Tri Mesijanska čuda

TRI MESIJANSKA ČUDA

Sukob oko izlječenja gubavca

Liječenje ( Marko 1,40-45; Matej 8,2-4; Luka 5,12-16).

Guba je u Mojsijevom zakonu uvijek bila tretirana na poseban način. Ta je bolest uvijek davala dojam Božje kazne. Kad je Bog kažnjavao, činio je to putem gube (npr. Mirjam, zato što je rogoborila protiv Mojsijeve žene koja je bila Kušanka, tamnoputa i Gehazi, zato što se polakomio za bogatstvom). Jedna od mogućnosti da dodirivanjem živoga tijela postanete nečisti, bila je da dodirnete gubavca. No, samo je jedan svećenik nekoga mogao proglasiti gubavcem.

Od onoga dana kada bi netko bio proglašen gubavcem, morao bi poderati svoju odjeću i otada hodati naokolo u poderanoj odjeći. Morao bi pokriti svoje lice od nosa nadolje i uvijek kada bi mu netko došao ususret morao bi ga upozoriti s dvije riječi: Te dvije riječi nisu bile “gubavac, gubavac”, već “nečist, nečist”. I svatko tko bi ga dodirnuo, obredno bi postao nečist. Kad bi netko bio proglašen gubavcem, bio je izopćen iz društva. Živio bi u odvojenom dijelu grada, namijenjenom samo gubavcima. Nije smio stupiti u “Šator-sastanka” niti u područje Hrama te nije mogao primiti duhovne blagoslove.

I sve to odavalo je dojam Božjeg Suda. Veoma je važno primijetiti sljedeće: od onog dana, kada je Mojsije dovršio svojih pet Knjiga, nije postojao nijedan izvještaj o nijednom Židovu izliječenome od gube. U slučaju Mirjam to je bilo prije dovršenja pet Mojsijevih knjiga; u slučaju Namaana radilo se o Sirijcu, ne o Židovu. Tako od Mojsija do Isusa nije postojao nijedan izvještaj o jednome takvom izlječenju.

Inače, Mojsije je napisao dva dugačka poglavlja - Levitski zakonik 13-14 - od kojih svako ima 50 redaka, i koja govore o tome što je trebalo učiniti kada bi netko bio izliječen od gube. Kad bi se židovski gubavac obratio svećenstvu s tvrdnjom da je izliječen od gube, na taj je dan morao žrtvovati dvije ptice. Jedna ptica bila bi ubijena. Drugu bi se pticu uronilo u krv prve pa zatim pustilo. Nakon toga slučaj je trebalo istraživati punih sedam dana. Prvo, je li dotični uopšte bio gubavac. Budući je jedino svećenik nekoga mogao proglasiti gubavcem, morala je postojati takva zabilješka.

Ako je odgovor bio “da” - istraživalo se je li ta osoba stvarno izliječena. Ako je i taj odgovor bio “da”, kao treće postavljalo se pitanje koje su bile okolnosti njegova izlječenja, kako bi se provjerilo jesu li one bile zakonske. Ako su svi odgovori glasili “da”, osmi dan bio je dan pun obreda s četiri žrtve: žrtvom okajnicom, žrtvom pored koje se moralo proći, žrtvom paljenicom i žrtvom naknadnicom. Uzimala se krv žrtve okajnice koja bi se razmazivala na tri mjesta

po tijelu oboljelog i to na njegovo desno uho, njegov desni palac i desni nožni palac. Zatim se uzimalo ulje koji bi se škropilo na ista mjesta.

Nakon toga, oboljeli bi ponovno bio dobrodošao u židovsku zajednicu. Opet bi stekao pravo pristupa u područje Hrama. Te pojedinosti potjecale su od Mojsija, no svećenici nisu imali nijednu mogućnost provoditi ih u djelo, budući otada nije postojao nijedan zabilježen slučaj. U rabinskim spisima zabilježene su mnoge mogućnosti liječenja, no u slučaju gube, rabinski spisi drže jezik za zubima. Po učenju rabina veće je čudo izliječiti gubavca nego uskrisiti mrtvaca.

Naposljetku se i zbog dojma Božjeg Suda vremenom razvilo učenje kako židovski gubavac nikad neće biti izliječen osim ako se pojavi Mesija. Malo prije negoli je Isus došao, Židovi su čuda podijelili u dvije grupe. U prvoj grupi nalazila su se čuda, koja je svako mogao činiti ako bi ga Bog za to osposobio. No, postojala je i druga grupa čuda, nazivana mesijanskim čudima. Bila su to čuda koja je mogao činiti samo Mesija. U tu treću grupu spadala su tri čuda. Vidjet ćemo u toku daljnjih objašnjenja kako su se Židovi svaki puta kad bi Isus činio jedno od čuda iz druge grupe drukčije odazivali negoli kad je činio čuda prve grupe, koja nisu bila mesijanska.

Prvo čudo iz druge (mesijanske) grupe bilo je liječenje židovskog gubavca. Ako smo upoznati tom židovskom pozadinom, možemo razumjeti zašto su događaji tekli onako kako su tekli. U Marku 1,40 i Mateju 8,2, piše da je čovjek bio gubavac. No, Luka je kao liječnik uvijek opisivao više pojedinosti kad se radilo o liječenju. Tako, primjerice, ostali evanđelisti pri opisivanju parabole u kojoj se spominju deva i iglene uši, koriste pojam igle za šivanje. Jedino Luka koristi pojam operacijske, hirurške igle.

To je tipično za Luku. Poziva se na svoje zanimanje. Tako u Luki 5,12, stoji da je čovjek bio pun gube. To je značilo da je guba bila u potpunosti razvijena i da ne bi trajalo dugo prije negoli bi čovjek umro. U Marku 1,40, muškarac reče Isusu: “Ako hočeš, možeš me očistiti.” On nije rekao “možeš li me izliječiti”, budući je znao da ga je bolest trajno onečistila. U Luki 5,13, Isus ga je dodirnuo. To je bio čin ljubavi, jer je to bio prvi put da ga je netko dodirnuo otkad je bio proglašen gubavcem. Jer, od onoga dana kad je proglašen gubavcem, bio je nedodirljiv.

No Isusov dodir izliječio je muškarca i prvo od rekao u Luki 5,14: poslao ga je svećeniku, neka učini ono što je propisano Levitskim zakonikom 13. i 14. poglavlje. Razlog tomu vidimo na kraju 14. retka: “njima za svjedočanstvo”. “Njima” u ovom slučaju znači židovskim vođama. On želi da oni ozbiljno shvate Njegov zahtjev. I tako je muškarac otišao svećeniku i obznanio kako je on očišćeni gubavac i zahtijeva neka budu žrtvovane dvije ptice. U sljedećih sedam dana slučaj bi se istražio u tri vida.

Prvi je, je li čovjek zaista bio gubavac. Drugi, ako jest, je li uistinu bio izliječen? I treči, najvažniji, je li ga stvarno izliječio čovjek po imenu Isus iz Nazareta. U židovskoj zajednici je svatko tko je izliječio Židova gubavca automatski zahtijevao da bude mesija.

Stepen posmatranja

( Marko 2,1-12; Matej 9,1-8; Luka 5,17-26)

Što nadalje moramo znati o židovskim pravima onih dana je sljedeće. Uvijek, kad je postojao mesijanski pokret, morao je biti istražen od strane Sanhedrina (Sanhedrin - Veliko vijeće koje se sastojalo od 71 člana -op. prev.) i to u dva koraka. Prvi stepen bilo je posmatranje. Slani su ljudi koji su posmatrali što se govori, poučava i čini. U tom trenutku nisu mogli postavljati pitanja. Nisu smjeli iznositi prigovore. Jedino što su smjeli činiti bilo je posmatranje.

Nakon faze posmatranja, vratili bi se u Jeruzalem, gdje su morali podnijeti izvještaj, kako bi donijeli odluku, je li taj pokret važan ili nevažan? Ako bi odlučili da je nevažan, odustali bi od daljnjeg posmatranja. Ako bi se pokret smatrao važnim, uslijedio bi drugi stepen, druga faza istraživanja, nazvan stepen ispitivanja. Poslano je drugo povjerenstvo koje je smjelo postavljati pitanja i iznositi prigovore s ciljem prihvaćanja ili odbijanja. Budući je Ivan Krstitelj navijestio dolazak Mesije i Kraljevstva, što se odnosilo na Mesiju, i on je podvrgnut ovim stepenima ispitivanja. Sada je i Isus morao proći te dvije stanice.

U navedenim mjestima u Bibliji možemo vidjeti prvi stupanj - stupanj posmatranja. U Marku 2,1, stoji kako je ispitivanje provedeno u Kafarnaumu. Taj grad nalazi se mnogo kilometara sjeverno od Jeruzalema. Veoma smo daleko udaljeni od glavnoga grada. No, obratimo pozornost što je navedeno u

Luki 5,17: “Jednog od tih dana, dok je naučavao, sjedili su ondje farizeji i učitelji Zakona što su došli iz svakog galilejskog i judejskog sela, i iz Jeruzalema;” Moramo jasno razabrati što Luka ovdje govori. Ne radi se o mjesnim farizejima, koji su došli čuti što Isus ima reći. On je mnogo određeniji, te govori kako su tamo bili

farizeji i učitelji iz svih mjesta i krajeva zemlje i to svih galilejskih te judejskih sela i Jeruzalema. Sve su se duhovne vođe našle u Kafarnaumu. Pitanje koje ovdje postavljamo je zašto? U to se vrijeme naime nije održavao “luteranski konvent” u Kafarnaumu. Zbog čega su se onda svi uputili tamo? Razlog možemo naći u događaju, koji smo netom prije razmatrali, a to je ozdravljenje Židova oboljelog od gube. Bio je to prvi stepen posmatranja. Obično nije svako morao biti tamo. Malo povjerenstvo Sanhedrina bilo bi posve dovoljno. No, ovaj put se nije radilo o nekome tko tvrdi da je Mesija. Ovdje je netko očito učinio mesijansko čudo. Učinio je nešto što može učiniti jedino Mesija. Tako su oni odlučili otići u

Kafarnaum. Prisjetimo se da u tom trenutku nisu imali pravo postavljati pitanja. Sve što su smjeli činiti bilo je promatranje.

I dok je Isus naučavao, četiri su prijatelja dovela oduzetoga, kako bi i njega Isus izliječio. No, nikako se nisu mogli probiti do Isusa, jer su tamo bili svi pismoznanci i oni su zaposjeli vrata. Stoga su otišli na drugu stranu kuće. Svaka kuća imala je stepenice što su vodile do krova i tako su prijatelji odnijeli muškarca na krov. To je zasigurno bilo naporno, budući je čovjek bio nepokretan.

U sličnim prilikama Isus bi nastavio s liječenjem. No ovaj put to nije učinio. Umjesto toga Isus je izveo zaključak. U Marku 2,5, Isus kaže: “Sinko, oprošteni su ti grijesi.” Isus je točno znao kako bi takva izjava, izjava kojom je zahtijevao autoritet, kojeg je imao isključivo Bog, a to je, naime, autoritet otpuštanja grijeha u smislu spasenja, kod prisutnih farizeja i učitelja otvorila veoma ozbiljna pitanja.

Kako u tom trenutku oni nisu smjeli postavljati pitanja. Tad nisu smjeli ni iznositi prigovore. Jedino što su smjeli činiti bilo je posmatranje. Imali su prigovore, no nisu ih smjeli glasno iznijeti… Tako, pred kraj Evanđelja po Marku 2,6, stoji: “koji su u svojim srcima promišljali:” A u Mateju 9,3, pak: “rekoše u sebi.” Slijedili su svoja vlastita načela – u tom trenutku ne postavljati pitanja. No njihov tihi otpor

navodi nam se u u Marku 2,7 : “Zašto ovaj huli? Tko može grijehe opraštati osim Bog jedini?” Ovdje moramo reći da je njihova teologija ispravna. Nitko ne može otpuštati grijehe u smislu spasenja doli Bog sâm. I to je značilo jedno od dvije mogućnosti. Ili je Isus bogohulnik ili je, kako On sâm tvrdi, Mesija.

Marku 2,9: “Ta što je lakše reći uzetomu: ‘Opraštaju ti se grijesi’, ili pak reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj?`”U ovom slučaju nailazimo na jednu vrstu rabinske logike. Dokazujemo lakše, time što činimo teže. Činiti teže u ovom slučaju je izliječiti nepokretnog. To je bio trenutačni dokaz. U Marku 2,12, on je ustao i odmah uzeo svoju postelju. I pismoznanci su imali neposredan, vidljivi dokaz. Isus je učinio teže, kako bi dokazao da može govoriti o lakšem. A to bijaše: “Grijesi su ti otpušteni.” Iako je mogao izgovoriti ono lakše, On je bio ono što je i sâm tvrdio - Mesija.

Stupanj saslušanja

( Marko 2,13-17; Matej 9,9-13; Luka 5,27-32)

Počinjemo od onoga trenutka kad je Isus pozvao Svoga sedmog učenika, evanđelistu Mateja, koji je po zanimanju bio carinik. Prema židovskom (rabinskom) zakonu, zanimanje carinika bilo je zabranjeno. No neki su Židovi odlučili dobivati plaću za takav posao. Ne zato što je plaća, obzirom na okolnosti, bila dobra, već na temelju onoga što im je Rim odobrio činiti. Ako bi rimska služba

odlučila da gospodin Cohen mora platiti pet šekela poreza, onda bi carinik od gospodina Cohena smio zatražiti deset šekela. Pet šekela bi poslao Rimu, a ostalih pet zadržao za sebe. Tako su carinici bili omraženi iz dva razloga. Prvi je taj što su radili za rimsku opsadnu moć, a drugi što su se bogatili tako što su krali vlastiti narod. Kada bi čovjek postao carinik, službeno bi bio izopćen iz židovske zajednice. Dodir s carinicima mogle su imate samo dvije vrste ljudi. To su bili drugi carinici i prostitutke. Takvom je cariniku Isus rekao: “Slijedi Me”. Nije bilo uobičajeno da se tako važan položaj jednostavno napusti, no Matej je primijetio kako prevlast Mesije nadmašuje autoritet Rima. I tako u Luki 5,28, piše: “Ostavivši sve, on ustane i pođe za njim.” Taj trenutak označava nanovorođenje Mateja. I budući se na taj dan nanovo rodio, Matej je sam sebi na taj dan priredio“rođendansku gozbu” ( Luka 5,29).

Kakve osobe su posjetile tu gozbu? Samo drugi carinici i prostitutke, i upravo su te dvije skupine ljudi tamo i bile. No u ovom slučaju postojala je još jedna skupina, koja inače ne bi bila tamo. Bili su to Isus i Njegovih šestero apostola, koje je u tom trenutku imao. Takvo Isusovo ponašanje protivilo se farizejskim zakonima o carinicima. Zato su uložili prigovor, kojeg su u tom trenutku i izrekli.

Marko 2,16: “A pismoznanci i farizeji, vidjevši ga gdje jede s carinicima i grešnicima, rekoše njegovim učenicima: Kako to da jede i pije s carinicima i grešnicima?” Ono što farizeji ovdje žele reći je sljedeće: ako je Isus uistinu bio Mesija, ne bi se upuštao u bilo kakve odnose s tako omraženom skupinom društva. Isus je na to ponudio tri odgovora ( Matej 9,12-13). Prvi: “Ne trebaju liječnika zdravi, nego oni koji su bolesni.” I farizeji su smatrali da su carinici bili duševni bolesnici. Ta ne bi li Isus morao otići onima kojima je potrebno duševno izlječenje? Drugi: farizeji su žrtvovali, ali nisu poznavali milosrđe. Žrtvovati puno značilo je da su usredotočeni na ispunjavanje vanjskih zahtjeva Mojsijeva zakona. No nisu bili tako dosljedni u ispunjavanju unutarnjih zahtjeva, kao primjerice kad se od njih zahtijevalo da budu milosrdni. I taj nedostatak milosrđa bio je vidljiv u mnogim zakonima protiv carinika. I treći: ne treba pravedne pozvati na obraćenje, već grešnike. Farizeji su sebe smatrali pravednima i zastupali su mišljenje kako su svi carinici duševni bolesnici i zli grešnici. Ta ne bi li Isus morao otići omraženima i pozvati ih na obraćenje?

Kad su se Židovi vratili iz babilonskog sužanjstva, duhovne vođe prepoznale su razlog progonstva. Bio je to neposluh prema Mojsijevu zakonu. Književnik Ezra (iz Knjige Ezre), okupio je sve duhovne vođe u jednu školu. Ta škola nosila je naziv “škola Sofrima”, što je otprilike značilo “škola pismoznanaca”. Sofrim je oblik te riječi u množini, a Sofer u jednini. Razlog tomu bio je sljedeći: svaki od 613 zakona, koje je Bog dao Mojsiju, oni su shvaćali veoma ozbiljno. Moramo znati da je Bog dao Mojsiju 613 zakona a ne samo 10 Božjih zapovijedi. I onda su oni pravili ograde oko tih 613 zakona. Pravili su nove zakone, stotine njih.

Potom je uslijedila još jedna rabinska škola, koja se zvala Tanaim (množina od Tana). Ta je škola proučavala rad Sofrima i zaključila kako ima previše rupa u toj ogradi. I njihov je zadatak bio začepiti te rupe. No, pritom su promijenili načela svojih postupaka. Kod Sofrima je vrijedilo načelo kako se može raspravljati o pravilima Sofrima, ali ne i o 613 zakona Mojsijevih. Načelo Tanaima sad je bilo mogućnost međusobnoga nesuglasja. No nisu smjeli dirati nijedan zakon Sofrima. Tako su sve odredbe, razvijene kroz 400 godina, proglašene svetima i dodijeljen im je jednak autoritet kao i svetim Spisima, a ponekad su čak bile iznad njih. Pripadnici Tanaima morali su obrazložiti svoju odluku iz koje je proizašlo sljedeće učenje, što svi ortodoksni Židovi slijede do današnjeg dana.

Ono što se uistinu dogodilo na brdu Sinaj bilo je ovo: Bog je Mojsiju dao dva zakona. Prvi je bio pisani Zakon, sastojao od 613 zakona koje možemo naći u posljednje četiri Mojsijeve knjige. No Bog je Mojsiju dao još jedan Zakon Usmeni zato jer taj Zakon nije bio nigdje zapisan. Mojsije ga je naučio napamet i zatim ga proslijedio Jošui, Jošua ga je proslijedio sucima, a oni prorocima koji su ga dalje prenijeli pripadnicima Sofrima. Taj usmeni Zakon je poznat pod imenom Mišna.

I upravo najviše prigovora koje su farizeji i književnici imali protiv Isusa, bili zato što su oni vjerovali Farizeji su očekivali od Mesije slijeđenje zakona Mišne. Mesiju su zamišljali kao farizejskog Rabina koji slijedi načela Mišne i stvara nove zakone unutar Mišne. No Isus se žustro protivio ispuniti očekivanja takve vrste.

Odbijanje Isusa kao Mesije: sukob oko istjerivanja zlih duhova (

Marko 3,20-30; Matej 12,22.37)

I nakon svih tih prigovora, farizeji i književnici su nakon te druge faze donijeli već odluku, i u Marku 3,20 piše da su stigli književnici iz Jeruzalema, ali nisu znali kako da mu tu odluku priopšte. Ali baš tada se nešto događa. Mt 12,22: „Tada mu dovedoše opsjednuta, slijepa i nijema; i ozdravi ga, tako da je slijepi i nijemi i govorio i vidio“. U Mateju 12,22, Isus je istjerao demona koji je opsjednutog učinio nijemim. Čin istjerivanja demona iz opsjednutih sam po sebi nije bio nimalo neobičan. U one dane farizeji i pismoznanci neprestano su istjerivali đavle. I učenici rabina su to činili. Istjerivanje demona prema tome nije bilo ništa neobično. No u farizejskom židovstvu korišten je poseban obred istjerivanja demona. On se sastojao od tri koraka. U prvom koraku egzorcist je morao uspostaviti kontakt s demonom. Pri tome se demon koristio glasnicama osobe, koju je opsjeo. Drugi korak bio je doznati ime demona. U trećem koraku, nakon što je doznao ime demona, mogao je to ime upotrijebiti kako bi istjerao demona. To su bila tri stupnja židovskog postupka kojeg je i sâm Isus koristio u nekima drugim slučajevima. Primjer toga nalazimo u Marku 5. U tom poglavlju Isus je suočen s opsjednutom osobom. Spasitelj je upitao demona kako se zove, a ovaj

Mu je odgovorio ( Marko 5,9): “Legija mi je ime; jer nas je mnogo. ” U vezi s tim, Isus je dakle koristio židovski postupak.

Zbog tog postupka sastavljenog od tri stupnja, postojala je jedna vrsta demona koju je bilo nemoguće istjerati, a to su bili zli duhovi, što su osobu, koju bi zaposjeli, učinili nijemom. Budući takva osoba nije mogla govoriti, bilo je nemoguće uspostaviti komunikaciju s njom i doznati ime demona. Tako je u farizejskom židovstvu bilo nemoguće istjerati tu vrstu demona. No farizeji su već davno naučavali: kad dođe Mesija, On će biti kadar istjerati takvog demona. Ovdje susrećemo drugo od tri mesijanska čuda.

Istjerivanje demona koji su uzrokovali nijemost bio je mesijanski čin, jer druge vrste istjerivanja to nisu bile. Kad to znamo, možemo razumjeti zašto su događaji tekli onako kako su tekli. U Mateju 12,22, čitamo kako je Isus istjerao tog demona koji je izazivao nijemost. To je potaknulo pitanje u sljedećem retku.

Mnoštvo je upitalo je li On Sin Davidov. “Sin Davidov” bila je titula za Mesiju. Oni su dakle pitali: “Je li On Mesija?” Kod istjerivanja drugih vrsta demona, pitali su pod čijim autoritetom On to čini. Ali, ovdje se pitanje promijenilo: “Je li On uistinu Mesija? ” Jer, On je činio upravo ono za što su rabini tvrdili da može činiti samo Mesija. Dok je mnoštvo bilo spremno postaviti to pitanje, ono nije bilo spremno odgovoriti samo sebi na to pitanje. Umjesto toga, oni su od svojih vođa tražili odgovor na to pitanje.

Obzirom na ono što se ovdje dogodilo, vođe su imale samo dvije mogućnosti. Prva je bila priznati Ga kao Mesiju, a druga odbiti Ga kao Mesiju. Izabrali su drugu mogućnost i odbili Ga. Pritom su, naravno, morali objasniti još jedno. Zašto je On mogao činiti ono, što po njihovom učenju može činiti samo Mesija? U Mateju 12,24, čitamo kako su izabrali drugu opciju te Ga odbili kao Mesiju. Tvrdili su da je i Isus sâm opsjednut, i to ne od uobičajenog demona, već od poglavice demona - Belzebuba. “Belzebub” je kombinacija dva hebrejska izraza i znači “Gospodar muha”. Ta činjenica izrasla je u sveopšte priznato objašnjenje nepriznavanja Isusa kao Mesije. On nije mogao (smio) biti Mesija, budući je i sâm bio opsjednut demonom. Ovo objašnjenje ne nalazimo samo u Bibliji već i u židovskoj literaturi, napisanoj nakon tih događaja. U Talmudu, o kojem smo ranije govorili, stoji kako je Isus na dan Pashe razapet na križ jer je izvodio čarolije. Židovi su morali objasniti zašto je Isus razapet na križ na dan Pashe, jer je bilo zabranjeno pogubiti nekoga na dan Pashe. Isus je zaveo Izrael čarolijom, a čarolija je u bliskoj vezi s đavolstvom. U Mateju 12,25-29, Isus se branio s četiri Svoje izjave. Prvo, u recima 25 i 26 zaključio je kako njihova izjava nije mogla biti točna jer bi inače kraljevstvo Sotone bilo razdvojeno.

U idućem, 27. retku, vidimo kako su farizeji uvidjeli da je istjerivanje demona dar po Duhu Božjem. Tako su oni u pogledu nekih svojih izjava bili nedosljedni. Treće,

Isus je u 28. retku rekao kako je učinjenim čudom izlječenja potvrđeno da je On Mesija. Četvrto, Isus je u 29. retku naglasio kako je On iznad Sotone i nije mu podređen. U Mateju 12,30-37, Isus je naučavao da je onaj naraštaj koji je počinio taj grijeh počinio jedinstven grijeh, a to je “hula protiv Duha Svetoga”. I budući je takav grijeh neoprostiv, presuda tome naraštaju bila je utvrđena. Presuda, koju više nije bilo moguće dokinuti, ispunjena je 40 godina poslije, kad je 70. g.po.Kr. uništen Jeruzalem zajedno s Hramom. To je bio fizički sud.

Još jednom moramo utvrditi odnos u kome se dogodio taj grijeh To je jedini odnos pod kojim se govori o tome. Odredba neoprostivog grijeha je dakle sljedeća: židovski narod nacionalno odbija prihvatiti Isusa kao Mesiju za vrijeme Njegova doba ovdje na Zemlji, s obrazloženjem da je bio opsjednut demonom.

Grijeh protiv Duha Svetoga

Iz te odredbe mogu se izvući četiri zaključka. Prvi: radi se o nacionalnom grijehu, ne o grijehu pojedinca. Grijeh protiv Duha Svetoga danas (više) ne može počiniti ni jedan pojedinac. Ni tada to nije bio grijeh pojedinca, budući su čak pojedine osobe “toga naraštaja” izbjegle Sud u slučaju njihova priznanja Isusa kao Mesije. No kao nacionalni grijeh on je bio neoprostiv. Jasno je da to nije bio grijeh pojedinca jer Novi zavjet jasno ističe jednu činjenicu: nebitno koji je grijeh čovjek počinio, on mu može biti oprošten u slučaju da osoba putem Krista dođe Bogu.

Priroda grijeha je beznačajna. Jer, kad je Isus umro na križu, On nije umro samo za neke grijehe, a za druge ne. On je umro za svaku vrstu grijeha, i tako svaki grijeh može biti oprošten osobi koja putem Isusa dođe Bogu. Ali za Izrael kao naciju, u ono je vrijeme taj grijeh bio neoprostiv. Drugo, taj se grijeh odnosio samo na Židove za vrijeme dok je Isus bio na Zemlji. On nije mogao biti primijenjen na Židove kasnijih naraštaja, kao što su neke crkve ukazivale tijekom crkvene povijesti. On se odnosio samo na taj jedan naraštaj Židova, kojem se On fizički prikazao, kome se prikazao kao Mesija i ponudio Mesijansko kraljevstvo u njihovo doba. Bio je to upravo onaj naraštaj koji Ga je odbio kao Mesiju, s obrazloženjem da je opsjednut demonom. Od sada nadalje u našem istraživanju neprestano ćemo susretati jedan pojam: “ovaj naraštaj”. Jer, samo je taj naraštaj bio kriv za grijeh koji nije mogao biti oprošten. Treće, radilo se o nacionalnome grijehu, kojeg nije mogao i ne može počiniti nijedan drugi narod, budući je Isus samo jednom došao samo jednome narodu, a to je bio židovski narod. Postoji samo jedan narod Saveza.

I četvrto, kao posljedica na dotični grijeh, povučena je ponuda Mesijanskog kraljevstva. Kraljevstvo je sad namijenjeno kasnijem naraštaju, koji će prihvatiti Njega, naraštaju u vrijeme “velikih nevolja”. Za ondašnji naraštaj slijedio je Sud 70. g.po. Kr. Time je treći put u židovskoj povijesti dostignut point of no return (točka s koje nema povratka).

Neizbježan fizički Sud

Prvi Sud susrećemo pri odlasku izraelskog naroda iz Egipta ( Brojevi 13-14). Dvanaest uhoda nadziralo je zemlju Kanaan. Svi su vidjeli kako je zemlja bila upravo onakva kakvom ju je Bog i obećao. No desetorica uhoda upozorila je narod glede useljavanja u tu zemlju. Samo su Jošua i Kaleb vjerovali Bogu. Došlo je do pobune protiv Mojsija i Arona, u kojoj su obojica umalo izgubila život da se Bog nije umiješao. Tad je Bog odredio Sud za exodus naraštaj. Sljedećih 40 godina morali su lutati pustinjom. U tih 40 godina, svi koji su napustili Egipat, izuzev dvojice dobrih uhoda i onih koji su imali manje od 20 godina, morali su umrijeti. I tako je dotični naraštaj izgubio povlasticu useljavanja u Obećanu zemlju. To je bio fizički Sud. Smrt izvan te zemlje.

Nisu svi koji su umrli u pustinji bili duhovno izgubljeni. I Mojsije i Aron su zbog određenih grijeha morali umrijeti izvan te zemlje, no oni su bili duhovno spašeni. Naime, fizički se Sud nije odnosio na duhovno spasenje. Bio je tamo fizički Sud, smrt izvan te zemlje.

Drugi Sud došao je za vrijeme kralja Manašea, koji je bio jedan od najokrutnijih kraljeva u Jeruzalemu ( II. Kraljevima 21 i II. Ljetopisa 33). On je područje Hrama pretvorio u središte idolopoklonstva (klanjanja kumirima). Bog je i tada odlučio odrediti fizički Sud. Jeruzalem i Hram uništeni su od strane Babilonaca, a narod je odveden u sužanjstvo u Babilon. To je bio fizički Sud. Nisu svi, koji su podvrgnuti tom Sudu, bili duhovno izgubljeni. Ezekiel je otišao u sužanjstvo; Daniel i njegova tri prijatelja otišla su u sužanjstvo. Oni su morali snositi posljedice fizičkog Suda, no to nije utjecalo na njihovo duhovno spasenje. Nakon što je Bog obznanio taj Sud, ništa se više nije moglo učiniti da bi se taj Sud dokinuo. U slučaju Židova u pustinji čitamo da su oni za to platili. Tada su rekli: Možemo… Nakon toga uredili su vojsku i krenuli, no bilo je prekasno. Točka s koje nema povratka (“Point of no return”) bila je dostignuta i oni su morali snositi posljedice fizičkog Suda. Manaše se na kraju svoga života okrenuo Bogu i time bio duhovno spašen, no narod je ipak već prekoračio točku s koje nema povratka. Tako ništa više nije moglo zaustaviti fizički Sud, i babilonsko se uništenjei sužanjstvo nije moglo spriječiti.

U Mateju 12, jedan židovski naraštaj po treći puta prelazi takvu točku, nakon čijeg prekoračenja nije bilo povratka. Ništa nije moglo spriječiti nadolazeći Sud 70. g.po. Kr., kad su Rimljani uništili grad i Hram. I dan kasnije, kad je Isus na Svome magarcu ušao u grad, većina među narodom Ga je priznala kao Mesiju, no bilo je prekasno. Čak i kad su ga tisuće ljudi priznale kao Mesiju, Isus kaže da je Jeruzalem bio uništen. To je priroda onoga grijeha, koji ne može biti oprošten: nacionalni grijeh Izraela koji vodi do fizičkog Suda. 5000 Židova Petrova propvijed.

Nakon Mateja 12, to se promijenilo. Spasitelj je od tog trenutka činio čuda samo na dobrobit pojedinca. Prvi puta je zahtijevao vjeru. Rezultat toga je bio sljedeći. Do Mateja 12, Isus je od osobe koju je izliječio zahtijevao neka svima obznani što joj je Bog učinio. Nakon Mateja 12, Isus je od osobe koju je izliječio zahtijevao neka nikome ne govori što joj je Bog učinio. Time je započeo “politiku tišine”.

Ozdravljenje slijepca ( Ivan 9,1-12)

Ivan 9,1-2: “Kad je prolazio, ugleda Isus čovjeka slijepog od rođenja. Upitaju ga njegovi učenici: Učitelju, tko je sagriješio što se taj slijep rodio: on ili njegovi roditelji?” Nije neobično pitanje jesu li njegovi roditelji zgriješili pa se zato on rodio slijep. To nije neobično, jer Mojsijev zakon kaže da će Bog kazniti grijehe roditelja do četvrtoga koljena ( Izlazak 34,6-7). Moguće je da su zgriješili roditelji i dijete je zbog toga bilo slijepo. Taj dio pitanja bio je razumljiv.

Međutim, problem leži u drugome dijelu pitanja, a to je da se taj čovjek rodio slijep jer je zgriješio. Kako je taj čovjek mogao prvo zgriješiti pa se onda roditi? Neki učtelji New age pokreta koriste taj redak za svoju tvrdnju da su Židovi vjerovali u reinkarnaciju. No, takvo učenje u židovstvu nije postojalo. To pitanje ne predstavlja nikakvo učenje New age pokreta, već židovsku teologiju. Farizeji su naučavali da, ukoliko se netko rodi slijep, razlog leži u točno određenome grijehu kojega su počinili roditelji ili sama osoba koja se rodila slijepa. Je li netko mogao zgriješiti prije rođenja? Prema njihovoj teologiji, u čovjeku se u majčinoj utrobi sukobljavaju dvije naravi, dobra i zla. Kod većine ljudi prevlada dobra narav, ali postoji nekoliko iznimaka. Dakle, prema njihovom mišljenju moguće je prevladavanje zle naravi, pa dijete razvije odbojnost prema vlastitoj majci i udari ju u trbuh dok je još u majčinoj utrobi. Kao posljedica toga, Bog ga kažnjava time što se rađa slijepo. Kad bi se netko dakle rodio slijep, bio bi to znak Božje kazne. I zato onaj tko je rođen slijep, nikada neće progledati osim ako ne dođe Mesija. Tako ovdje imamo naše treće mesijansko čudo. Ozdraviti nekoga tko je tokom života postao slijep, nije bilo mesijansko čudo. Međutim, ozdraviti nekoga tko je rođen slijep, to je mesijanski.

Kada smo to razumjeli, lakše nam je shvatiti što se nadalje dogodilo. Isus je prvo ispravio njihovu teologiju. Sljepoća nije bila posljedica nikakva grijeha, već je Bog to dopustio da se na njemu očituju djela Božja. Isus je zatim nastavio i izliječio čovjeka, iako su svi znali da je na dan Šabata to zabranjeno. Pritom je slijepca ozdravio na jedan veoma neobičan način. Poznato nam je da je Isus i prije tog događaja ozdravljao slijepe, čineći tako da je ono djelovalo odmah. Ali ne i ovdje.

Od pljuvačke i zemlje načinio je kâl i time premazao oči čovjeka. No čak ga ni taj čin nije ozdravio. Isus ga je poslao u kupalište Siloama. I tek, kada je slijepac otišao do tog kupališta i isprao kâl sa svojih očiju, mogao je po prvi puta vidjeti. Zbog čega dakle sve te poteškoće? Već smo spominjali da Isus nije samo kršio

zakone Mišne, nego je čak birao zaobilazne putove kako bi prekršio te usmene zakone. Rabinsko učenje izričito kaže da se slijepa ne smije liječiti na dan Šabata. čak su i detaljno opisivali na koji način nije dozvoljeno liječiti slijepa. Sad ćemo točno navesti slijed riječi kojim su to zabranjivali:

“Na dan Šabata zabranjeno je ozdraviti slijepca, bilo da se polije vino na njegove oči bilo da se načini kâl i time premažu njegove oči.” Na dan Šabata bilo je zabranjeno ozdraviti slijepca, a pogotovo na taj način. I vijest se brzo proširila. Ali židovsko je mnoštvo imalo jedan teološki problem. S jedne je strane bilo učinjeno mesijansko čudo. S druge strane ono je učinjeno na dan Šabata, i još k tome na način koji nije bio dozvoljen na dan Šabata. Nisu dakle znali što im je činiti pa su odveli muškarca židovskim vođama.

Prvo saslušanje ozdravljenoga ( Ivan 9,13-17)

Tako dolazimo do drugog ulomka. Pokušavali su negdje pronaći rupu. No nijedan od njegovih odgovora nije bio od pomoći. Tako je netko pretpostavio da on nije rođen slijep, već da je tek kasnije postao slijep. Tada čudo ne bi bilo mesijansko.

Ispitivanje roditelja ( Ivan 9,18-22)

Kako bi to doznali, valjalo je ispitati roditelje i tako započinje treći ulomak - ispitivanjem roditelja. Tim ispitivanjem potvrđene su dvije činjenice. Taj čovjek bio je njihov sin i poznavali su ga od rođenja. Roditelji su potvrdili da je on rođen slijep a nije postao slijep. Takav ishod nije pomogao farizejima. To nije bi odgovor kojemu su se nadali. Zato su upitali roditelje kako je moguće da sada vidi, ali im roditelji na to nisu odgovorili. Jer, u 22. retku farizeji pojašnjavaju da se iz sinagoge ima izopćiti svakoga tko Isusa prizna Kristom.

Drugo saslušanje slijepca od rođenja ( Ivan 9,23-34)

Kao što smo već prikazali, farizeji su bili poznati po svome logičkom razmišljanju. Ali ovdje su postali nelogični i događaji su uzeli pomalo čudan tijek. U 24. retku slijepcu su rekli: “Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik.” To nije bila logička izjava. Kad je netko od njih posljednji puta rekao:” Podaj slavu Bogu jer je taj čovjek grešnik?” To bilo istovjetno sljedećoj izjavi: “Ljubi Boga, jer je taj čovjek opljačkao banku.” Boga ljubimo za mnoge stvari, ali ne i zato što je netko grešnik. Upravo to oni ovdje čine. “Ljubite Boga, jer mi znamo da je taj čovjek grešnik”: u ovoj prilici čovjek uspijeva ostati taktičan.

U 25. retku on odgovara: “On pak im odgovori: Je li on grešnik ili nije, ja ne znam. Jedno znam: bio sam slijep, a sada vidim.” To nije bilo samo puko utvrđivanje činjenica, več i svojevrstan izazov židovskim vođama. Rekao je: “Ja sam rođen slijep. Vi ste moji duhovni učitelji. Vi ste me naučili da nikada u svome životu neću vidjeti, osim ako za moga života dođe Mesija. To ste me naučili. Sad me taj Isus iz Nazareta ozdravio od moje sljepoće. Na temelju onoga što ste me vi naučili, On mora biti Mesija. I sada mi govorite: Podaj Bogu slavu jer je taj čovjek grešnik. Možete li mi to objasniti? Imam poteškoća slijediti vašu logiku.”

U 26. retku oni mu odgovaraju: “Rekoše mu opet: Što ti je učinio? Kako ti je otvorio oči?” Drugim riječima: “Idemo još jednom iz početka. Predoči nam iznova sve pojedinosti. Negdje mora postojati rupa”. Tu je čovjek naposljetku izgubio svoju taktičnost. U 27. retku on im odgovara: “On im odgovori: Rekao sam vam već pa niste slušali. Zašto opet hoćete čuti? Želite li i vi postati njegovi učenici?” Te riječi nisu baš obradovale farizeje. Sukladno tome su mu i odgovorili. U 28. i 29. retku su ga izgrdili: “Tada ga izgrde i odvrate: Ti si njegov učenik, a mi smo Mojsijevi učenici! Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.” Da čovjek nije već prije izgubio svoju taktičnost, najkasnije ovdje bi počinio veliku grešku.

U 30. retku on kaže: “Odgovori čovjek i reče imZaista, to i jest čudnovato što vi ne znate ni odakle je – a meni je otvorio oči.” Drugim riječima: kao duhovne vođe Izraela to bi morali znati. A u 32. retku: “Otkako je nastao svijet, nije se čulo da bi itko otvorio oči nekomu tko se slijep rodio.” Upravo zato što nitko dosad nije izliječio slijepca od rođenja, to se čudo smatralo mesijanskim. Tako je taj čovjek ostao dosljedan njihovoj teologiji.

Što se farizeja tiče, rasprava je ovdje završila i u 34. retku su ga izbacili. To izbacivanje bilo je jednako izopćenju iz sinagoge u 22. retku. I tako je svako učinjeno mesijansko čudo izazvalo određen odaziv. Nakon ozdravljenja židovskog gubavca započelo je njihovo istraživanje Isusovih zahtjeva da bude Mesija. Nakon istjerivanja demona koji čini osobu nijemom, odbili su Ga s obrazloženjem da je opsjednut demonom. Kao odgovor na ozdravljenje slijepca od rođenja, odbili su i Njegove sljedbenike§: svaki Židov koji se priključi Isusu kao Mesiji, bit će izopšten. I takva politika vrijedi do dana današnjega.

Duhovno ozdravljenje slijepca od rođenja ( Ivan 9,35-41)

Taj čovjek nikad nije vidio Isusa. Kad je otišao od Njega još uvijek je bio slijep. U 35. retku Isus ga je pronašao i predstavio mu se kao onaj koji ga je izliječio. U 38. retku, čovjek koji je nekada bio slijep, progovara: Vjerujem, Gospodine. I ničice mu se pokloni.” Kad Židov padne ničice pred drugog, to znači da ga priznaje kao

Mesiju. U recima 39-41., Isus ukazuje na razliku između tog čovjeka i farizeja. Rođeni slijepac je od fizičke sljepoće i tame dospio do fizičkog vida i do svjetla. Ali dospio je i od duhovne tame do duhovne svjetlosti. Farizeji, koji su imali i vid i svjetlost, na temelju odbijanja Isusa, ostali su u duhovnoj tami i sljepoći.

by kainos