Petar hoda po vodi: Priča za hrabre, sumnjičave i one koji tonu

Divlja noć koja je sve promijenila…

Učenici su bili u modu preživljavanja. Bila je sredina noći, vjetar je zavijao, a oni su bili zaglavljeni u čamcu koji jednostavno nije htio prijeći jezero. Valovi su udarali, a Isusa nigdje. Ne zato što ih je napustio, već zato što ih je poslao naprijed dok se sam popeo na planinu moliti.

A onda, usred sveg tog kaosa, ugledali su nešto - ili nekoga - kako hoda prema njima po vodi.

Njihova prva reakcija bila je panika. Jer što uopće učiniti s tim? U njihovim glavama nije bilo kategorije za "čovjeka koji ležerno šeta po bijesnom moru".

Ali onda je On progovorio. "Ohrabrite se! Ja sam. Ne bojte se."

E, ovo je trebao biti trenutak kada su svi odahnuli, zar ne? Ali Petar - jer naravno, to je Petar - imao je drugu ideju.

I tu ova priča prelazi iz čuda u životnu lekciju.

Priča o Petru koji hoda po vodi

Petar je imao naviku govoriti (ili djelovati) prije nego što razmisli. Ponekad bi ga to dovelo u nevolje. Drugi put - poput ovog - dovelo je do nečeg nezaboravnog.

Dakle, bili su tu, usred oluje, gledajući Isusa kako čini nemoguće. Većina učenika vjerojatno se još uvijek držala za rubove lađe, pokušavajući shvatiti što se događa. Ali Petar je vidio priliku.

"Gospodine, ako si to stvarno ti, reci mi da dođem k tebi po vodi!" (Matej 14,28).

Kakva je to molba? Mogao je jednostavno zatražiti dokaz - "Gospodine, ako si to stvarno ti, zaustavi valove." Ali ne. Petar je sam želio zakoračiti u nemoguće.

Isus nije oklijevao. Nije rekao: "Jesi li siguran?" ili "Petre, možda ovo preskoči." Samo je rekao: "Dođi." (Matej 14,29).

I Petar je doista izašao iz lađe.

Na kratak, elektrizirajući trenutak, on je to radio. Hodao je po vodi. Oluja je još uvijek bjesnila, ali nije bilo važno. Kretao se prema Isusu, radeći nešto što nijedan čovjek nikada prije nije učinio.

Ali onda ga je stvarnost udarila.

Petar je osjetio vjetar. Vidio je veličinu valova. I baš tada, samopouzdanje je nestalo iz njega. Strah se ponovno uvukao. Logika se uključila - "Čekaj malo, ja to zapravo ne mogu učiniti."

I u trenutku kada je skinuo pogled s Isusa, počeo je tonuti.

"Gospodine, spasi me!" (Matej 14,30).

I odmah - odmah - Isus spašava Petra. Pružio je ruku i uhvatio ga.

"Malovjerni", rekao je, "zašto si posumnjao?" (Matej 14,31).

Petrova vjera nije bila lažna. Samo je posustala. I tu se većina nas nalazi - negdje između iskoraka u vjeri i osjećaja da se utapamo.

Petar je riskirao. Iskoračio je. I da, potonuo je - ali je i bio povučen natrag.

Tada se dogodilo nešto nevjerojatno.

Čim su se Isus i Petar vratili u lađu, vjetar je prestao. Oluja koja je bjesnila je nestala. Samo tako. Učenici se više nisu bojali oluje. Strahopoštovali su Isusa.

"Zaista si Sin Božji." (Matej 14,33).

Jer se nije radilo samo o Petrovoj vjeri ili nedostatku iste. Radilo se o tome tko je Isus bio. Onaj koji hoda po vodi. Onaj koji smiruje oluju. Onaj koji te zgrabi čim počneš tonuti.

I to je dio o kojem ne govorimo dovoljno. Spašavanje.

Drugi učenici: Oni koji su ostali u čamcu

Petru mnogo žalimo što je potonuo, ali ne zaboravimo - on je bio jedini koji je izašao. U tom čamcu bilo je dvanaest momaka. Samo je jedan izašao.

Što je s ostalih jedanaest?

Vidjeli su istu oluju. Vidjeli su Isusa kako hoda po vodi. Čuli su ga kako govori: "Hrabro! Ja sam. Ne bojte se." Ali ostali su na mjestu.

Zašto?

Možda su čekali da se oluja prvo smiri. Možda su se bojali da će ispasti glupi. Možda su samo mislili da je hodanje po vodi Petrova stvar.

Ali evo što je važno: nisu bili ukoreni zbog sumnje, jer nikada nisu riskirali.

I tako mnogi od nas žive.

Promatramo druge ljude kako izlaze u vjeri. Ostajemo u svojim zonama udobnosti, čekajući savršen trenutak - kada oluja prođe, kada se osjećamo sigurnije kada smo apsolutno sigurni da nećemo propasti.

Ali brod nije bio najsigurnije mjesto. Oluja nije stala jer su ostali unutra. Jedini koji je te noći istinski doživio Isusa na novi način bio je onaj koji je izašao.

I to je izazov.

Jesmo li spremni riskirati?

Jesmo li u redu s time da izgledamo malo glupo?

Jesmo li spremni izaći, znajući da postoji mogućnost da potonemo (ali i znajući da će nas Isus uhvatiti kada to učinimo)?

Jer vjera nije samo vjerovanje u Isusa. Radi se o izlasku iz broda.

Prava lekcija: Vjera nije neustrašiva

Ljudi vole ovu priču pretvoriti u jednostavnu lekciju: „Samo imaj vjere i nećeš potonuti.“ Ali to se ovdje zapravo ne događa.

Petar je imao vjeru. Da nije, nikada ne bi ni izašao iz broda. Problem nije bio u tome što mu je nedostajala vjera - problem je bio u tome što je dopustio da ga strah obuzme.

I iskreno, to je puno razumljivije. Vjera ne znači da se nikada ne bojite. Znači da ipak idete naprijed.

Petar je hodao po vodi ne zato što je bio neustrašiv, već zato što je na nekoliko kratkih, nevjerojatnih trenutaka njegov fokus bio usmjeren na Isusa.

Ali onda je ugledao vjetar. Osjetio je prskanje valova. I odjednom, umjesto da vjeruje u ono što ga je Isus pozvao, počeo je razmišljati o tome što se događa oko njega. I tada je počeo tonuti.

Jeste li ikada bili tamo?

Riskirate. Iskoračite u vjeri. I u početku je to uzbudljivo. Poslovna ideja, novi posao, preseljenje u novi grad, hrabar razgovor - osjećate se sigurni da je to ono čemu vas Bog vodi.

Ali onda vas udare izazovi. Strah se uvuče.

Što ako je ovo bila pogreška?

Što ako to zapravo ne mogu učiniti?

Što ako potonem?

I odjednom, umjesto da hodate s povjerenjem, tonete.

Ali evo najboljeg dijela: Isus ne dopušta Petru da se utopi. On ga hvata. Iako je Petar sumnjao. Iako je Petar paničario.

To je lekcija.

Vjera nije u tome da nikada ne osjećate strah. Radi se o tome da zadržite fokus na Isusu, da svejedno izađete - i vjerujete da će vas On uhvatiti ako počnete tonuti.

Zašto je ova priča i danas važna

Ovo nije samo neko kul čudo od prije 2000 godina. To je naša priča, svaki dan.

Svatko ima brod - to mjesto sigurnosti, rutine i kontrole. Možda je za vas to stabilan posao, predvidljiv život ili vjera koja se nikada ne testira previše. Udobna je.

Svatko ima oluju - nešto što poljulja vaše samopouzdanje i prijeti da vas povuče prema dnu. Dijagnoza. Gubitak posla. Veza koja se raspada. Tjeskoba, sumnja, strah, neuspjeh.

I u nekom trenutku, svatko ima trenutak kada Isus kaže: "Dođi." I kada taj trenutak dođe, imate dva izbora:

1. Ostanite u brodu. Promatrajte sa sigurne udaljenosti. Nikada ne riskirajte. Nikada ne uđite u nešto što zahtijeva pravu vjeru.

2. Iskoračite. Učinite nešto što nema nikakvog logičnog smisla. Vjerujte Bogu čak i kada sve u vama vrišti da ćete potonuti.

Stvar je u tome što vjera nije igranje na sigurno. Da Petar nikada nije izašao, nikada ne bi hodao po vodi. Također nikada ne bi doživio da ga Isus uhvati.

Jer pravo pitanje nije: "Hoćeš li potonuti?" Vjerojatno hoćeš u nekom trenutku. Strah, sumnja, ometanje - to se događa.

Pravo pitanje je: "Znaš li koga pozvati kada počneš tonuti?"

Petar je pogriješio. Izgubio je fokus. Ali u trenutku kada je vrisnuo, Isus ga je zgrabio. Bez oklijevanja. Bez razočaranja. Samo spašavanje.

I zato je ova priča još uvijek važna.

Jer svaki put kada iskoračimo u vjeri, imat ćemo trenutke kada tonemo. Ali ako je naš prvi instinkt posegnuti za Isusom - On će uvijek biti tu da nas izvuče.