Teorija Velikog praska i Postanak 1: Komparativna analiza kozmoloških modela

Tvrdnja da su Biblija i znanost u suprotnosti jedna drugoj često se čuje, no ona je daleko od istine. Štoviše, može se argumentirati da teorija Velikog praska, temelj moderne kozmologije, predstavlja svojevrsno prepisivanje Postanka 1.

Biblijski temelj ove rasprave leži u spoznaji da se Božja prisutnost očituje u stvorenom svijetu, evo biblijske osnove za ovu raspravu: (Rimljanima 1:19-20) „Jer ono što se može doznati o Bogu, očitovano je njima, jer im je Bog očitovao. Doista, njegova nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, jasno su vidljivi od postanka svijeta, budući da se mogu razumjeti po onome što je stvoreno, naime njegova vječna moć i božanstvo, tako da nemaju isprike." Drugim riječima, razumijevanjem vidljivog svijeta možemo doći do spoznaje o nevidljivom, o Bogu.“ Nevidljive stvari su jasno vidljive kroz stvoreni svijet. Ako želite razumjeti ono što vam se čini neshvatljivim, proučavajte ono što je vidljivo. Nevidljive tajne mogu se razumjeti kroz stvoreno.

Zašto je teorija Velikog praska slična Postanku?

Zanimljivo je da je otac teorije Velikog praska, osmislio katolički svećenik Georges Lemaître, vjerovao je da nema sukoba između njegove vjere i znanosti. Međutim, postoji jedna točka prijepora i jedno ključno pitanje, a to je koncept dubokog vremena (deep time), koji je, prema nekim teorijama, nepotreban u kozmološkoj evoluciji. Ova ideja poznata je kao "sim teorija - simulacijska teorija", koja sugerira da svemir, poput računalne igre, postoji u svojoj punoj zrelosti od samog početka. No, vratimo se na Bibliju i Postanak 1.

Pogledajmo Postanak 1: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanom, a Duh Božji lebdio je nad vodama.“ Ovdje se spominju vode, no ne radi se o fizičkim vodama kakve poznajemo, već o duhovnim vodama, praiskonskom stanju prije stvaranja materije. Voda na zemlji je samo blijedi odraz nebeske stvarnosti. Teorija Velikog praska, prema kojoj je svemir nastao iz jedne vruće, guste točke -> singularnosti, zapravo je paralela s ovim biblijskim opisom. Umjesto "voda", Lemaître je upotrijebio riječ "prostor".

Biblija dalje kaže da je Bog raširio nebesa poput zavjese, što odgovara konceptu inflacije u teoriji Velikog praska, kada se svemir nevjerojatno brzo širio. Nakon toga, "I reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I bi svjetlost." U teoriji Velikog praska, nakon početne ekspanzije i hlađenja, došlo je do rekombinacije, kada su se elektroni spojili s jezgrama i stvorili neutralne atome, čineći svemir transparentnim. Ova faza odgovara stvaranju svjetlosti u Postanku. Važno je napomenuti da je svjetlost postojala prije Sunca, Mjeseca i zvijezda, što je također potvrđeno u Postanku.

Sličnosti se mogu pronaći i u drugim područjima znanosti, poput biogeneze i adaptacije. Kao što se stanice dijele i razvijaju, tako se i svemir širi i evoluira. Svemir nije evoluirao u smislu Darwinove teorije, već se razvija prema unaprijed određenom planu, poput stanice koja se dijeli kako bi izgradila tijelo. Ovaj proces se može razumjeti kroz koncept toroida, geometrijskog oblika koji se pojavljuje na svim razinama stvarnosti, od mikrokozmosa do makrokozmosa. Ljudsko tijelo, galaksije, drveće – sve to ima toroidalnu strukturu. Pogledajmo magnetosferu Zemlje – ima oblik torusa, kružnog energetskog polja. Toroidni oblici prožimaju svemir, od mikroskopskih čestica do makroskopskih sustava.

Pogledajmo Postanak 1: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanom, a Duh Božji lebdio je nad vodama.“ Ovdje se spominju vode, no ne radi se o fizičkim vodama kakve poznajemo, već o duhovnim vodama, praiskonskom stanju prije stvaranja materije. Voda na zemlji je samo blijedi odraz nebeske stvarnosti. Teorija Velikog praska, prema kojoj je svemir nastao iz jedne vruće, guste točke -> singularnosti, zapravo je paralela s ovim biblijskim opisom. Umjesto "voda", Lemaître je upotrijebio riječ "prostor".

Biblija dalje kaže da je Bog raširio nebesa poput zavjese, što odgovara konceptu inflacije u teoriji Velikog praska, kada se svemir nevjerojatno brzo širio. Nakon toga, "I reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I bi svjetlost." U teoriji Velikog praska, nakon početne ekspanzije i hlađenja, došlo je do rekombinacije, kada su se elektroni spojili s jezgrama i stvorili neutralne atome, čineći svemir transparentnim. Ova faza odgovara stvaranju svjetlosti u Postanku. Važno je napomenuti da je svjetlost postojala prije Sunca, Mjeseca i zvijezda, što je također potvrđeno u Postanku.

Sličnosti se mogu pronaći i u drugim područjima znanosti, poput biogeneze i adaptacije. Kao što se stanice dijele i razvijaju, tako se i svemir širi i evoluira. Svemir nije evoluirao u smislu Darwinove teorije, već se razvija prema unaprijed određenom planu, poput stanice koja se dijeli kako bi izgradila tijelo. Ovaj proces se može razumjeti kroz koncept toroida, geometrijskog oblika koji se pojavljuje na svim razinama stvarnosti, od mikrokozmosa do makrokozmosa. Ljudsko tijelo, galaksije, drveće – sve to ima toroidalnu strukturu. Pogledajmo magnetosferu Zemlje – ima oblik torusa, kružnog energetskog polja. Toroidni oblici prožimaju svemir, od mikroskopskih čestica do makroskopskih sustava.

Pogledajmo Postanak 1: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna, tama se prostirala nad bezdanom, a Duh Božji lebdio je nad vodama.“ Ovdje se spominju vode, no ne radi se o fizičkim vodama kakve poznajemo, već o duhovnim vodama, praiskonskom stanju prije stvaranja materije. Voda na zemlji je samo blijedi odraz nebeske stvarnosti. Teorija Velikog praska, prema kojoj je svemir nastao iz jedne vruće, guste točke -> singularnosti, zapravo je paralela s ovim biblijskim opisom. Umjesto "voda", Lemaître je upotrijebio riječ "prostor".

Biblija dalje kaže da je Bog raširio nebesa poput zavjese, što odgovara konceptu inflacije u teoriji Velikog praska, kada se svemir nevjerojatno brzo širio. Nakon toga, "I reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I bi svjetlost." U teoriji Velikog praska, nakon početne ekspanzije i hlađenja, došlo je do rekombinacije, kada su se elektroni spojili s jezgrama i stvorili neutralne atome, čineći svemir transparentnim. Ova faza odgovara stvaranju svjetlosti u Postanku. Važno je napomenuti da je svjetlost postojala prije Sunca, Mjeseca i zvijezda, što je također potvrđeno u Postanku.

Sličnosti se mogu pronaći i u drugim područjima znanosti, poput biogeneze i adaptacije. Kao što se stanice dijele i razvijaju, tako se i svemir širi i evoluira. Svemir nije evoluirao u smislu Darwinove teorije, već se razvija prema unaprijed određenom planu, poput stanice koja se dijeli kako bi izgradila tijelo. Ovaj proces se može razumjeti kroz koncept toroida, geometrijskog oblika koji se pojavljuje na svim razinama stvarnosti, od mikrokozmosa do makrokozmosa. Ljudsko tijelo, galaksije, drveće – sve to ima toroidalnu strukturu. Pogledajmo magnetosferu Zemlje – ima oblik torusa, kružnog energetskog polja. Toroidni oblici prožimaju svemir, od mikroskopskih čestica do makroskopskih sustava.

Primijetite sličnost između diobe stanica i strukture galaksija. Proces diobe stanica odražava cikličnu narav svemira: proljeće, ljeto, jesen, zima. Rođenje, rast, starenje, smrt – i ponovno rođenje. Sve je povezano i sve odražava isti način stvaranja.

Znanost i Biblija nisu suprotstavljeni neprijatelji ono što znanost i Biblija pokušavaju objasniti jest ista stvarnost, samo različitim jezikom. Biblija koristi simbolički jezik vjere, dok znanost koristi jezik matematike i empirijskih dokaza. No, obje se bave istim pitanjima: podrijetlom svemira, prirodom čovjeka i njegovim mjestom u svijetu. Razumijevanjem jedne, možemo bolje razumjeti drugu. Kao što je rekao Lemaître, nema sukoba između vjere i znanosti, jer obje traže istinu, svaka na svoj način. Biblija kaže: „Sve je stvoreno kroz njega i za njega.“ (Kološanima 1:16) Priroda i svemir govore istu priču – priču o Stvoritelju i Njegovu planu.

Na kraju, sve ovo ukazuje na to da je stvaranje svemira promišljeno, a ne slučajno. Veliki prasak i Postanak opisuju isti događaj različitim riječima. Jedno je sigurno: stvaranje ima smisao, a iza njega stoji um, ne kaos.

*Rimljanima 1:19-22 BKJ:* "Što se može spoznati o Bogu, očituje se u njima, jer im je Bog to pokazao. Jer se ono nevidljivo njegovo od stvaranja svijeta, i njegova vječna snaga i Božanstvo, prosuđivanjem jasno opaža po onome što je stvorio; tako da su bez isprike. Jer kad su prepoznali Boga, nisu ga proslavili kao Boga, niti mu zahvalili, nego su postali isprazni u svojim mozganjima te je potamnjelo njihovo bezumno srce. Tvrdeći da su mudri, poludjeli su."

*Postanak 1:10 BKJ:* "U početku je Bog stvorio nebo i zemlju. I zemlja je bila bez oblika i prazna, i tama je bila nad licem dubina; i Duh se Božji kretao nad licem voda. I Bog je rekao: “Neka bude svjetlost!” I bila je svjetlost. I Bog je vidio da je svjetlost dobra; i Bog je odvojio svjetlost od tame. I Bog je nazvao svjetlost Dan, a tamu je nazvao Noć. I bila je večer, pa jutro: prvi dan. I Bog je rekao: “Neka bude svod posred voda, i neka razdvaja vode od voda!” I Bog je načinio svod i odvojio vode što su bile pod svodom od voda što su bile nad svodom. I bilo je tako. I Bog je nazvao svod Nebo. I bila je večer, pa jutro: drugi dan. I Bog je rekao: “Neka se vode pod nebom sakupe na jedno mjesto, i neka se pojavi suho tlo!” I bilo je tako. I Bog je suho tlo nazvao Zemlja, a sakupljene je vode nazvao Mora. I Bog je vidio da je dobro."