Don Beppo

Prvo: bitna je razlika između učenja i naziva. Crkveno učenje o naknadnoj očisti duša nakon smrti — ono što mi danas zovemo „čistilište“ nije izmišljeno u 1254. godini; ono se razvijalo postupno kroz praksu i mišljenje Svetih Otaca, liturgiju i Pismo. To što latininski imenitelj purgatorium u široj upotrebi postaje tek u visokom srednjem vijeku ne dokazuje da ideja prije toga nije postojala. (Ovo je ključna točka koju valja jasno razlikovati.) Drugo: biblijski i liturgijski korijeni. Katolička teologija navodi kao biblijsku potporu praksu molitve za pokojne u Druge knjige o Makabejcima (2 Mak 12,38–46), gdje se moli i prinosi žrtva za poginule da se otkloni njihov grijeh tekst koji rano u crkvenoj tradiciji služi kao dokaz da je vjerovanje u mogućnost posredne pomoći pokojnicima starije od srednjega vijeka. Također: praksa upisivanja spomena umrlih u liturgijske knjige (memoriae, libri memorabilium) i molitve za pokojne javljaju se u ranoj Crkvi. Treće: sveti Oci i ideja posmrtnog čišćenja. Mnogi Otci Crkve govore o nekom obliku očiste nakon smrti: od Origena, preko Grčkog oceana (npr. Gregorije Veliki u svojim Dialogima opisuje slučajeve očiste poslije smrti), pa do Augustina, koji prihvaća moguću očitujeću i ispravlja različite interpretacije. Dakle, koncept „čišćenja“ nije stran starokršćanskoj misli; razlikovali su se retorički oblici i stupanj razrade. Četvrto: zašto se ime purgatorium pojavljuje kasnije (12.–13. st.)? Jezična pojava imenice (lat. purgatorium) kao imena mjesta ili stanja događa se povijesno u visokom Srednjem vijeku: povjesničari poput Jacquesa Le Goffa govore o „rođenju“ pojma kao mjesta između oko 1170. i 1200., kad je nastala i popularna literatura (npr. pripovijesti o St. Patrickovu „čistilištu“) koja je učinila pojam konkretnijim i „mjestaškim“. Dakle, teološka ideja očiste razvijala se ranije, ali termin i popularna predodžba «mjesta» dobivaju oblik tek u tom razdoblju. Peto: kako razumjeti tekst pape Inocenta IV iz 1254. (vaša primjedba o kontradikciji)? Citirani odlomak iz Sub catholicae professione treba čitati pažljivo i gramatički: papa ne kaže «Grci nazivaju to isto imenom, i učitelji su ih tako nazvali», pa potom proturječi; on naprotiv razlikuje dvije stvari: (1) vjera sadržaja da Grci (ili barem neki među njima) zaista «vere ac indubitanter credere et afirmare dicantur» da se duše mogu čistiti nakon smrti i da im pomažu molitve Crkve; i (2) jezična/pravno-doktrinarna situacija da njihovi učitelji (tj. lokalni ili kanonski autori) nisu tijesno i «vlastitim imenom» (certe et proprio nomine) odredili taj prostorčišćenja. Zbog toga papa nastavlja: budući da im ime nije bilo službeno određeno, mi predlažemo i želimo da se prema tradiciji i autoritetu svetih Otaca nazove purgatorium. Ukratko: papa prepoznaje vjerovanje u praktičnom pogledu, primjećuje nepuno terminološko uređenje kod Grka i nudi termin koji već živi u latinskoj tradiciji. Dakle, kontradikcije nema ako se čita kontekstualno i gramatički. Šesto: zašto su neki u ranom kršćanstvu šutjeli ili rjeđe izričito imenovali «čistilište»? Razlozi su višestruki: različiti naglasci teološke refleksije (spasenje, milost, sud, pokora), varijacije u biblijskoj i liturgijskoj praksi među zajednicama, oprez prema nagađanjima o posmrtnim stanjima, teziološki spori (primjerice, origenske ideje reinkarnacije i apokatastaze bile su osporavane). Tek kad su se u latinskom intelektualnom krugu razvili određeni spisi, vizije i pastoralne potrebe (poput općeg interesa za spomen i molitvu za pokojne), stvoren je jezični i koncepcijski okvir koji je omogućio pouzdanije formuliranje i konačno i službeniju papinsku izjavu.

Prigovor 1. Čini se da svećenik ili obitelj pokojnika ne znaju je li neka duša u čistilištu. Ako dakle ne znaju, uzimati novac da se mole za pokojnika izgleda nepravedno. Jer nitko ne treba primati naknadu za nešto što ne zna hoće li koristiti onome za koga se čini. Prigovor 2. Nadalje, mnogi su bogati ljudi mogli dati velik novac za molitve, dok siromašni nisu imali nikoga da za njih moli. Čini se dakle da bi takva praksa dovela do nejednakosti među dušama, što je protivno Božjoj pravednosti. Prigovor 3. Nadalje, mnoge druge kršćanske zajednice drže različite nauke o „drugoj šansi“ nakon smrti: jednima je Krist propovijedao pokojnima iz doba Potopa, drugi vrše krštenje mrtvih, treći uče da će grešnici po uskrsnuću dobiti novu priliku usavršiti svoj karakter. Ako je tako, tada se čini da je i čistilište neka vrsta druge šanse, što izgleda protivno Kristovim riječima u prispodobi o bogatašu i Lazaru, gdje jasno kaže da je „provalija nepremostiva“. Sed contra Apostol kaže: „Veličine i dubine bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Neistraživi su sudovi njegovi i neispitivi putovi njegovi.“ Prema tome, stanje pojedinačne duše nakon smrti poznato je samo Bogu, dok Crkva moli, ne zato što zna, nego zato što vjeruje u Božju milosrdnu djelatnost. Odgovaram ovako: Treba razlikovati dvije stvari: 1. spoznaju stanja određene duše, i 2. učinkovitost molitava i dobrih djela darovanih za pokojnika. 1. O spoznaji stanja duše Spoznaja tko je točno u čistilištu, tko u raju, a tko u paklu, pripada samo Bogu, osim ako On iznimno ne objavi (kao što je ponekad učinio u životima svetaca). Crkva dakle ne tvrdi da svećenik može znati gdje se neka duša nalazi. A molitve se prikazuju ne iz sigurnosti, nego iz nade i pouzdanja. One su čin ljubavi, a ljubav se ne temelji na znanju ishoda, nego na želji dobra onome za koga se moli. 2. Zašto se primaju prilozi Svećenik ili samostan ne prodaju milost, jer milost ne pripada ljudima, nego Bogu. Prilozi koji se daju Crkvi nisu cijena milosti, nego dar kojim vjernik sudjeluje u dobru Crkve i podržava njezin život i liturgiju. Crkva, za uzvrat, obećava molitvenu zauzetost, a ne određeni rezultat. Ako svećenik kaže: „Samo Bog zna gdje je duša“, on kaže istinu. Ako prihvati dar, on ne uzima novac zato što zna, nego zato što se zauzima molitvom, liturgijom i žrtvom za pokojnika. 3. O nejednakosti bogatih i siromašnih Bog u svojoj pravednosti nije vezan ljudskim financijskim mogućnostima. Ne pomaže dušama onoliko koliko one imaju bogatih rođaka, nego onoliko koliko On sam hoće. Crkva moli i za one za koje nitko ne moli, osobito u liturgiji. A i sam milosrdni Bog često obilnije nagrađuje malena djela siromašnih, jer gleda srce, a ne iznos. 4. O „drugim šansama“ nakon smrti Katolička predaja razlikuje: propovijedanje Kristovo duhovima u tamnici (1 Pt 3,19), što se odnosi na otkupiteljsku objavu pravednicima i dušama koje su bile u stanju očekivanja, a ne na naknadno obraćenje nakon konačne smrti; krštenje mrtvih kod nekih zajednica, što Crkva drži nevaljalom praksom, jer sakramenti djeluju samo među živima; drugu šansu nakon uskrsnuća, što odbacuje, jer Sveto pismo svjedoči: „Ljudima je određeno jednom umrijeti, a potom sud.“ Krist u prispodobi o bogatašu i Lazaru jasno pokazuje da se poslije smrti ne mijenja sudbina, jer između dvaju stanja stoji „provalija nepremostiva“. 5. A čemu onda čistilište? Čistilište nije druga šansa, nego dovršetak posvećenja onih koji su već spašeni: njihova je sudbina nebo, ali još nisu potpuno očišćeni, i Božja im ljubav daje konačno iscjeljenje. To nije promjena presude, nego primjena Božjeg milosrđa na one koji mu već pripadaju. Odgovori na prigovore Odgovor na prigovor 1. Svećenik ne zna je li pokojnik u čistilištu; niti to tvrdi. On prima dar ne kao naknadu za znanje, nego kao pomoć Crkvi i znak ljubavi prema pokojniku, te za uzvrat prikazuje molitve.Moliti se možemo i kad ne znamo ishod, jer molitva nije trgovački posao, nego čin ljubavi. Odgovor na prigovor 2. Bog ne mjeri milost prema bogatstvu donatora. Siromašni, iako ne mogu dati darove, često imaju čišća srca, te Bog mnogima od njih daje obilnije plodove. Crkva pak u svakoj Misi moli za sve vjerne mrtve, pa i one za koje nitko ne moli. Po Božjoj pravednosti nitko nije zakinut. Odgovor na prigovor 3. Nauke o „drugim šansama“ proturječe jasnom Kristovom učenju. Čistilište nije promjena presude, nego pročišćenje već spašene duše. Propovijedanje „duhovima u tamnici“ nije ponudilo novo obraćenje nakon smrti, nego je objavilo već izvršeno otkupljenje. Dakle, nema druge šanse nakon smrti: postoji sud, a čistilište je milosrdno dovršenje onoga što je već započeto u milosti.

Prigovor 1.Čini se da čistilište ne postoji. Apostol naime kaže: „Jednim je prinosom zauvijek usavršio one koji se posvećuju.“ A onaj koji je usavršen ne treba daljnje čišćenje. Dakle, budući da je Krist svojom mukom usavršio svoje vjerne, ne ostaje nikakvo čišćenje nakon smrti. Prigovor 2.Nadalje, Gospodin kaže: „Tko sluša moju riječ i vjeruje Onome koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud.“ A ako vjernik ne dolazi na sud, ne bi trebao trpjeti nikakvo kazneno čišćenje nakon smrti. Stoga čistilište nema temelja. Prigovor 3.Nadalje, krivnja i kazna stoje u uzajamnom odnosu; gdje je krivnja uklonjena, ne ostaje kazna. A krivnja grijeha potpuno se uklanja u opravdanima po Kristovoj milosti i zadovoljštini. Dakle, čini se neumjesnim da ikakva kazna, pa ni vremenska, čeka takve nakon smrti. Prigovor 4.Nadalje, Božje je milosrđe veće od svih naših nedostataka. Ali zahtijevati kaznu za one koji su već opravdani čini se protivnim savršenom milosrđu. Dakle, Bog, koji je savršeno milosrdan, ne bi dopustio svojim prijateljima trpljenje čistilišnih muka. Prigovor 5.Nadalje, Pismo kaže: „Blago mrtvima koji od sada umiru u Gospodinu.“ A blaženstvo isključuje trpljenje. Dakle, oni koji umiru u Gospodinu ne bi smjeli biti podvrgnuti nikakvim mukama čistilišta. Sed contraApostol kaže: „Ako čije djelo izgori, pretrpjet će štetu, ali on sam spasit će se, ali kao kroz oganj.“ Sveopća Crkva, poučena Duhom Svetim, uvijek je razumijevala ove riječi kao označavanje čišćenja nakon smrti za one koji su spašeni u ljubavi, ali još nisu posve očišćeni. Odgovaram ovako:Da bismo shvatili istinu o čistilištu, treba uočiti dvostruki učinak grijeha i dvostruko djelovanje Božje milosti. 1. Dvostruki učinak grijehaGrijeh uzrokuje: krvicu, po kojoj čovjek postaje podložan vječnoj kazni; nered i ostatke grijeha, kao što su loše navike, oslabljenja ljubavi, ili neuredne navezanosti, zbog kojih duša nije prikladna za neposredno gledanje Boga. Sakramentima i Kristovom zadovoljštinom krivnja se potpuno uklanja; ipak, ostaci grijeha mogu ostati, ne zbog Kristove nemoći, nego zbog još nezacjeljene naravi čovjekove duše. 2. Zašto je potrebna pročišćenostBlaženo gledanje Boga zahtijeva da duša bude posve čista, bez ikakve ljage ili nereda. I najmanja navezanost na grijeh nespojiva je s gledanjem presvetoga Boga. Stoga, ako čovjek umre u ljubavi, ali s takvim nesavršenostima, božanska Mudrost određuje čišćenje — ne da uništi ljubav, nego da je dovede do savršenstva. 3. Čistilište kao djelo pravde i milosrđaČistilište je istodobno: pravda, jer duša dragovoljno prihvaća Božji poredak te uklanja ono što se protivi njegovoj svetosti; i milosrđe, jer duša nije osuđena niti prepuštena propasti, nego pročišćena da bi uživala vječnu slavu. Kazna je dakle liječnica, a ne osvetnička — poput ognja koji pročišćuje zlato, ali ga ne uništava. 4. Zajedništvo svetih i zagovoriBudući da su vjerni mrtvi i dalje udovi Kristova Tijela, zagovori Crkve — molitve, milostinja, oprosti, a osobito žrtva svete Mise — pomažu im Božjom odredbom. Ti čini ne nadopunjuju manjak u Kristovu djelu, nego primjenjuju njegovu spasonosnu snagu na potrebite duše. Stoga je jasno da čistilište ne umanjuje Kristovo spasenje niti ukazuje na nesavršenost njegove muke; naprotiv, ono očituje puninu njegova milosrđa, jer njegova milost dovodi svoje udove do potpune spremnosti za kraljevstvo nebesko. Odgovori na prigovoreOdgovor na prigovor 1.Kristova je muka savršena i može ukloniti svaku krivnju i kaznu; ali se njezini plodovi primjenjuju na pojedinca po redu koji je Bog postavio. Tako se vjernici mogu u potpunosti očistiti u ovom životu pokorom i ljubavlju; ako pak umru s nesavršenostima, one se uklanjaju u čistilištu. Odgovor na prigovor 2.Sud od kojega je vjernik oslobođen jest vječna osuda. Privremena pročišćenja nisu sud osude, nego lijekovi za one koji su već određeni za život vječni. Odgovor na prigovor 3.Iako je krivnja posve uklonjena, vremenske posljedice grijeha mogu ostati. Kao što i u ovom životu oproštenom grešniku može biti potrebna pokora radi ozdravljenja duše, tako i nakon smrti. Odgovor na prigovor 4.Božje milosrđe ne ukida njegovu pravdu; ono je dovršava. Jer milosrđe daje duši put da postane prikladna za nebo. Dopustiti duši ulazak u Božju prisutnost dok je još neuredna ne bi bilo milosrđe, nego nehaj. Stoga je čistilište milosrdna strogoća usmjerena prema savršenom blaženstvu. Odgovor na prigovor 5.Blaženstvo onih koji umiru u Gospodinu odnosi se na njihovu konačnu sudbinu i sigurnost spasenja. Premda kratko trpe, blaženi su jer je njihovo trpljenje usmjereno prema vječnoj radosti, koja im je sigurna. Putnik koji podnosi posljednje napore pred sam dolazak kući već je na neki način blažen.