Zbunjeni prokletom smokvom? Evo šokantne lekcije koju je Isus podučavao

Jeste li ikada naišli na dio gdje Isus proklinje smokvu i pomislili: Što se upravo dogodilo? Sjećam se da sam čitao taj odlomak (Matej 21 ili Marko 11) i osjećao se pomalo zbunjeno. Činilo se toliko neobično za Njega. Zašto bi Isus prokleo stablo jer nema ploda, pogotovo ako nije ni bilo vrijeme za to?

Ovo mi se više puta pojavilo na biblijskim proučavanjima i uvijek pokrene dobar razgovor. Na površini se čini kao mali, ali čudan trenutak. Ali što više razmišljate o tome, to se više otvara. Nije se radilo o smokvi. Radilo se o nečem većem, nečemu što je trebalo izazvati vjerski sustav, a možda čak i nas same.

Isus nije bio samo gladan i frustriran. Njegove su riječi bile metaforične, a cijela ta scena je parabola za nešto dublje. Smokva je predstavljala ljude koji su izvana izgledali vjerno, ali su im nedostajali pravi plod: pravda, milosrđe i pokajanje.

U sljedećih nekoliko odjeljaka želio bih odvojiti vrijeme za ovu priču. Razgovarat ćemo o tome što su smokve značile ljudima u Isusovo vrijeme, zašto je vrijeme prokletstva važnije nego što se čini i kako se ovaj trenutak poklapa s drugim dijelovima Svetog pisma, posebno s prispodobom o neplodnoj smokvi u Luki.

I dok smo već kod toga, pogledat ćemo na kakvo je drvo Isus bio razapet i postoji li dublja nit koja sve to povezuje. Ako vas je ovaj dio Svetog pisma ikada zbunio ili ostavio znatiželjnima, nastavite čitati. Ovdje ima nešto vrijedno pažnje.

Biblijski izvještaji: Isus i smokva

Matej 21:18-22 (NRSVCE) jasno opisuje scenu:

„Ujutro, kad se vratio u grad, bio je gladan. Vidjevši smokvu kraj puta, ode k njoj i ne nađe na njoj ništa osim lišća. Tada joj reče: 'Neka više s tebe nikad roda ne bude!' I smokva se odmah usahnu.“

Marko 11:12-14 (NRSVCE) dodaje više detalja:

„Sutradan, kad su dolazili iz Betanije, bio je gladan. Vidjevši u daljini smokvu u lišću, ode vidjeti hoće li možda što naći na njoj. Kad dođe k njoj, ne nađe ništa osim lišća, jer nije bilo vrijeme smokava. Reče joj: 'Neka više nitko ne jede s tebe roda.' I njegovi učenici čuše to.“

Nakon ove radnje u Markovom evanđelju slijedi čišćenje hrama, a sljedeći dan učenici pronalaze stablo potpuno usahlo (Marko 11:20 NRSVCE).

Zašto je Isus prokleo smokvu kada još nije bila sezona smokava?

Ovo pitanje ostavlja mnoge vjernike u nedoumici. Na prvi pogled, Isusovo prokletstvo smokve jer nije donosila plod, iako još nije bila sezona smokava, apsolutno nema smisla. To je protivno svetom prikazu Kristove figure.

Ali kada malo dublje zaronite u kulturni i biblijski kontekst, stvari počinju imati više smisla. Isus je, kao i obično, radio više nego što se na prvi pogled čini.

Ovo zapravo nije bilo zbog stabla.

Isus nije bio frustriran prirodom; On je iznosio poantu. Smokve u tom dijelu svijeta obično proizvode rane pupoljke (taqsh) čak i prije nego što dođe glavni plod. Ti mali pupoljci bili su jestivi i putnici su ih često brali.

Dakle, kada je smokva imala puno lišće, to je obično bio znak da su i te rane smokve bile tamo. Ali ovo je izgledalo živo i plodno, a nije imalo ništa. Davalo je sve prave signale, ali nije proizvodilo ništa suštinsko.

Bio je to proročki simbol, nešto što bi ljudi oko Njega prepoznali.

Stari zavjet ima mnogo proroka koji su se trudili prenijeti poruku. Zamislite Jeremiju kako zakopava uništeni pojas ili Ezekiela kako leži na boku više od godinu dana.

Isus je slijedio istu proročku tradiciju. Smokva je predstavljala Izrael, posebno vjerske vođe koji su se činili svetima, ali nisu donosili plod koji je Bog tražio.

Poruka je bila o duhovnoj iskrenosti.

Isus je želio da ljudi budu iskreni prema sebi i onome u što vjeruju. Bio je u stanju prozreti licemjerje lažnih vjernika. Zato je farizeje nazvao „okrečenim grobovima“: čisti izvana, a mrtvi iznutra (Matej 23:27).

Dakle, da, osjeća se kao uznemirujući trenutak. Ali možda je to bila poanta. Smokva nije kažnjena jer nije bila u sezoni. Bila je razotkrivena jer se pretvarala da je nešto što nije bila.

Smokva u Bibliji: Simbol Izraela

Smokva nije samo slučajna biljka koja se pojavljuje u Evanđeljima. Ima dugu povijest u Svetom pismu i često govori više nego što na prvi pogled mislimo.

Zapravo, kroz cijeli Stari zavjet smokva je bila uobičajeni simbol za Izrael. Koristila se za odražavanje duhovnog stanja naroda, bilo da su hodali u poslušnosti ili se udaljavali od Boga.

Uzmimo za primjer Hošeu 9:10 (NRSVCE). Bog kaže: „Kao grožđe u pustinji nađoh Izrael. Kao prvi plod na smokvi u prvoj sezoni vidjeh tvoje pretke.“ To je slika užitka, Bog gleda svoj narod onako kako netko može uživati u prvoj slatkoj smokvi sezone. To je osobno. Nježno. Postoji taj osjećaj radosti i obećanja u tom ranom plodu.

Ali onda to usporedite s Jeremijom 8:13 (NRSVCE): „Kad sam ih htio ubrati, govori Gospodin, nema grožđa na trsu, ni smokava na smokvi.“ Sada se ton promijenio. Stablo je prazno. Bezplodno. Božji narod, koji je trebao donositi dobar plod, nema što pokazati za svoj poziv.

Mihej 7:1 (NRSVCE) nastavlja u istom smjeru: „Postao sam kao onaj koji, nakon što se ubere ljetni plod, nakon što se berba završi, ne nalazi grozda za jelo; nema zrele smokve za kojom žudim.“ Ponovno, slika je jasna: čežnja za plodom kojeg jednostavno nema.

U svakom od ovih stihova, smokva je mnogo više od biljke. To je ogledalo. Ona odražava stanje Izraelove vjernosti, ili nedostatak iste. Napredna, plodna smokva simbolizirala je blagoslov i vjernost. Ali neplodno stablo? To je obično značilo da je sud blizu.

Isus je pokupio istu simboliku u prispodobi koju je ispričao u Luki 13:6-9 (NRSVCE). Čovjek sadi smokvu u svom vinogradu i dolazi tražiti plod. Iz godine u godinu, ništa.

Napokon, kaže vinogradaru da je posiječe. „Zašto bi rasipalo tlo?“ pita. Ali vrtlar ne odustaje odmah. Traži još vremena, još godinu dana da kopa oko njega, da ga gnoji, da vidi hoće li možda, samo možda, početi donositi plod.

To je snažna slika. S jedne strane, pokazuje nam koliko je Bog strpljiv. On daje vrijeme. On pruža brigu. Ali nas također podsjeća da strpljenje nije beskrajno. Na kraju se očekuje plod.

Ova parabola dotiče se iste teme kao i prokleta smokva: Bog traži plod, ne lišće, ne privid, već stvarne dokaze života ukorijenjenog u Njemu.

Koja je pouka smokve u Bibliji?

Kada sjedite sa svim tim pričama (Isus proklinje smokvu, parabola u Luki, reference iz Starog zavjeta) tema počinje da se pojavljuje. Ne radi se o drvetu. Radi se o nama.

Prije svega, plod, rezultat truda, je važan. Isusa nije impresioniralo lišće. Nije tražio privid. Tražio je dokaze života, promjene, nečega dubokog što se događa u duši.

Možemo razgovarati o vjeri, ići u crkvu, znati sve prave riječi, a ipak biti duhovno neplodni.

Drugo, kroz sve to prožima tiha hitnost. U prispodobi, stablo dobiva još jednu priliku, ali ne beskrajan niz prilika. Postoji strpljenje, da. Milost, apsolutno. Ali i podsjetnik: nemamo vječnost. Pa što radimo s vremenom koje nam je dano?

I možda najteži dio: Bog vidi istinu. Ne samo sliku koju projiciramo, već korijenje, tlo, plod ili nedostatak istog. Smokva nas izaziva da budemo iskreni prema sebi. Da se zapitamo: Jesam li samo lisnata? Ili rastem?

Duhovno značenje smokve

Smokva se pojavljuje kroz cijelo Sveto pismo sa slojevima značenja.

Često predstavlja blagostanje i mir, kao u Miheju 4:4 (NRSVCE), gdje svatko sigurno sjedi pod svojom lozom i smokvom, ili tijekom Salomonove vladavine (1. Kraljevima 4:25 NRSVCE).

Ali također postaje simbol suda kada je neplodna ili usahla, kao u Jeremiji 29:17 (NRSVCE).

Kada Isus proklinje smokvu, sva ta simbolika se sudara. To je poziv Izraelu i svakome od nas da dobro pogledamo: donosimo li plod ili samo izgledamo tako?

Je li Isus ubio smokvu?

Da, fizički, smokva se osušila iz korijena, baš kao što nam Marko 11:20 (NRSVCE) govori. Ali prava poruka nije bila o umiranju stabla. Bilo je to upozorenje o duhovnoj praznini.

U Markovom evanđelju, priča o smokvi namjerno se obavija oko čišćenja hrama. Ta struktura ističe vezu. Stablo, poput hrama, iz daljine je izgledalo živo, ali iznutra je bilo besplodno.

Isus nije samo osuđivao biljku; On je zapravo prozivao sustav koji je izgubio srce. Sudbina smokve nagovijestila je ono što će se dogoditi samom hramu: uništenje, samo desetljeća kasnije.

Na kakvom je drvetu Isus razapet?

Sveto pismo nam ne govori od koje je vrste drveta križ napravljen. Tijekom godina ljudi su nagađali (neke legende kažu da je to bio dren), ali to je tradicija, a ne Biblija. Evanđelja ga jednostavno nazivaju "križem", a na nekoliko mjesta, posebno u Pavlovim pismima, spominje se kao "drvo".

Važnije od vrste drva je težina koju je nosio. Galaćanima 3:13 (NRSVCE) kaže: "Proklet bio svaki koji visi na drvetu", što odražava Ponovljeni zakon 21:23 (NRSVCE). Raspeće nije bila samo brutalna praksa; smatralo se znakom prokletstva od Boga. Ipak, upravo je tamo Isus otišao. On je dragovoljno preuzeo tu kletvu, za nas.

Kada pomislite na smokvu koju je Isus prokleo - besplodnu, usahlu, osuđenu - a zatim pomislite na drvo križa, postoji veza. Izrael je bio pozvan da donosi plod, ali nije. Svi smo mi podbacili na isti način. Ali umjesto da nas ostavi u našoj neplodnosti, Isus je to preuzeo na sebe. Podnio je teret osude kako bismo mi ponovno mogli donositi plod.

Dakle, možda pitanje nije na kakvom je drvetu umro, već zašto. A odgovor na to je ljubav.

Završne misli: Zašto je Isus prokleo smokvu?

Što bismo trebali izvući iz ovog čudnog, upečatljivog trenutka sa smokvom?

Stablo predstavlja Izrael i, u širem smislu, svakoga tko tvrdi da pripada Bogu. Bilo je puno lišća, izdaleka izgledalo zdravo, ali nije bilo ploda. Isus se nije ljutio na stablo. Ovo je bila živa parabola o praznoj religiji, o vjeri koja izvana izgleda dobro, ali ispod nema supstance.

Iako nije bilo vrijeme smokava, stablo je odavalo dojam da ima nešto za ponuditi. To je dio na koji se Isus osvrnuo, predstava bez ploda.

To je izazov, ne samo za Izrael prvog stoljeća, već za sve nas. Što naši životi proizvode? Jesmo li svi lišće, a ne plod?

Istina je da Isus i danas traži plod. Ne savršenstvo, već dokaz prave vjere, prave transformacije. Smokva nas podsjeća da Bog vidi kroz vanjštinu, a to nas ne treba uplašiti. Treba nas probuditi.

Autor: Ana Coteneanu