/1f33e.png" style="border: 0px; border-start-start-radius: 0px; border-end-end-radius: 0px; border-start-end-radius: 0px; border-end-start-radius: 0px; object-fit: fill;"> 1. Vrijeme izbora (Sadašnjost): Ovo dugo razdoblje u kojem se čini da Bog šuti zapravo je vrijeme milosti za jednu posebnu skupinu. Bog ne kasni, već sakuplja "Kristovu Zaručnicu". To je "Crkva Prvorođenih". Kao što tekst kaže: "Jedinstveni temelj Crkve je Isus Krist njezin Gospodin." Oni koji se sada odazivaju, koji idu stopama Isusovim i trpe s Njim, pozvani su na nebesku slavu. To je "Visoki poziv". Dok se taj broj ne popuni, svijet mora čekati. 🌍" referrerpolicy="origin-when-cross-origin" src="https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t3f/1/16/1f30d.png" style="border: 0px; border-start-start-radius: 0px; border-end-end-radius: 0px; border-start-end-radius: 0px; border-end-start-radius: 0px; object-fit: fill;"> 2. Vrijeme obnove (Budućnost - Tisućugodišnje Kraljevstvo): Kada Zaručnica bude potpuna i sjedinjena s Gospodinom, tada počinje druga faza – blagoslov za SVE obitelji na zemlji! To je Restitucija (Obnova). Svijet neće ići u nebo, već će mu se vratiti ono što je Adam izgubio – savršen ljudski život na rajskoj Zemlji. "Sve će se slijepe oči otvoriti, a sve gluhe uši bit će otvorene." Što je dakle prava Evanđeoska poruka? To nije vijest o vječnim mukama (tekst jasno kaže da je kazna za nepokajane uništenje, a ne mučenje), već vijest o Otkupnini koja jamči: Uskrsnuće za sve. Priliku za vječni život na obnovljenoj zemlji za čovječanstvo. Besmrtnost na nebu za "Malo stado". Radujmo se, jer onaj koji sjedi na prijestolju govori: "Evo, sve činim novim!" Zora tog veličanstvenog dana već sviće.

Duhovna pouka ovdje, za sve nas, jest: (1) Da je sam Gospodin na kormilu i upravlja svojim djelom, te da svatko od nas i svi mi trebamo neprestano gledati u njega za vodstvo njegova djela i primjećivati kako on vodi različite udove u tijelu (1. Kor 12:25-31); (2) Lekcija nas uči Gospodinovoj volji u pogledu promicanja evanđelja; jer iako je nažalost odabrani Ključni tekst neizvoran — ne nalazi se u starim rukopisima (Marko 16:9 do kraja, izostavljen u svim starim rukopisima — vidi također Revidiranu verziju) — ipak, ista misao, da je Božja volja da se evanđelje propovijeda posvuda, obilno se naučava na drugim mjestima (Mat 28:19) i potkrepljuje upravo ovom lekcijom koju razmatramo. Iz nje također vidimo da, dok su određeni sluge izabrani i naznačeni od Gospodina za određene posebne službe, drugima je dopušteno služiti kao što je to činio Marko, a treći mogu služiti Crkvi kod kuće, kao što su činili Šimun, Lucije i Manahen, te da su još neki — zapravo cijela Crkva — povlašteni surađivati u pitanju simpatije, ljubavi, molitvi, gostoprimstva i financijskog uzdržavanja (Rim 12:6-13). Okolnosti su se od tada znatno promijenile i ne moramo se ograničavati na potpuno iste metode postupanja sada kao tada; ali inherentna načela su ista. Niti nosimo istu vrstu odjeće, niti putujemo istom vrstom plovila, niti smo uzdržavani na potpuno isti način. Ali uz sve te razlike, ista služba sada treba biti obavljena: naime, propovijedanje evanđelja svima koji imaju "uši da čuju". S evanđeljem predstavljenim na tiskanoj stranici, te uz sadašnje poštanske i željezničke pogodnosti, mnogo veći broj ljudi može postati javnim misionarima, idući od mjesta do mjesta, držeći visoko svjetiljku života, noseći radosnu vijest od vrata do vrata. Ista ta sredstva omogućuju onima koji moraju ostati kod kuće, a mogu koristiti poštu, da na taj način idu okolo čineći dobro, propovijedajući Krista i njegovo Kraljevstvo i njegovu pravednost. Drugi pak mogu ići okolo propovijedajući usmeno, kao i šireći tiskanu stranicu — "svatko prema svojoj vlastitoj sposobnosti" (Mat 25:15). Mi koji živimo danas imamo posebne prilike i povlastice za služenje istine drugima. Naša je odgovornost razmjerno velika, a naša vjera, ljubav i revnost trebale bi se razmjerno pokazati; jer onaj tko ljubi mnogo i tko ima mnogo prilika, zasigurno će učiniti mnogo za onoga koji nas je pozvao iz tame u svoje čudesno svjetlo. (w1897 15. travanj str. 122,123 / R2141)

Ovo usvojeno ime "kršćanin" ukazuje na zdravo stanje Crkve i svjedoči o ispravnoj pouci koju su primili od Pavla i Barnabe. Kada se kasnije jedna druga skupina kršćana počela dijeliti na frakcije, pri čemu su se neki nazivali Petrovim sljedbenicima, neki Pavlovim, neki Apolonovim, Apostol ih je zbog toga ukorio, uvjeravajući ih da je to dokaz da su njihovi pogledi na tu temu općenito tjelesni, svjetovni, a ne duhovni. Rekao im je da je to dokaz da su još uvijek "djeca" u duhovnim stvarima i ukazao im na to da ni Petar, ni Pavao, ni Apolon nisu umrli za njih, te da su oni u najboljem slučaju samo sluge Gospodina Isusa, koji ih je otkupio i koji im je poslao blagoslov istine, koristeći ona oruđa koja su mu se činila dobrima. (1. Kor. 3:3-23). Kakve dokaze imamo svuda oko nas da tjelesni ili svjetovni um danas uvelike prevladava — da su mnogi koji su zazvali ime Kristovo samo "djeca" u duhovnom razumijevanju. Dokazi ovih stanja mogu se naći u činjenici da jedan kaže: "Ja sam od Wesleyja", drugi: "Ja sam od Calvina", treći: "Ja sam od Petra", i da su općenito vjernici Gospodina Isusa podijeljeni u stranke i frakcije — luterane, prezbiterijance, kongregacionaliste, episkopalce, baptiste itd. Štoviše, nije istina, kao što neki tvrde, da su ta imena samo forme i da ne znače ništa. Ona znače mnogo: ona podrazumijevaju da oni koji se označavaju tim imenima priznaju pravila raznih stranaka i frakcija, i da su svi više ili manje u ropstvu ljudskih sustava i predaja ljudi, te da su u velikoj mjeri propustili ostvariti individualnu "slobodu kojom Krist oslobađa" sve one koji su došli k njemu i koji su sjedinjeni samo s njim. Niti mi, poput mnogih, ne zagovaramo uklanjanje tih razdjelnih ograda ljudskih vjerovanja samo da bi se od njih izgradila "unijska" ograda, dvostruko jača, oko cijele skupine onih koji vjeruju u Krista. Naprotiv, mi poričemo ispravnost bilo kakvih ljudskih ograda i smatramo da svaki pojedini kršćanin treba biti sjedinjen i obvezan samo Gospodinu i njegovim uputama, a ne drugima, bilo malobrojnima ili mnogobrojnima. Svi istinski posvećeni i istinski sjedinjeni s Gospodinom naći će se u zajedništvu sa svima ostalima koji su slično sjedinjeni s njim, a veza između tih različitih udova (veze ljubavi i zajedničke podložnosti jednoj Glavi i svim njezinim aranžmanima) bit će jedina veza potrebna za potpuno djelovanje ovog tijela Kristovog, prema uputama njegove Riječi. Neka svakome od nas bude najviša ambicija i cilj biti kršćaninom u najpunijem smislu te riječi. Istinski biti kršćanin podrazumijeva sjedinjenje s Kristom; to podrazumijeva podložnost njemu kao našoj Glavi, to podrazumijeva udio s njim u pomazanju svećenstva za djelo žrtvovanja i samoodricanja u ovom sadašnjem vremenu; to također podrazumijeva povezanost s njim u pomazanju kraljeva i subaštinika u dolazećem Kraljevstvu. Uzmimo i zadržimo to sveto ime, i samo njega; i pobrinimo se da to sveto ime ne uzimamo uzalud. (w1897 1. Travanj str. 108/ R2134)

Citat: "...nego ako, čineći dobro, trpite i podnosite strpljivo, to je ugodno Bogu. Jer na to ste i pozvani..." (I Petrova 2:20-21) Komentar: "Jer ovo je pohvalno, ako tko zbog savjesti prema Bogu podnosi žalosti, trpeći nepravedno. Jer kakva je slava ako, kad griješite i trpite udarce, to strpljivo podnosite? Nego ako, čineći dobro, trpite i podnosite strpljivo, to je ugodno Bogu. Jer na to ste i pozvani, budući da je i Krist trpio za nas, ostavivši nam primjer da slijedite njegove stope: on grijeha ne počini, niti se nađe prijevara u ustima njegovim; on, kad su ga vrijeđali, nije uzvraćao uvredom; kad je trpio, nije prijetio, nego se prepustio onomu koji pravedno sudi." (Iz časopisa The Dawn, siječanj 1954., str. 24)

ISPUNJENJE ABRAHAMOVOG SAVEZA. ________________________________________ S ovog stajališta možemo vidjeti da su jedini koraci dosad poduzeti u ispunjenju izvorne i sveobuhvatne izjave božanskog plana, "Saveza s Abrahamom" (koji je, kako Apostol izjavljuje, bio unaprijed objavljeno cijelo evanđelje — radosna vijest u sažetom obliku — Gal. 3:8), sljedeći: — (1) Očitovanje jedinorođenog Sina Božjeg kao "čovjeka Krista Isusa", i njegovo odobrenje kao savršenog pod Zakonom. (2) Istim činom poslušnosti i vjernosti on je "kupio" Adama i njegov rod; i ispunivši uvjete njihove osude, prema božanskom planu, omogućio je Bogu da bude pravedan, a ipak opravdavatelj onoga koji vjeruje u Isusa; i omogućio je sebi, kao božanski predloženom i unaprijed određenom "Sjemenu Abrahamovom", da blagoslov voljnima i poslušnima učini vječnim blagoslovom. (3) Prema izvornom božanskom planu, mnogobrojno "Sjeme" bilo je predviđeno od početka (Gal. 3:29; Ef. 1:4) — čija bi punina, moć i vlast uvijek trebali prebivati u Kristu Isusu, našem Gospodinu i Otkupitelju. Sljedeći korak u božanskom planu bio je izbor iz redova ljudi ove posebne klase, — nazvane Crkva Kristova — kojoj je Isus Gospodin i glava (Ef. 1:22,23); nazvane Nevjesta, Janjetova žena i subaštinica (Otk. 19:7); nazvane također "udovi njegovog tijela", kojima upravlja on kao Glava (1. Kor. 12:27); nazvane također njegova "braća" (Heb. 2:11); nazvane također "kraljevsko svećenstvo", pod njim kao Velikim svećenikom ili Glavnim svećenikom, i dionici njegove slave, časti i besmrtnosti, i subaštinici u njegovom Kraljevstvu i u njegovom nasljedstvu u Abrahamovom Savezu kao "Sjeme" kojem pripada obećanje. — Vidi Otk. 20:4; Gal. 3:29. Ovaj izbor Crkve odvija se uz teška iskušenja; jer Bog je predodredio da svi koji će činiti udove mnogobrojnog Sjemena moraju "biti suobličeni slici Sina njegova, da on bude prvorođenac među mnogom braćom." (Rim. 8:29.) A budući da nitko nije "pozvan" na ovu visoku čast osim "opravdanih", i nitko nije opravdan osim kroz vjeru, pod uvjetima Novog Saveza, slijedi da, budući da je velika većina dosad zaslijepljena od kneza ovoga svijeta tako da ne mogu vjerovati (2. Kor. 4:4), i budući da čak i nakon što povjeruju i budu pozvani mnogi ne uspiju učiniti svoj "poziv i izbor sigurnim"; stoga će ova izabrana Crkva, kad bude upotpunjena i usavršena i proslavljena na kraju "uskog puta" koji malobrojni nalaze (Mat. 7:14), biti "malo stado", — koje ne sadrži "mnogo velikih", bogatih ili mudrih, prema procjeni ovoga svijeta. — 1. Kor. 1:26-28; Jak. 2:5. (4) Kada izabrani broj bude odabran, i bude proslavljen sa svojom Glavom, Kristom Isusom, kao suradnici i subaštinici u njegovom Milenijskom Kraljevstvu — tada će, i ne prije, "Sjeme Abrahamovo", predviđeno u božanskom Savezu i prisezi Abrahamu, u potpunosti doći. I tada će, odmah, budući da je put sasvim pripremljen, započeti blagoslov cijelog čovječanstva (na kraju "svih koji su u grobovima"). Svi će biti blagoslovljeni spoznajom i prilikom milostivih priprema Novog Saveza, i svi koji svesrdno prihvate njegove pripreme imat će život i radost vječnu. (5) Uzgred, Abraham, Izak i Jakov i sveti proroci, vjerni prije Novog Saveza, primit će poseban blagoslov i bit će pridruženi kao zemaljski ili ljudski predstavnici duhovnog Kraljevstva Božjeg u blagoslivljanju svijeta; ali njihov dio i služba bit će pod upravom Crkve, jer je Bog "predvidio nešto bolje za NAS, da oni bez NAS ne bi bili učinjeni savršenima." — Heb. 11:40; Luka 16:16. (6) Uzgred, također, razvit će se još jedna klasa, "veliko mnoštvo, koje nitko ne može izbrojiti" (Otk. 7:9,13-15); ali budući da nisu "pobjednici", jer nisu uspjeli "učiniti svoj poziv i izbor sigurnim" — iako će imati povlasticu "služiti" — neće činiti dio izabranog "Sjemena" u kojem će prebivati blagoslivljajuća moć kraljevstva i svećenstva. (7) Uzgred, također, propovijedanje evanđelja u vezi s "pozivanjem" "Sjemena" imalo je civilizirajući utjecaj diljem svijeta. Ono je raspršilo dio "guste tame" kojom su Sotona i grijeh obavili svijet čovječanstva. Ali još uvijek je mračno; — još uvijek "gusta tama pokriva narode"; još uvijek bog ovoga svijeta zasljepljuje umove onih koji ne vjeruju; još uvijek "sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima", čekajući slavno Milenijsko jutro koje će pratiti sjaj Sjemena Abrahamova, Sinova Božjih u slavi, kao "Sunca Pravednosti s ozdravljenjem [obnovom] u svojim zrakama." — Iza. 60:2; Rim. 8:22,19; Mal. 4:2; Djela 3:19-21. (w1897 15. Ožujak str. 83,84 / R2122)

Oni koji iskustva apostola Pavla stavljaju u istu ravan s preobraćenjem grešnika, uvelike griješe. Takvo ponašanje kakvo je ovdje opisano nije ponašanje grešnika, neprijatelja Boga. Izvještaj o prosvjetljenju apostola evanđeljem izvještaj je o najplemenitijem karakteru koji zaslužuje poštovanje svake klase u svako doba. Skloni smo smatrati apostola Pavla u nekom smislu slikom, prilikom ili tipom (predslikom) njegove rase—Izraela—i otvaranje njihovih očiju koje uskoro treba uslijediti. Među Židovima ima mnogo onih koji se čine kao Izraelci uistinu, samo zaslijepljeni, kao što su prorok i apostol opisali. (Rim. 11:7-12.) Onom narodu čija se sljepoća dogodila petog (tisućljetnog) dana, i koji je bio zaslijepljen tijekom šestog (tisućljetnog dana), oči će se otvoriti trećeg dana, koji će biti sedmi (tisućljetni) dan—Milenijski dan. Izrael je također bio bez hrane i pića duhovne vrste tijekom cijelog ovog vremena. Izrael također treba biti izabrana posuda u Gospodinovoj ruci, kao dio zemaljskih posrednika u nošenju poruke koja će blagosloviti pogane i sve obitelji na zemlji. Blizu smo vremena otvaranja očiju Izraelu. Kada vrijeme u potpunosti dođe, Gospodin će poslati nekog Ananiju čiji će dodir i blagoslov pod božanskom naklonošću donijeti vid. Ime Ananija znači: "Jah je milostiv". (R2118)

PROBLEM CRKVENOG JEDINSTVA. ————— Pod ovim naslovom Christian Statesman kaže: "Ono što mi tvrdimo nije puka spekulativna teorija, gore u eklezijastičkim oblacima, i nemoguća za ostvarenje u ovom stvarnom svijetu. Naprotiv, to je jednostavno, praktično, biblijsko pravilo po kojem je Crkva Kristova, prema svojoj božanski uređenoj prirodi, dužna urediti svoj zemaljski život... Vjerujemo da se crkva ne može učinkovito suočiti s koncentriranim neprijateljstvom u svom sadašnjem podijeljenom stanju, sa svojim odvojenim denominacijama koje često ne uspijevaju surađivati i nerijetko rade jedna protiv druge. Nadalje vjerujemo da će u bliskoj budućnosti biti prisiljena tražiti istinsko rješenje problema svog imperativno potrebnog organskog jedinstva. Stoga smo prisiljeni istaknuti ono za što smo potpuno uvjereni da je lijek koji se uskoro mora primijeniti za iscjeljenje njezinih sektaških podjela... Crkva je, poput države, društveno biće sastavljeno od pojedinačnih članova. Svako od tih kolektivnih bića, po božanskom uređenju, odjeveno je vlašću u svojoj odgovarajućoj sferi djelovanja. I u svakom od tih kolektivnih ili društvenih bića nalaze se podanici vlasti. Krist je Suvereni Gospodin i Kralj i nad crkvom i nad državom. Njegova Riječ, dana u svetim Pismima, sadrži vrhovni zakon za svako od tih društvenih tijela u njegovoj posebnoj sferi. "Dužno poštovanje zakona Kristova u državi osigurava joj ravnotežu političke vlasti i sloboda građanina, i tako uspostavu i očuvanje nacionalnog organskog jedinstva. I na sličan način dužno poštovanje zakona Kristova osigurat će crkvi i svim njezinim pojedinačnim članovima ravnotežu eklezijastičke slobode i zakona i posljedično trajno organsko jedinstvo. Priznate razlike između sfere i funkcija crkve s jedne strane i sfere i funkcija države s druge strane neće utjecati na ovu analogiju. Eklezijastička vlast ne vitla materijalnim mačem. Njezine kazne su duhovne." Rijetko nalazimo da su zagovornici Crkvene federacije tako otvoreni kao ovaj; ali mi se divimo poštenju i iskrenosti čak i u lošem cilju; – a kao što naši čitatelji dobro znaju, mi smatramo pokret za predloženu organsku uniju crkava, a zatim njihovu kooperativnu uniju s državom, vrlo lošim ciljem; – onim koji je bremenit opasnošću za slobode svih klasa – ali prorečen u Pismima kao povezan s velikom nevoljom s kojom će društveni i eklezijastički poredak ovog Evanđeoskog doba doći do naglog kraja. Mi poričemo svaku tvrdnju iz citata. (1) Poričemo da je crkva (kolektivno) "odjevena vlašću". Naprotiv, smatramo da je pojedinačni kršćanin slobodan od vlasti osim one glave istinske Crkve – Krista. Njegovi bližnji ga mogu savjetovati ili se mogu povući iz zajedništva s njim, ali oni nemaju "vlast" nad njim prema Pismima. Budući da nema onih "odjevenih vlašću", ne može biti ni "podanika vlasti". Cilj Sotone, i nesvjesno onih koje on vara, oduvijek je bio lišiti pojedinačnog kršćanina slobode kojom ga je Krist oslobodio, i pod jednom ili drugom izlikom, utopiti pojedinca u masi, pod ljudskim glavama i vlastima. Papinstvo je žalostan primjer Sotoninih uspjeha u tom smjeru u ranim stoljećima ovog doba; a protestantizam šesnaestog stoljeća, koji se nikada nije u potpunosti riješio tog utjecaja, sada biva uvučen u istu zamku. (2) Nije istina, kao što se navodi, da Božja Riječ dana u "svetim Pismima sadrži vrhovni zakon za svako od tih tijela". Naprotiv, Gospodinove zapovijedi, savjeti i obećanja bili su prvo upućeni samo malom narodu Izraela, i drugo, osobitom narodu, kraljevskom svećenstvu i svetom narodu – Crkvi pozvanoj iz svijeta i začetoj od novog duha kroz tu Riječ. A Gospodinove riječi Crkvi nisu upućene kao organizaciji, nego samo kao pojedincima. "Ako tko [pojedinačno] hoće biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe, i uzme svoj križ, i slijedi me. Tko ima uho neka [pojedinačno] čuje." Daleko od toga da priznaje države, narode, i da im daje zakone, Gospodinova Riječ izjavljuje da su oni svi "kraljevstva ovoga svijeta" i pod "Knezom ovoga svijeta" – Sotonom. I preko proroka on je te poganske vlade ili države prikazao kao divlje zvijeri, i govorio o njihovom potpunom uništenju u vrijeme uspostave njegova Kraljevstva za koje nas je učio moliti: "Dođi Kraljevstvo tvoje!" (3) Nije istina da "Dužno poštovanje zakona Kristova u državi osigurava joj ravnotežu političke vlasti". Baš naprotiv, ravnoteža u politici često odlazi na stranu korumpiranih i salonskog elementa. Povijest raznih takozvanih kršćanskih država Europe, pisana krvlju, pokazuje da nijedna od njih nikada nije bila upravljana zakonima Kristovim, nego su sve bile prisiljene na suprotne smjerove. Krist nije dao nikakve nacionalne zakone jer njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. On vlada pojedinačno svakim građaninom svog nebeskog kraljevstva. (4) Tvrdnja da takva organizirana i dominantna Eklezijastička Vlast ne bi trebala mač, nego bi samo izvršavala duhovne kazne, varljiva je. To je bila tvrdnja Papinstva u zenitu njegove moći. Na primjer, ono je proklelo Hugenote kao "heretike", govorilo kako će ih Bog mučiti u budućnosti, i izjavilo da "heretici" nemaju nikakva prava koja bi vlade ili narod bili dužni poštovati, i obećalo vječne nagrade svima koji bi im se suprotstavili. A kad ih je francuski kralj, tako potaknut, uhvatio u zamku i masakrirao, Papinstvo je kovalo medalje u njegovu čast i proglasilo ga svecem. Tako su se tumačile duhovne kazne i nagrade ne tako davno. Ne pretpostavljamo da bi protestantska vlast odmah postala tako arogantna, ali u nekom obliku svi disidenti bi se smatrali "hereticima" ili "anarhistima", i bili bi proganjani do mjere koju bi javno mnijenje odobravalo. (w1897 1. Ožujak 66,67 / R2114)

Njegova iskrenost kao štovatelja pravog Boga očitovala se u njegovoj želji da spozna volju Gospodnju, što je pokazivalo njegovo istraživanje Pisma. Gospodin prilazi i otkriva se upravo takvima: ne tako da mu šapne razumijevanje dotičnog odlomka, već slanjem Filipa da mu protumači Pisma; baš kao što je u slučaju Kornelija, Petar bio poslan da mu kaže riječi spasenja koje trebaju donijeti spasenje njemu i njegovom kućanstvu. Filip je očito bio revni sluga Gospodnji, pa ga je stoga Gospodin upotrijebio na poseban način zabilježen u ovoj lekciji; čini se da Gospodin traži one koji su spremna uma, ispražnjeni od vlastitog "ja", ispunjeni njegovim duhom i revni, da ih upotrijebi kao oruđe u svojoj ruci, a takvi su njegovi posebni sluge. Budimo svi mi sve više ispražnjene posude, pripremljene za Učiteljevu upotrebu. Filipovo pitanje—"Razumiješ li što čitaš?"—bilo je vrlo prikladno; pitanje koje bi se danas moglo primijeniti na mnoge kršćane koji bi, kad bi iskreno odgovorili, priznali da je veći dio Pisma za njih "kao zapečaćena knjiga"—neki tvrde da je zapečaćeno, drugi tvrde da su neuki i stoga ga nisu u stanju tumačiti. (Iza. 29:11-14.) Kamo sreće da više ljudi ima duh eunuha—želju da razumiju Pisma i da prihvate takve ponizne instrumente koje bi im Gospodin po svojoj volji mogao poslati kao pomoć. Nije zabilježeno kako je Gospodin privukao pažnju eunuha na određeni odlomak Pisma koji ga je zbunjivao; ali nijedan bolji nije se mogao naći kao tekst iz kojeg bi se propovijedao Krista raspetoga, žrtvu za grijeh, nositelja grijeha, otkupninu za sve. I Filip je iskoristio priliku da propovijeda Isusa kao ispunjenje ovog proročanstva, pomirnicu za naše grijehe, čijim smo ranama izliječeni. Tko god pročita najave govora za pomodne crkve u gotovo svakom velikom gradu, zapanjit će ga različitost tema o kojima se raspravlja u odnosu na one o kojima su Filip i apostoli govorili s toliko snage i s tako velikim rezultatima prije osamnaest stoljeća. I tko će reći da to nema nikakve veze s općepriznatom hladnoćom i mrtvilom u nominalnoj crkvi? Evanđelje koje je sila Božja na spasenje nije evanđelje politike, ni društvene reforme, ni umjerenosti, itd., već evanđelje spasenja od grijeha i smrti po Spasitelju koji nas je kupio svojom dragocjenom krvlju. Filipova izravnost u razgovoru vrijedna je spomena. Nije se vozio u eunuhovoj pratnji izbjegavajući glavnu temu, raspitujući se o Etiopiji, stanju usjeva, poslovnim prognozama, itd., već je, imajući poseban zadatak kao sluga Gospodnji, odmah počeo propovijedati. No, eunuh je bio pažljivi pitalac. Kao Židov, čekao je, nadao se i molio za Mesiju i njegovo Kraljevstvo. Znao je za određene odlomke Pisma koji su veličali slavu tog Kraljevstva i blagoslove koji će iz njega proizaći: druge odlomke, koji su se činili donekle proturječnima, nije razumio, a sada mu je ponuđeno objašnjenje koje je u svakom smislu riječi odgovaralo proročanskoj tvrdnji i pomirilo sve proturječnosti. Što je drugo on ili bilo koji pošten čovjek mogao učiniti nego prihvatiti činjenice? Dapače, sasvim je moguće da je već čuo za Isusa, i možda je čuo da se baš ovo Pismo navodi kao ispunjeno u njemu. Sada kad mu je sve bilo jasno predočeno—što to znači i kako se ispunilo—nije gubio vrijeme u priznavanju Isusa za Mesiju; odmah je upitao sprječava li ga što da prigrli djelo Nazarećanina i da krštenjem bude priznat kao jedan od njegovih učenika? Trebamo također primijetiti izravnost Filipovog odgovora. Nije rekao: "Morat ćeš ići na klupu za pokajnike i da se neko vrijeme moli za tebe, prije nego te Bog prihvati"; niti je rekao: "Ispravna stvar koju trebaš učiniti jest pridružiti se ovoj ili onoj denominaciji nakon što proučiš njen katekizam i ispovjediš njezino dugačko, ljudskom rukom sastavljeno vjerovanje ili savez." Naprotiv, rekao je: "Ako vjeruješ svim svojim srcem, možeš prikladno izvršiti ovaj simbol sjedinjenja s Kristom, ukop u njegovu smrt." Dobro je također primijetiti da Filip nije rekao eunuhu: "Dovoljno je ako imaš pravo krštenje, pravo posvećenje svog života Gospodinu, ukop svoje volje u Gospodnju volju, i ne trebaš izvršiti vanjski simbol u vodi." Filip nije rekao ništa takvo; niti je on ili itko drugi imao ovlast da tako obezvrijedi riječ Gospodnju i apostola, koja upućuje sve vjernike da tako simboliziraju svoju vjeru i posvećenje. Također je vrijedno spomena da Filip nije rekao eunuhu: "Otići ću ondje i donijeti malo vode u dlanu, pa ti poškropiti čelo;" već zapis kaže da "siđoše obojica u vodu" i "iziđoše iz vode". (2111)

tjepanovo vjerno svjedočanstvo do smrti slijedilo je pak svjedočanstvo mnogih drugih koji su također bili vjerni do smrti i baštinici kruna života prema obećanju. Dobrotvorni utjecaji Kristova evanđelja od Stjepanovih su dana tako proželi civilizirani svijet i tako utjecali na njega, da sljedbenici Krista trenutno nisu u opasnosti da budu kamenovani do smrti zbog propovijedanja njegova evanđelja. Unatoč tome, riječi Apostola i dalje vrijede: "Svi koji žele živjeti pobožno u Kristu Isusu, trpjet će progonstvo." Još uvijek je potrebno trpjeti s Kristom, ako želimo biti proslavljeni s njim i sudjelovati u njegovom dolazećem Kraljevstvu. Ali današnja su progonstva profinjenija nego u bilo kojem prethodnom razdoblju. Vjerni danas nisu kamenovani doslovnim kamenjem ili ustrijeljeni doslovnim strijelama ili doslovno obezglavljeni, ali još uvijek je istina da zli odapinju strijele na pravedne, "i to gorke riječi," i mnogi su zbog vjernosti ukoreni, oklevetani i odsječeni od zajedništva — obezglavljeni zbog svjedočanstva Isusova. (Otkr. 20:4.) Neka svi takvi oponašaju Stjepana, prvog kršćanskog mučenika. Neka njihova svjedočanstva budu dana blistavih lica poput njegova. Neka njihove oči vjere vide Isusa zdesna veličanstvu na visini kao njihovog Zagovornika i Izbavitelja. Neka njihove riječi budu umjerene kao što su bile Stjepanove, i neka za njih bude istina, kao što je za njega zapisano, "pun milosti i snage" i "ispunjen svetim duhom." R2109

Iz izvještaja se čini da apostoli nisu uspostavili zajedništvo dobara u ranoj Crkvi; bio je to prije spontani osjećaj vjernika; a apostoli pod božanskim vodstvom to nisu sprječavali, očito s namjerom da se pruži zorna pouka i da se važnost posvećenja ilustrira u priči o Ananiji i Safiri. Pisac je prvo spomenuo primjere onih koji su pošteno posvetili svu svoju imovinu općem dobru. Značajan među njima bio je Barnaba koji je kasnije bio suradnik apostola Pavla u činjenju velikog djela. Glavni likovi u lekciji, međutim, su Ananija i Safira. Gospodin nikome nije zapovjedio da svu svoju imovinu da u opću riznicu; niti je bilo ikakvog zahtjeva da se to učini, iako je to samo razumna služba za sve koji shvaćaju da su "kupljeni cijenom". Ali Bog želi samo dobrovoljno posvećenje. Ananija i njegova žena vidjeli su druge da to čine i vjerojatno su bili željni časti i hvale koja se davala takvim velikodušnim darivateljima, te su zaključili da će steći reputaciju za sebe među vjernicima; a da će istovremeno zadržati dostatan dio za buduće potrebe. Nije bilo ničeg nužno lošeg u takvoj pripremi, zadržavanju dijela prihoda od prodaje svoje imovine za vlastitu osobnu upotrebu. Zlo je došlo u pokušaju prijevare Crkve, u pokušaju da navedu apostole i suvjernike da misle kako oni iskazuju svu vjeru i prakticiraju svo samoodricanje, koje su neki drugi prakticirali. Apostol Petar ukazuje da to nije bilo samo laganje Crkvi i pokušaj prijevare Crkve, već i više, bio je to pokušaj prijevare Duha Svetoga. Kazna je bila smrt za oba sudionika, jer su se i muž i žena ujedinili u prijevari. Gospodin je očito time htio poučiti Crkvu, (1) da iako se ljude može prevariti, nemoguće je prevariti Boga; i (2) da je takva prijevara vrlo gnjusan grijeh u Božjim očima. Prirodno se postavlja pitanje: Je li ova smrt Ananije i Safire bila samo brzo izvršenje Adamske smrti, pod čijom su presudom već bili? Ili je to bilo nanošenje Druge Smrti, i uči li nas to da je pokušaj prijevare Duha Svetoga kažnjiv Drugom Smrću; i da nema nade ni u kojem smislu riječi za Ananiju i Safiru. Vjerujemo da nitko ne može zadovoljavajuće odgovoriti na ovo pitanje, jer su činjenice vezane uz tu stvar previše neodređene. Na primjer, ne znamo jesu li "prešli iz smrti u život" (uračunato iz Adamske smrti u život u Kristu). Ne znamo jesu li imali više informacija o ovoj temi od nekih koji su slijedili Gospodina i kojima je on rekao: "Slijedite me zbog kruha i riba." Ananija i Safira možda nikada nisu bili istinski obraćenici u srcu, već su samo, još u svojim grijesima, bili zadivljeni mogućnostima rastuće zajednice i poznavali su neke u njoj; možda su mislili da je to dobra prilika da se osiguraju za buduće dane, te su, kako bi imali položaj i mjesto u zajednici, bili voljni dati dio prihoda od svoje imovine. Ako je to bilo stanje njihovog srca, ako nikada nisu uistinu primili milost Božju, tada vjerujemo da je njihova smrt bila samo ranije ispunjenje opće presude Adamske smrti, a ne Druga smrt; i trebali bismo očekivati da će doći pravo vrijeme u Tisućgodišnjem Kraljevstvu, kada će se slijepe oči njihovog razumijevanja otvoriti, te će vidjeti stvari u punom, jasnom i ispravnom svjetlu s prilikom da prihvate ili odbace Božju pripremu. Ali ako su došli do jasne spoznaje istine, okusili nebeski dar i postali dionici svetog duha, a zatim hotimice (svojevoljno) sagriješili u ovoj stvari, trebali bismo razumjeti da je njihova smrt bila Druga smrt, kazna za njihov vlastiti hotimični prijestup. Pojedinosti nisu navedene, niti je to bilo nužno za pripovijest. Pouka ranoj Crkvi i pouka nama je ista u oba slučaja; naime, da je nemoguće prevariti Boga koji razabire misli i namjere srca. Cijela ova lekcija snažno nam nameće misao da je svako "novo stvorenje u Kristu" posvetilo nešto Gospodinu. Naš prinos trebao bi biti ne samo dio našeg imetka, već sav, uključujući nas same — vrijeme, utjecaj, posjede — i to možemo položiti ne pred noge apostola, već pred noge našeg Gospodina, u posvećenju. Ne možemo se oteti misli — Koliko onih koji su posvetili sve svoje Gospodinu pokušava prevariti ne samo Gospodina, već i same sebe, i dati samo dio onoga što su posvetili? Ovo je velika poanta ove lekcije svima koji su od te posvećene klase; i riječi apostola Petra Ananiji trebao bi pažljivo odmjeriti i primijeniti svatko tko je ispovjedio puno posvećenje Gospodinu — "Dok je [tvoj posjed] ostao, nije li bio tvoj? i nakon što je prodan, nije li bio u tvojoj vlasti?" Možemo ovo primijeniti na sebe i reći: Gospodin nije prisilio moje posvećenje; bila je to dobrovoljna stvar, iako se priznaje da je to razumna služba; i kao što smo dosad vidjeli u Gospodinovoj procjeni, vrlo je ozbiljna stvar dati zavjete, a poslije ponovno razmatrati, ili pokušati uzeti natrag, ono što smo mu posvetili. Nije ni čudo da je veliki strah obuzeo cijelu Crkvu — osjećaj odgovornosti; osjećaj da su, sklapajući savez s Gospodinom, ušli u ozbiljan posao. I tako Apostol kaže posvećenima: "Bojmo se, dakle, dok ostaje obećanje... da se za koga od vas ne bi utvrdilo da je zakasnio (ili: da mu je uzmanjkalo)." (w1897 1. Veljače str. 41 / R2102)

"Sol je dobra", rekao je Isus, misleći na njezinu simboliku čistoće, pravednosti i na njezin pročišćujući, iscjeljujući i očuvavajući utjecaj; "imajte sol [čistoću, pravednost] u sebi." (Marko 9:50). Ako nemamo soli u sebi, kako možemo biti sol zemlje? Ako nismo istinski i iskreno pravedni, kako možemo vršiti pročišćujući, iscjeljujući utjecaj na druge? Puko vanjsko ispovijedanje pravednosti neće poslužiti kao zamjena za sol stvarne i iskrene svetosti. Puko ispovijedanje nema iscjeljujuća svojstva i nikada ne može ispuniti naše obveze prema svijetu. Stoga, imajmo sol stvarne svetosti u sebi; tako će nas ljudi poznavati i čitati na hvalu Bogu. Pod istim ovim rječitim simbolom, naš Gospodin također dodaje riječ upozorenja, govoreći: — "Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da je ljudi pogaze." Dakle, ako bi se kršćanin koji je jednom imao sol pravednosti u sebi okrenuo opet, poput oprane svinje koja se vraća valjanju u blatu; ako bi hotimice i ustrajno otpao od svoje pravednosti, on "nije više ni za što". (Heb 6:4-8; 10:26-31, 38, 39). Koliko je onda važno da ne samo imamo sol u sebi, nego i da nastavimo zadržavati njezina zdrava svojstva! Za istu ovu klasu Isus je također izjavio da su "svjetlost svijeta". Iako još ne sjaje kao sunce u Kraljevstvu Božjem da bi prosvijetlili cijeli svijet, oni su ipak svijetli čak i sada, i njihova svjetlost može sjati unutar manjeg radijusa na blagoslov svima koji će je primiti. A Gospodinova briga za zamračeni svijet, kao i za njegove svete, pokazuje se u njegovom poticaju potonjima da puste svoju svjetlost da svijetli. — "Neka vaša svjetlost tako svijetli pred ljudima, da vide vaša dobra djela i proslave vašeg Oca koji je na nebesima." On također savjetuje postavljanje naše svjetlosti na položaj gdje može otjerati što je više moguće tame ovoga svijeta. Stoga je ne trebamo stavljati pod posudu, nego na svijećnjak. Revnosti za Gospodina ne treba daljnji poticaj za ovu dužnost i povlasticu; jer, poput njega, svi koji imaju njegov duh ili stav po tom pitanju naći će u ovoj dužnosti i povlastici svoju hranu i piće. Bit će im radost pustiti da svjetlost koja je rasvijetlila njihovu tamu — svjetlost Božje istine i njegovog svetog duha — svijetli kroz njih na tamu drugih. Tako, kroz sol i svjetlost Božjeg naroda, mjera blagoslova dolazi svijetu, čak i prije njegovog dana blagoslova. A na ovom svršetku vijeka mi možemo s određenim stupnjem preciznosti sažeti njihove učinke. Malo promatranja pokazuje da svi blagoslovi materijalnog blagostanja obuhvaćeni izrazom "civilizacija" proistječu iz utjecaja, izravnih i neizravnih, onih razmjerno malobrojnih ljudi koji su tijekom ovog Evanđeoskog doba bili sol zemlje i svjetlost svijeta. Civilizacija je jednostavno neizravan rezultat mjera soli i svjetlosti koje su bile u svijetu sve do ovog sadašnjeg vremena. Vjerni narod Božji držao je svjetlo božanske istine što je istaknutije mogao; i iz njega su rasuđivali o pravednosti i nadolazećem sudu; nastojeći zasoliti umove ljudi sa što je više moguće znanja o načelima pravednosti primjerom u vlastitim karakterima, i poticali su na njihovo usvajanje; i u mjeri u kojoj su ona djelovala, svijet je imao koristi. Gospodin, koji je predvidio kraj od početka, znao je da, uza svu njihovu sol i svu njihovu svjetlost, njegov narod neće moći postići za svijet općenito više od ovoga, sve do određenog vremena za njihovo uzvišenje s njim na moć i veliku slavu. Ali čak je i ovo djelo civilizacije od velike vrijednosti kao priprema za veće buduće djelo restitucije, a također i u olakšavanju posebnog djela ovog Evanđeoskog doba, uzimanja naroda pripravljenog za Gospodina, da budu kraljevi i svećenici Bogu i subaštinici s Isusom Kristom. Stoga, ljubljeni baštinici obećanja Božjih, kojima je Očeva dobra volja dati Kraljevstvo, "imajte sol u sebi", i ne zaboravite da ste, budući tako zasoljeni, sol zemlje, tako da je sama vaša prisutnost ukor bezakonju, a njezina postojanost živo svjedočanstvo ljepoti svetosti i moći božanske milosti. Nastojmo također tako usredotočiti svjetlost božanske istine i njezinog svetog duha da iz sjajnog žarišta prokušanog i pročišćenog karaktera svjetlost može ponovno zračiti na blagoslov svima koji će je poslušati, na upozorenje svima koji neće, i na hvalu velikog središta i izvora sve svjetlosti — samoga Boga. (w1897 1. Veljače str. 35,36 / R2099)

Dok je cijelo čovječanstvo, dakle, kupljeno, što se tiče žrtve našeg Gospodina Isusa, budući da je ona prinesena jednom zauvijek, ipak, jedini koje Gospodin još prima, koji su još dovedeni u odnos s njim kroz Krista, jesu oni koji priznaju njegovu žrtvu, i koji, bez obzira razumiju li temu filozofski ili ne, vjeruju onome što Pismo tako jasno izjavljuje, da smo kupljeni cijenom — dragocjenom krvlju Kristovom. Upravo se ovoj klasi apostol obraća; onima koji shvaćaju da su bili robovi Grijeha, i koji sada shvaćaju da su kupljeni dragocjenom krvlju Kristovom, i koji, prihvativši njega i njegovu moć spasenja, više ne predaju sebe kao oruđe nepravednosti grijehu, nego nastoje predati sebe kao sluge pravednosti Bogu. Bilo bi beskorisno da se Apostol obraća bilo kome drugome na ovaj način, ali njegov je argument prikladan i snažan za one koji shvaćaju istinsku situaciju i koji se drže Krista kao svog Otkupitelja koji će na kraju biti njihov Izbavitelj. Njima on kaže: "Niste svoji." Vaše vrijeme, vaš talent, vaš utjecaj, vaš novac, sve što smatrate dragocjenim ili u bilo kojoj mjeri vrijednim, sve s pravom pripada Bogu. Nije bilo samo njegovo po pravu, time što je izvorno bilo njegovo stvorenje, jer sve što imamo, a što je vrijedno u bilo kojem smislu riječi, došlo je od nebeskog Oca; nego je sada njegovo i u drugom smislu, u smislu da ga je on otkupio ili kupio natrag od uništenja u koje ga je grijehom predao naš praotac. Apostol koristi ovaj argument kao da bi trebao biti zaključan za sve koji su ispravnog uma; i tako mi vjerujemo da jest. I oni koji su ispravno potaknuti ovim znanjem božanske milosti u Kristu ne samo da prihvaćaju oproštenje grijeha sa zahvalnošću i radošću, i s krotkošću i poniznošću priznaju da su bili robovi Grijeha i da su otkupljeni od njega, nego također radosno priznaju novog Vladara, Kupca, i da njemu duguju sve što imaju i sve što se ikada nadaju biti. Osobna odgovornost prema Otkupitelju koji je kupio, i prema nebeskom Ocu koji je osigurao taj milostivi aranžman, leži u temelju svakog istinskog posvećenja Bogu u Kristu. Čim vjerujuća, zahvalna, opravdana osoba čuje za blagoslov koji joj je došao, ona ispravno pita: "Gospodine, što hoćeš da činim?" Otkriva da novi Gospodar ne želi nikoga osim dragovoljnih slugu, i da bi im, iako im je osigurao oslobođenje od smrtne presude, ipak dopustio, ako tako odluče, da se vrate i ponovno dragovoljno postanu sluge Grijeha, te da prime plaću za grijeh, Drugu smrt, kao nagradu za svoju dragovoljnu ponovnu podložnost tom gospodaru. Uči da je biti sluga novog Gospodara velika povlastica, povlastica koju uživaju svi koji imaju ispravan duh. Takvi čuju riječi Apostola: "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim, da prikažete svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu — kao svoje razumno služenje." Vide apostolov vlastiti primjer, kako je, ostavljajući po strani ne samo djela tijela i đavla, nego i zemaljske ambicije, ciljeve, izglede i nade, dao sebe, svoje vrijeme, talent, utjecaj i sve što je imao u službu novog Gospodara, Otkupitelja, i time Bogu. Čitaju u njegovoj živoj poslanici, u njegovim kušnjama i pobjedama kroz vjeru u Krista, lekcije koje barem neki od njih svesrdno prihvaćaju; i kao posljedica toga, kroz ovo Evanđeosko doba bilo je onih koji su se rado priznavali dragovoljnim robovima (slugama) Gospodina Isusa Krista i našega Boga, čiji je Krist predstavnik. (w1897 1. Veljače str. 34,35 / R2099)

Već uočene TENDENCIJE prema kombinaciji religijskih osjećaja koji podupiru pokrete "političke reforme" korak po korak napreduju, pripremajući put za prorečeni političko-religijski "Savez". (Iza. 8:12.) One svjedoče o četiri stvari: (1) da "obličje pobožnosti" i vanjski ceremonijal cvjetaju, kao što je Apostol prorekao (2. Tim. 3:5); (2) da osobna, životna pobožnost i jasno razumijevanje božanske misli opadaju; (3) da nominalna crkva sadrži toliko svijeta i njegovog duha da je spremna za taj korak; (4) da su svjetovni ljudi, iako neobraćeni u pravom smislu, pod velikim utjecajem poštovanja, straha i javnog mnijenja te ne vide opasnost u tom pokretu. Daleko smo od toga da tvrdimo, kao što mnogi čine, da je naše doba svjedok općeg pada moralnog i religijskog osjećaja. Naprotiv, smatramo da su ti osjećaji možda rašireniji nego ikada prije, o čemu svjedoče filantropska i dobrotvorna djela koja uživaju i javnu i privatnu potporu, te porast humanog i ljubaznog osjećaja. Ali tvrdimo da, iako je civilizirani svijet u cjelini mnogo svjetliji i bolji nego što je ikada bio, zbog širenja evanđeoskog svjetla u njemu, ipak većina crkve, nositelji svjetla, opadaju u razumnoj vjeri i žaru te se približavaju svjetovnom mjerilu otprilike istom brzinom kojom se svijet približavao kršćanskom mjerilu, tako da su se svijet i nominalna Crkva ponovno približili;—bliže nego ikada prije tijekom ovog stoljeća; tako blizu da se mnogima čini kako su za potpuno uspostavljanje Milenija — trijumfalne vladavine crkava — potrebne još samo tri sljedeće "reforme"; naime—(1) Umetnuti imena Boga i Krista u Ustav Sjedinjenih Država; (2) prisiliti kršćane po izjašnjavanju da preuzmu aktivniju ulogu u politici, osnuju Lige za dobro građanstvo itd., i nauče nadmudriti Sotonu u njegovoj vlastitoj igri; (3) time steći ugled i moć dovoljnu da utječu na zakonodavstvo kako bi se donijeli strogi nedjeljni zakoni koji bi barem učinili da izgledamo kao religiozan narod; također suzbiti društvena zla i razbiti postojeće "klanove", ili ih pak obratiti na novi religijsko-politički program. Kasnije će biti moguće nametnuti vjersko bogoštovlje i natjerati javne službenike da potvrde svoju vjernost dolazeći na službe u skupinama i u uniformama. Određivanje obaveznih dana posta i dana zahvalnosti, kao što jest i kao što je dugo bio slučaj u zemljama kojima temeljito dominira rimokatolicizam, uslijedit će kasnije. Sljedeći korak bio bi suzbijanje svake literature koja se protivi ovom savezu; simbolički joj odrubiti glavu (Otkr. 20:4 – poput Ivana Krstitelja) jer ukazuje na zlo u tome što se navodna Kristova nevjesta sjedinila sa svijetom. Zatim, kasnije, kada bi se pojavila pitanja o tome što bi činilo kršćansko bogoštovlje, Vrhovni sudovi mogli bi biti pozvani da definiraju sve eksplicitnije što jest, a što nije kršćanska vjera i bogoštovlje. Takva vladavina crkava bit će samo pandan vladavini Papinstva tijekom "mračnog vijeka", osim što će to biti prosvjećenija vladavina, zbog činjenice da je opća civilizacija napredovala, pa će i opća inteligencija imati određenu težinu. Ali ta će vladavina biti kratka. Svjetovnost, prekrivena tek tankim vanjskim slojem religije, brzo će potvrditi svoju pravu prirodu – sebičnost, zavist, zlobu, mržnju i sukobe. Ali neće joj biti prepušteno da se tako raspadne: njen će pad biti iznenadan; bit će potpuno razorena "velikim potresom" (Otkr. 16:18), pobunom masa, što će ubrzati anarhiju prorečenu u Pismu, usred koje će vlasti ovoga svijeta prijeći u ruke istinskog Kraljevstva Božjeg, kada će započeti istinska Milenijska vladavina. Činjenica je da je vjera Crkve uvijek bila najčišća i najvatrenija kada je bila pod protivljenjem, pa čak i progonstvom od strane svijeta. Ne može biti osnove za savez između Crkve i svijeta, osim ako Crkva u potpunosti ili djelomično ne izgubi iz vida ili ne napusti božanski program. Primjer i propisi našeg Gospodina primjenjivi su na sve njegove sljedbenike i danas, i ostat će tako sve dok "sadašnji zli svijet" ne ustupi mjesto "svijetu koji dolazi" i njegovom Mesijanskom Kraljevstvu. Naš je Gospodin izjavio: "Niste od svijeta. Izabrao sam vas iz svijeta. Ne čudite se ako vas svijet mrzi, znate da je mene mrzio prije nego vas. Ako biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio." Sadašnji napor da se Crkva i svijet tješnje ujedine, poput uspješnih napora u prošlosti, samo je zamka i klopka kojom bi veliki Protivnik skrenuo pažnju s istinskog djela Crkve – njenog samopročišćenja i odvajanja od svijeta, čime bi njeno svjetlo svijetlilo svijetu s većom jasnoćom, uvjeravajući u grijeh, pravednost i nadolazeći sud. Ali kao što je u prošlosti otpad većine u svjetovnost poslužio da se odvoje Gospodinovi "dragulji", tako je i sada takvo odvajanje u tijeku. I upravo za tu klasu "dragulja" Bog daje svjetlo sadašnje istine;—jasnije svjetlo o "otkupnini" i njenim sadašnjim i budućim rezultatima; o "kraljevskom svećenstvu" i njegovom sadašnjem žrtvovanju i budućoj slavi; o Savezima i njihovom ispunjenju; o Kraljevstvu koje je sada u zametku i trpi nasilje, a uskoro će u slavi i moći biti blagoslov svim obiteljima na zemlji; o ispunjenju proročanstava koja dokazuju da se nalazimo u "žetvi" ovoga doba i da je veliki Žetelac prisutan, "skupljajući svoje izabrane", svoje dragulje. (w1897 15. Siječanj str. 19,20 / R2091)

DUHOVNI IZRAEL. ————— Oslobođeni nekih pogrešnih shvaćanja o temi, dolazimo sada do glavnog pitanja našeg dopisnika — „Postoji li duhovni Izrael koji je zauzeo mjesto prirodnog Izraela? I, ako jest, zašto ne mogu pronaći česte reference na njega u Pismima?“ Odgovaramo: Postoji duhovni Izrael, ali on nije zauzeo mjesto tjelesnog Izraela: njegove nade su duhovne, ne zemaljske; izgrađene su na nebeskim ili duhovnim obećanjima, ne na zemaljskim obećanjima: stoga ih nadahnuti pisci nazivaju „boljim obećanjima“. Niti duhovni Izrael želi zauzeti mjesto tjelesnog Izraela: radije, on se raduje da, iako je tjelesni Izrael proteklih osamnaest stoljeća i više bio tretiran kao neprijatelj Božji i zaslijepljen, radi duhovnog Izraela, ipak dolazi vrijeme kada će on (tjelesni Izrael) zadobiti milost kroz milost duhovnog Izraela i naslijediti glavni zemaljski blagoslov kao prirodno Sjeme Abrahamovo, kada duhovni Izrael, s Kristom Isusom svojim Gospodinom, bude uzvišen u nebesku slavu. — Rim. 11:25-30. Neki koji vide da Krist i njegova Crkva, „njegovo tijelo“ ili „nevjesta“, čine stvarno Sjeme obećanja (Gal. 3:16,29), zaslijepljeni su za činjenicu da postoji i zemaljsko „sjeme“ koje će kroz Krista naslijediti zemaljska dobra božanske naklonosti, i biti korišteno također u blagoslivljanju svih obitelji na zemlji; — kao zemaljski predstavnici duhovnog (Sjemena) Izraela. Tijekom ovog Doba evanđelja „izabrana“ Crkva čini Sjeme time što je pridružena Kristu Isusu kao njegova nevjesta ili sunasljednik. Tijekom sljedećeg doba tjelesni Izrael bit će povlašten prilikom da bude prvorođenac djece Kristove — koji je, kao „čovjek Krist Isus“, dao svoj ljudski život za njih i za svu Adamovu rasu; i dat će ljudski život, tako otkupljen, svima koji će ga primiti (putem obnove) pod uvjetima Novog saveza; — „prvo Židovu“. Postoji stoga najbolji razlog da sveti duh po apostolima nije u potpunosti prisvojio ime Izrael duhovnom Izraelu: bit će potrebno kasnije prirodnom sjemenu. Ipak, nalazimo upravo ono što bismo i očekivali s ispravnim gledištem pred našim umovima; naime, sugestiju da je Crkva evanđelja viši Izrael, duhovni, koji dobiva blagoslove koje prirodni Izrael nikada nije posjedovao, ali koje mu je dana prva prilika da posjeduje, i nije uspio zadobiti kroz nevjeru i nedostatak posvećenja. — Vidi Rim. 11:7; 9:31,32. Na primjer, apostol (1 Kor. 10:18) spominje običaje Židova, i naziva ih „Izrael po tijelu“, što implicira duhovnog Izraela, ili Izraela po duhu; posebno kada povlači usporedbu, kao ovdje, između njihovih običaja i naših viših, duhovnijih običaja i aranžmana. Opet (2 Kor. 3:7,13-18) on se referira na Izraelov savez Zakona i Izraelovog posrednika, Mojsija, i veo koji je stavio da sakrije slavu, i pokazuje da oni koji su samo tjelesni Izrael još uvijek su spriječeni vidjeti išta više od vela, vanjštine, ceremonijala, dok mi (duhovni Izrael) možemo vidjeti otvorenim licem slavu Gospodnju, i biti promijenjeni u istu slavu kao njegovi sunasljednici. „Ipak,“ izjavljuje apostol, „kada se okrene Gospodinu, veo će biti skinut“ s očiju Izraela po tijelu; — nakon što duhovni Izrael bude izabran i promijenjen u slavu Gospodnju. Opet (Gal. 6:16) apostol očito misli na duhovnog Izraela, kada govori o „Izraelu Božjem“. Nadalje (Ef. 2:12,13), pišući Crkvi o vremenu kada su bili pogani, on kaže: „U to vrijeme bijaste bez Krista, otuđeni od zajednice Izraelove, i stranci; ... ali sada... vi... ste približeni krvlju Kristovom.“ To znači da je Božjom milošću središnji zid razdjeljenja srušen, i da su nova stvorenja u Kristu učinjena dionicima onih duhovnih blagoslova i prilika koje su prvo ponuđene tjelesnom Izraelu. Doista, da mi dobivamo najizvrsniji dio blagoslova ponuđenog tjelesnom Izraelu jasno navodi isti pisac. (Rim. 11:17-24.) On opisuje naš odnos prema obećanjima pod slikom maslinovog drveta čije su prirodne grane bile odlomljene, i na koje su divlje maslinove grane bile pricijepljene, i čije prirodne grane mogu ipak kasnije biti ponovno pricijepljene. Crkva evanđelja, kao pricijepljene grane, sudjeluje u svom bogatstvu i sočnosti korijena — Abrahamovog obećanja. Očito, dakle, ove pricijepljene grane čine duhovnog Izraela. Osim toga, nemamo li mi na višoj ili duhovnoj razini sve što je Izrael po tijelu ikada imao? Oni su došli pod Savez s Bogom — savez Zakona zapečaćen krvlju junaca i jaraca: mi dolazimo u savezni odnos s Bogom pod Novim savezom zapečaćenim dragocjenom krvlju Kristovom. Imali su posrednika između Boga i njih — Mojsija: mi imamo boljeg „posrednika između Boga i ljudi — čovjeka Krista Isusa koji je dao sebe kao otkupninu za sve.“ Imali su tipske žrtve za grijehe: mi imamo „bolje žrtve“ — stvarnu, djelotvornu žrtvu za grijeh. Imali su svećenstvo pod velikim svećenikom, i sveta mjesta načinjena rukama, s njihovim zastorima, svijećnjakom, stolom za prinesene kruhove i zlatnim žrtvenikom i tamjanom i pomirilištem: mi imamo stvarnosti koje su time predočene; jer punina je od Krista (glava i tijelo), antitipskog „Izraela Božjeg“, „Kraljevskog svećenstva“, obećanog sjemena Abrahamovog, Izakovog i Jakovljevog. Mogli bismo umnožiti takve dokaze koji jasno identificiraju pravu Crkvu kao višeg ili duhovnog Izraela, ali više nije potrebno. Tko ima uho da čuje, neka čuje! (R2086)