Paladin

Pitanje kako izgleda odnos između dvoje nakon smrti možda je još dublje od pitanja što se uopće događa sa sviješću. Ovdje, dok smo u tijelu, sve veze prolaze kroz posrednike: vidimo lice, čujemo glas, tumačimo govor tijela, osjećamo nečiju energiju, slušamo riječi i pokušavamo razumjeti što se krije iza njih. Nikada zapravo ne dodirujemo drugu osobu izravno, uvijek dodirujemo njezino tijelo. Nikada ne „vidimo“ tuđu svijest, nego samo njezine izraze. Zato su odnosi nerijetko iskrivljeni, nespretni, puni nesporazuma i obrambenih mehanizama. Ako tijelo više nije tu, taj cijeli sloj signala i šuma otpada. Nakon smrti odnos se ne događa preko očiju, ušiju i mimike, nego izravno između dviju svjesnih osoba. Nema pogrešnog čitanja izraza lica, nema skrivanja iza uloga, nema „nisam to tako mislio“. Druga osoba ti nije ispred, nego ti je prisutna. Ne gledaš više lice, nego vidiš nju. Nema gubitka informacije putem, nema pola izgovorenog, pola prešućenog, pola krivo shvaćenog. Ono što jesi postaje vidljivo, i ono što jest postaje ti jasno. Najbliže što ovdje znamo je ljubav. Kad nekoga stvarno voliš, ima trenutaka kad ne trebaš riječi: znaš što je ta osoba htjela reći prije nego je išta izgovorila, osjetiš da joj je teško i kad se smije, znaš da je „tu“ i kad je daleko. To je sićušni trag onoga što se događa kad više nema tijela. Razlika je u intenzitetu: ono što je sada deset posto iskustva, tamo postaje sto posto. Čisto prepoznavanje identiteta bez maske. Zato ljubav nakon smrti više nije emocija koja prolazi kroz hormone i živčani sustav, ona je stanje svijesti. Ne voliš „na daljinu“; po samom identitetu si povezan s drugim. Ljubav nije kemijski val; to je jedinstvo u kojem drugi istinski jest dobro koje želiš. Nije „osjećam ljubav“ (što i dalje zvuči kao nešto što se događa u tijelu). Umjesto toga, ti „jesi u ljubavi“, a drugi to odmah doživljava. Ljubav postaje prirodni jezik bića, a ne samo povremeni nalet osjećaja. Isto vrijedi i za komunikaciju. Ovdje koristimo riječi, ton glasa, metafore, šutnju… pola toga se izgubi, pola krivo razumije, pola nikad ne izađe na vidjelo. Tamo više nema „slanja poruke“. Umjesto toga postoji neposredno očitovanje istine: drugi zna tvoju namjeru, tvoju stvarnu misao, ono što jesi u dubini, bez namještanja, glume i obrambenih konstrukcija. To nije nasilni upad, jer ego više ne služi kao oklop koji treba čuvati; upravo odsutnost maske doživljava se kao sloboda, a ne kao prijetnja. Koga brine hoće li se sve to „raspršiti“, hoćeš li bez tijela postati neka bezlična para koja se sipa u sve strane. To ne slijedi. Para i magla se raspršuju jer su fizičke, jer su sastavljene od čestica u prostoru. Svijest nije takva. Svijest je centar iskustva, jedinstvena perspektiva, „ja“ koje zna da jest. Ne možeš se raspasti na komadiće jer nisi sastavljen od komadića. Ne možeš nestati kao oblik u prostoru jer tvoj identitet nije geometrija, već osobnost. Ovdje odnos ide preko tijela, signala i jezika; tamo ide preko istine i identiteta. Ovdje vidiš tijelo druge osobe; tamo nju. Ovdje je ljubav emocija koja dolazi i odlazi; tamo je stanje bića. Ovdje je komunikacija posredna i ranjiva na nesporazume; tamo je potpuno transparentna. Ovdje nas prostor razdvaja; tamo nema razdvajanja u takvom kontekstu. Ovdje ego skriva; tamo se identitet otkriva. Nije maglovito, nije prazno, nije dosadno. To je najintenzivniji mogući oblik odnosa, prvi put bez buke, bez maske i bez onoga „šteta što se nismo bolje razumjeli dok smo bili živi“. 1.Iv 4:16 - "I mi upoznasmo i vjerovasmo ljubav, koju Bog ima prema nama. Bog je ljubav, i koji ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog ostaje u njemu."

Najčešće kažemo da nas nakon smrti čeka „bolje stanje“, bez boli, bez ograničenja, čist odnos s Bogom. I onda se pojavi pitanje: ako je to stvarno tako, zašto nas Bog uopće vraća u tijelo? Zašto ponovno forma, struktura, neka vrsta „granice“, ako je čista svijest toliko uzvišena? Prvi korak je shvatiti da to stanje nakon smrti, koliko god bilo intenzivno i „lakše“ od ovoga što sada živimo, nije kraj priče. To je prijelazna faza. Kao razlika između sna i potpune budnosti, ili trenutka uvida i cijelog života oblikovanog tim uvidom. Svijest bez tijela je stvarna, ali je više potencijal nego punina. Biblija nigdje ne slavi „golu dušu“ kao konačni cilj, već govori o uskrsnuću tijela. Ne da bi nas vratila u slabost, nego da dovrši ono što osoba jest. 2. Kor 5:1-5 - „Jer znamo, da kad se ova zemaljska naša kuća ili šator rastoči, imamo zgradu od Boga, kuću nerukotvorenu, vječnu na nebesima. Jer za tim uzdišemo, želeći obući se u svoj nebeski stan; Samo da se nađemo obučeni, a ne goli! Jer dok smo u ovom šatoru, uzdišemo pritisnuti, jer nećemo da se svučemo, nego da se na to obučemo, tako da život proguta, što je smrtno. A koji nas za to pripravlja, Bog je, koji nam dade zalog Duha.“ Tu dolazimo do važne točke: tjelesnost nije prokletstvo. Nije kazna za grijeh, to je dio originalnog Božjeg „jako je dobro“. Tijelo nije stvoreno kao zatvor za dušu, već kao način da se ljubav, odnos i identitet izgovore do kraja. Mi se ne spašavamo od tijela, nego s tijelom. Naš cilj nije zauvijek plutati kao neka bezoblična svijest, nego biti potpuno utjelovljeni bez truleži, straha i boli. Rim 8:11 - „A ako li stanuje u vama Duh onoga, koji je uskrsnuo Isusa, onaj, koji je uskrsnuo Isusa Krista od mrtvih, oživjet će i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim, koji stanuje u vama.“ Čista svijest može voljeti, razumjeti i biti prisutna, ali ne može pjevati, plesati, stvarati glazbu, graditi gradove, zagrliti drugoga, naslikati sliku ili oblikovati novi svijet. Za sve to treba forma. Treba neki vid tijela. Zato uskrsnuće nije povratak na staro, nego dolazak do onog oblika tijela koji odgovara pročišćenoj svijesti: nepropadljivo, bez boli, bez starenja, ali ipak stvarno tijelo, sposobno za djelovanje. Ono što je ovdje bilo ideja i čežnja, tamo postaje konkretna stvarnost. U međurazdoblju, nakon smrti, čovjek jest, ali ne čini u fizičkom okviru. Postoji intenzivno, ali ne „radi“ na način na koji sada radimo, stvaramo, mijenjamo svijet. To nije nedostatak, ali nije ni cjelovita stvarnost. Bog nije stvorio čovjeka samo za kontemplaciju, nego za ljubav koja se izražava, za kreativnost koja ostavlja trag, za odnose koji se mogu utjeloviti u gestu, riječ, djelo, zajednicu. Sve to traži neki oblik svijeta i neki oblik tijela. Zato je bitno razlikovati „čisti ja“ i „puni ja“. Svijest bez tijela jest „ja“, ali više kao jezgra, kao srce identiteta. Uskrsnuće dodaje formu, odnos i djelovanje. Osoba je svijest plus identitet plus mogućnost da se taj identitet izrazi u odnosima i konkretnoj stvarnosti. Uskrslo tijelo upravo to omogućuje: ono ne koči, točnije pojačava. Više nema bolesti, deformacija, neuroza, trauma utisnutih u živčani sustav, ali ostaje mogućnost da budeš netko tko s drugima i s Bogom nešto stvarno živi. Konačni cilj zato nije bijeg iz materije, nego njezino preobraženje. Biblija ne kaže: Bog će nas jednom napokon izvući iz ove grozne fizičke stvarnosti i zauvijek ćemo plutati u apstraktnoj svjetlosti. Kaže: nova zemlja, novo nebo, novi Jeruzalem, tijela koja su uskrsla, a ne poništena. Grijeh nije materija, grijeh je poremećen odnos. Bog ne uništava stvarnost, iz nje uklanja trulež, nasilje, laž i smrt. Ako to primijenimo na ljubav, slika postaje još jasnija. U stanju „čiste svijesti“ ljubav je potpuno jasna, čista prisutnost, jedinstvo s Bogom i drugima. U uskrsnuću ljubav dobiva i drugi sloj: može se otpjevati, naslikati, izgraditi, utjeloviti u novi svijet, nove odnose, novu zajednicu. Kao razlika između toga da u sebi čuješ savršenu melodiju i toga da je zaista sviraš pred drugima. Oba su stvarna, ali drugo je punoća. Najkraće rečeno: postmortalno stanje je iskustvo svijesti, uskrsnuće tijela je dovršena osoba. Bog ne spašava apstraktne „duše“, nego konkretne ljude. Ne želi samo da „negdje jesmo“, nego da budemo ono za što smo stvoreni, bića koja u potpunosti vole, poznaju i djeluju, u svijetu koji više ne propada. Zato nas ne ostavlja u čistoj svijesti kao u nekom međuprostoru, već nas vodi prema danu kad će i naša unutarnja i naša vidljiva stvarnost napokon biti jedno. Otk 21:1-5 - „I vidjeh nebo novo i zemlju novu; jer prvo nebo i prva zemlja prođoše, i mora više nema. I vidjeh grad sveti, Jerusalem novi, gdje silazi od Boga s neba, pripravljen kao zaručnica, ukrašena zaručniku svojemu. I začuh glas veliki s prijestolja gdje govori: "Evo šatora Božjega među ljudima, i stanovat će s njima, i oni će biti narod njegov, i sam Bog bit će s njima Bog njihov. I otrt će Bog svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti više, jer prvo prođe." I reče onaj, koji je sjedio na prijestolju: "Evo sve novo činim." I reče mi: "Napiši, jer su ove riječi vjerne i istinite."“

Ova naša obična morska sol, kažu „ništa ne valja“. Treba uzimati keltsku sol, ona „ima više minerala“. Ne, još bolja je himalajska, ona „ima najviše različitih minerala“. Tako nekako ta gradacija zvuči kao prelazak na višu razinu u videoigri, a ne kao razgovor o običnom začinu. Sad realno. Keltska sol ima nešto više magnezija, ali da bi se unijela dnevna doza magnezija trebalo bi pojesti preko 100 grama takve soli. Za neke druge minerale, potreban unos iznosio bi u kilogramima. Ovisno o proizvođačima, potreban unos može biti još veći. Dalje, himalajska sol navodno ima 81-84 minerala, ali u takvim tragovima da bi se došlo do dnevne doze cinka trebalo bi pojesti preko 100 kilograma soli. Odnosno, minerali u tim solima postoje samo kemijski, ne nutritivno. Jedini legitiman razlog je: više mi se sviđa okus druge soli. Sve ostalo je marketing…

U dubokim šumama skrivenim od očiju svijeta, tamo gdje sunčeva svjetlost jedva probija krošnje stoljetnih drveća, krije se jedan čarobni svijet. To je svijet ljekovitih gljiva, prirodnih čuvara zdravlja i blagostanja. Upravo tamo, pod gustim slojevima mahovine i zemlje, nalazi se riznica prirodnih ljekovitosti. Jedna od najpoznatijih gljiva u tom svijetu je Reishi (Ganoderma lucidum). Ova gljiva, poznata i kao "gljiva besmrtnosti", već stoljećima se koristi u tradicionalnoj kineskoj medicini. Smatra se da Reishi jača imunološki sustav, smanjuje stres i potiče opću dobrobit organizma. Druga gljiva koja svojom iznimnom ljekovitošću osvaja srca mnogih jest Chaga (Inonotus obliquus). Ova gljiva raste na kori stabala, a bogata je antioksidansima i spojevima koji jačaju imunološki sustav. Chaga se često koristi za podršku probavnom sustavu, energetski poticaj i zaštiti tijela od štetnih slobodnih radikala. Naravno, ne možemo zaboraviti ni Cordyceps (Cordyceps sinensis), izuzetno vrijednu i rijetku gljivu koja se često naziva "gljiva života". Cordyceps se tradicionalno koristi za povećanje izdržljivosti, poboljšanje rada pluća i podršku reproduktivnom zdravlju. Smatra se da Cordyceps ima i antioksidativna svojstva te pomaže u održavanju ravnoteže energije u tijelu. Jedna od najslađih i najukusnijih gljiva na ovom popisu je Lion's Mane (Hericium erinaceus). Ova gljiva izgleda poput prekrasne lavlje grive, a njena jedinstvena svojstva čine je popularnom među ljubiteljima prirodnih dodataka. Za Lion's Mane se vjeruje da potiče zdrav mozak, poboljšava koncentraciju i pamćenje te pomaže u smanjenju upala. Ovaj čarobni svijet ljekovitih gljiva donosi nam nevjerojatne darove prirode. Sve više ljudi prepoznaje njihovu važnost za očuvanje zdravlja i postizanje ravnoteže u svakodnevnom životu. Pa zašto ne zaroniti u šumu gljiva, istražiti njihove "čarobne moći" i iskoristiti blagodati koje nam pružaju?

Jako dobra gljiva. Nažalost kod nas još nedovoljno prepoznata. U Japanu i Kini ima široku upotrebu, dok kod nas hobisti i pojedini proizvođači prirodnih proizvoda koriste je kao "dodatak prehrani". Dobro ju je kombinirati sa Lavljom grivom i još nekim gljivama, mada je sama po sebi dovoljno potentna i ima dosta benefita. Tko nema priliku brati je, može nabaviti na netu kapsule koje sadrže prah te gljive, mada je svakako bolje nabaviti od onih koji idu po šumi i traže gljive. Također, kod nekih se može naći i u varijanti tinkture.

Molitva prema Isusovim učenjima: Unutarnja povezanost umjesto rituala Molitva kao duhovna praksa ima duboke korijene u vjerskim tradicijama. U Starom zavjetu nema detaljnih uputa kako se točno moliti, što sugerira da je molitva više bila izraz unutarnjeg srca nego ritualni obred. U Novom zavjetu, posebno u Matejevom Evandelju, Isus daje "Očenaš" kao primjer molitve. Razlog tome je transformacija korupcija molitve u formalan obred, s obzirom na to da su Židovi toga vremena prakticirali mnoge ponavljajuće molitve. "A kad molite, ne budite kao licemjeri: vole moliti stojeći u sinagogama na raskrščima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju nagradu. Ti kad moliš, udi u svoju sobu, zatvori vrata pomoli se Ocu svome, koji je u tajnosti; iOtac tvoj, koji vidi u tajnosti, nadoknadit ce ti" (Matej 6, 5-6)"I kad se molite, ne blebećite kao pogani; oni misle da ce s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih! Ta zna vaš Otac što vam je potrebno prije nego ga zaištete." (Matej 6, 7-8) Isusova pouka o molitvi u Novom zavjetu može se shvatiti kao poziv na intimniji, osobniji pristup molitvi. Njegove riječi ukazuju na važnost srčane iskrenosti i povezanosti s Bogom, a ne samo na ponavljanje riječi kao obrednog čina. Na taj način, Isusov pristup molitvi bio je osloboden rituala fokusiran na unutarnji duhovni odnos pojedinca S Božjom prisutnošću. Razvoj religijskih praksi često dovodi do ritualizacije molitve, gdje su ljudi skloni ponavljanju formuliranih riječi bez dubokog razumijevanja njihova značenja. Ovakav pristup može biti lišen stvarne duhovne povezanosti s božanskim. Unatoč važnosti redovitog molitvenog života, istinska vrijednost molitve proizlazi iz iskrenosti srca svjesnosti, a ne samo iz obreda ili formulacija riječi. Molitva kao osobna komunikacija s božanskim može biti snažan alat za duhovni rast, ojačavanje unutarnje snage pronalaženje smjernica u životu. Bitno je shvatiti da nema univerzalnog pravila za molitvu; svatko ima svoj jedinstveni pristup potrebu za duhovnim povezivanjem. Molitva bi trebala biti iskrena, od srca, te usmjerena na dublje razumijevanje vlastitih slabosti potreba, a li i na zahvalnost ljubav prema duhovnom. U konačnici, molitva je unutarnji proces, put prema vlastitom duhovnom razvoju, a ne samo formalan čin ili ritual koji se mehanički ponavlja. https://purifikacija-duha.com/2024/01/08/molitva-prema-isusovim-ucenjima-unutarnja-povezanost-umjesto-rituala/

Nadam se konkretnim odgovorima - ne onima poput: to Bog može... Ovako, zanima me nekoliko stvari: Prvo, zastupnici vjerovanja u besmrtnost duše vole naglašavati kako je nužno da "duša" nastavlja živjeti i nakon čovjekove fizičke smrti, upravo to osigurava da čovjek ostane ta individua sa svim svojim osobinama... jer, da nije tako, navodno po njima, prilikom novog stvaranja Bog bi stvarao klona, a ne tu osobu... Prvi izazov je problem svijesti. Kako to duša kao nematerijalna supstanca čuva individualni identitet bez fizičkih karakteristika? Odnosno, što je mozak duše? Ili da kažem, je li duša ta koja generira svijest ili naš mozak? Ako je mozak, a znamo da jest, kako to duša radi bez njega? Onda se postavlja realno pitanje: bez mozga duša je u stanju nesvijesti? E sad, ovo treba začiniti s par citata iz Sz: Prop 3:19,20 - " Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju." Prop 9:4-6...9. - "Još ima nade za svakog tko je među živima, jer je bolji živ pas nego mrtav lav.Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, i više nemaju nagrade jer se spomen na njih zaboravlja. I ljubav njihova, i mržnja njihova, i revnost njihova već su propali, i više nemaju udjela ni u čemu što se pod suncem događa. ...Sve što ti dođe pod ruku da učiniš, čini svom snagom svojom, jer nema ni rada, ni razmišljanja, ni znanja, ni mudrosti u Podzemlju, kamo ideš." Vidi ga, citira Sz, naravno, tipično sektaški - druže, što ne citiraš malo Nz... Citiram jer je bitno - ali i Nz obiluje citatima: Mt 24,9; Iv 11:11-14; Dj 7:59,60; 1. Sol 4:13-17; 1. Kor 15:17,18, itd. Znam, znam, sve vi to možete objašnjavati, nije mi to cilj, nego da spriječim pokušaje distrakcije... Da se vratimo još malo na Sz: Ps 146:4 - "Kad izdahne, vraća se u prah svoj, i toga dana propadaju sve misli njegove. Prije nego krenete s klasičnim argumentima poput: to je perspektiva iz Sz, nakon Kristove smrti nešto je drugo... to se samo odnosi na ovozemaljske pomisli itd. - ali, to ne piše u tekstu, to je učitavanje vlastitih teologija... no, ne želim se oko toga natezati u ovoj temi, nego bi volio da mi odgovorite: Ako nema svijesti u obliku sjećanja ili misli kao što je imala dok je bila u tijelu, na koji bi se način ta duša mogla smatrati osobom koja je živjela? Ako nema svijesti u obliku sjećanja ili misli kao što je imala dok je bila u tijelu, na koji bi se način ta duša mogla smatrati osobom koja je živjela? Ako pak ima, odvodi li Propovjednik svoje čitaoce u zabludu kada kaže da propadaju sve misli? Drugi problem - volio bih da mi odgovorite jednostavno pitanje: Je li duša materijalna ili nematerijalna? Ako jest, što radi u čovjeku, odnosno što je drži? U tom slučaju, očito je da ima određene karakteristike koje joj omogućavaju da uđe i izađe - čudno malo za nešto što nije materijalno? Ako li je duša čovjek kao takav kakvog mi poznamo, onda nema problema... I ništa manje bitno, postavlja se pitanje, kako nešto nematerijalno u nama, utječe na materiju?, odnosno, kako se odvija taj vid interakcije između fizičke i te duhovne supstance?

Zašto ne nosiš, da li ti je to gad ili ti se ne sviđa 🙂?

S dozom šale, moram priznati da izgled grafike izgleda prilično dobro. Iako igra može djelovati kao obična zabava, vjerujem da može ponuditi i pouke, posebno za ovu novu generaciju gaming entuzijasta."

To je prava igra za sve Adventiste sedmog dana.

A tko bi te krivio.

Povuci to Testosterone. Sigurno si i ti uživao dobar broj sati kad imaš takvo mišljenje?

Tako nekako, samo što je diplomacija podosta slabija u odnosu na Civ. Pogotovo zna biti problem kada se krenu ponavljati neki obrasci u komunikaciji s drugim carstvima i njihovim zahtjevima... ali, ništa što ne bi sredio jedan dobar uninstal.

Jeste li igrali Rome Total War - neki od nastavaka? Igra ima ono nešto. Doduše, neigriva je bez modova, a i s njima je ograničena i teško pada na "želudac", ali, kao što sam rekao, ima ono nešto... ako ste igrali, onda znate koliko frustrira, i koliko zna biti naporna. A ponekad ugodno i iznenadi, probajte... možete izgubiti samo vrijeme i novac...

Ima tu kolega na forumu. Mogli bi Civ u troje?