Pitanje je li grijeh ne dijeliti evanđelje s drugima pitanje je koje ima duboke implikacije na život i poslanje svakog kršćanina. Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo proniknuti u srž Velikog poslanja, prirodu grijeha i odgovornosti koje dolaze s Kristovim sljedbenikom.

Veliko poslanje, koje se nalazi u Mateju 28:18-20, kamen je temeljac kršćanske dužnosti. Isus zapovijeda svojim učenicima, govoreći:

"Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam zapovjedio i ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta."

Ova direktiva nije samo sugestija nego zapovijed uskrslog Krista. Ističe važnost evangelizacije i učeništva u životu svakog vjernika. Poziv na dijeljenje evanđelja ukorijenjen je u samu strukturu naše vjere, odražavajući srce Boga koji želi da svi ljudi dođu do pokajanja i spoznaje istine (1. Timoteju 2:4).

Da bismo razumjeli je li zanemarivanje ove zapovijedi grijeh, prvo moramo shvatiti biblijski koncept grijeha. Grijeh je, u svojoj biti, svaki postupak, misao ili propust koji je protiv volje i karaktera Boga. Jakovljeva 4:17 daje ključni uvid u prirodu grijeha:

"Ako tko, dakle, zna kakvo dobro treba činiti, a ne čini ga, grijeh mu je."

Ovaj stih naglašava ideju da grijeh nije samo počinjenje pogrešnih radnji, već i nečinjenje onoga što je ispravno. U kontekstu Velikog poslanja, ako je vjernik svjestan svoje odgovornosti za dijeljenje evanđelja, a namjerno to ne učini, čini grijeh propusta.

Apostol Pavao, jedan od najgorljivijih evanđelista u Novom zavjetu, izražava hitnost i nužnost propovijedanja evanđelja u 1. Korinćanima 9,16:

"Jer kad propovijedam evanđelje, ne mogu se hvaliti, jer sam prisiljen propovijedati. Jao meni ako ne naviještam evanđelje!"

Pavlov osjećaj prisile i upozorenje na "jao" ukazuju na težinu zanemarivanja ove dužnosti. Njegov život i služba služe kao snažan primjer važnosti dijeljenja evanđelja, vođeni ljubavlju prema Kristu i suosjećanjem za izgubljene.

Štoviše, sam Isus naglašava važnost svjedočenja u Djelima apostolskim 1:8:

"Ali primit ćete snagu Duha Svetoga koji siđe na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje."

Ovdje Isus ocrtava geografski i duhovni opseg našeg svjedočanstva, naglašavajući globalnu misiju Crkve. Duh Sveti daje snagu vjernicima da ispune ovu zadaću, pokazujući da dijeljenje evanđelja nije samo ljudski napor, već božanski nalog koji se provodi uz Božju pomoć.

Međutim, pitanje grijeha također mora uzeti u obzir srce i namjeru iza naših djela. Moguće je da se netko osjeća nesposobnim ili da se boji govoriti o svojoj vjeri. U takvim slučajevima problem možda nije izravna pobuna protiv Božje zapovijedi, već borba s osobnim ograničenjima. Bog razumije naše slabosti i suosjećajan je prema našim borbama. On daje Duha Svetoga da nas osnaži i obećava da će uvijek biti s nama (Matej 28,20).

Prispodoba o talentima u Mateju 25:14-30 nudi dirljivu ilustraciju posljedica zanemarivanja naših odgovornosti. Sluga koji je iz straha zakopao svoj talent bio je ukoren zbog svog nedjelovanja. Ova prispodoba uči da Bog od nas očekuje da koristimo darove i prilike koje nam je dao za svoju slavu i napredak njegova kraljevstva. Neuspjeh u tome smatra se nevjerom.

Kršćanska literatura također govori o ovom pitanju. Charles Spurgeon, "Princ propovjednika", jednom je rekao: "Svaki je kršćanin ili misionar ili varalica." Njegova izjava naglašava unutarnju vezu između istinske vjere i želje da se ta vjera podijeli s drugima. Slično, John Stott, u svojoj knjizi "Suvremeni kršćanin," naglašava da evangelizacija nije izborni dodatak za vjernika, već bitan dio kršćanskog učeništva.

Važno je prepoznati da dijeljenje evanđelja može imati mnoge oblike. Dok neki mogu biti pozvani propovijedati na javnim trgovima ili putovati u daleke zemlje, drugi mogu svjedočiti kroz osobne odnose, djela dobrote ili živeći život koji odražava Kristovu ljubav i istinu. Ključ je vjernost prilikama koje Bog pruža, bile one velike ili naizgled male.

Zaključno, dok se neuspjeh u dijeljenju evanđelja doista može smatrati grijehom propusta, bitno je ovom pitanju pristupiti s milošću i razumijevanjem. Bog nas poziva da mu budemo svjedoci i osposobljava nas za taj zadatak. Kao vjernici, trebamo biti motivirani ljubavlju prema Bogu i suosjećanjem za druge, nastojeći prenositi dobru vijest Isusa Krista riječima i djelima. Budimo vjerni Velikom poslanju, vjerujući u snagu i prisutnost Duha Svetoga da nas vodi i osnaži u ovoj vitalnoj misiji.

10 hours ago, καιnos said:

…..Zaključno, dok se neuspjeh u dijeljenju evanđelja doista može smatrati grijehom propusta, bitno je ovom pitanju pristupiti s milošću i razumijevanjem. Bog nas poziva da mu budemo svjedoci i osposobljava nas za taj zadatak. Kao vjernici, trebamo biti motivirani ljubavlju prema Bogu i suosjećanjem za druge, nastojeći prenositi dobru vijest Isusa Krista riječima i djelima. Budimo vjerni Velikom poslanju, vjerujući u snagu i prisutnost Duha Svetoga da nas vodi i osnaži u ovoj vitalnoj misiji.

"Ako tko, dakle, zna kakvo dobro treba činiti, a ne čini ga, grijeh mu je."

Ovaj stih naglašava ideju da grijeh nije samo počinjenje pogrešnih radnji, već i nečinjenje onoga što je ispravno. U kontekstu Velikog poslanja, ako je vjernik svjestan svoje odgovornosti za dijeljenje evanđelja, a namjerno to ne učini, čini grijeh propusta.

 

Zato u kajanju i nabrajamo vrste grijeha koje činimo: mišlju, riječju, djelom i propustom

 

Apostol Pavao, jedan od najgorljivijih evanđelista u Novom zavjetu, izražava hitnost i nužnost propovijedanja evanđelja u 1. Korinćanima 9,16:

"Jer kad propovijedam evanđelje, ne mogu se hvaliti, jer sam prisiljen propovijedati. Jao meni ako ne naviještam evanđelje!"

Pavlov osjećaj prisile i upozorenje na "jao" ukazuju na težinu zanemarivanja ove dužnosti. Njegov život i služba služe kao snažan primjer važnosti dijeljenja evanđelja, vođeni ljubavlju prema Kristu i suosjećanjem za izgubljene.

 

Pavao je od Isus posebno izabran: od Isusova progonitelja i njegovih prvih kršćana/vjernika, pošto je bio 1: imao veliku naobrazbu i 2. Bio rimski građanin po rođenju(ne kupovinom kao njegov otac). A Pavlova žustra i snalažljiva narav je bila br.3.

 

Treba propovijedati Evanđelje, ali ne na silu, bez nametanja (poput čak i ovdje nekih na fiorumu).

 

Kažeš: "John Stott, u svojoj knjizi "Suvremeni kršćanin," naglašava da evangelizacija nije izborni dodatak za vjernika, već bitan dio kršćanskog učeništva".

Napomena: Širiti Evanđelje zbog obraćenja i spasenja treba, ali pazi ovo: toliki bolesnici, vezani uz postelju, mole za obraćenje i najčešće su njihove molitve daleko učinkovitije od silovitog propovijedanja (samo si to spomenuo još ako to čine, jao, po trgovima, na sred ulice, sa ljestvava dosađujući ljudima, zaustavljajući ih i to sistemom: "Dolazi strašna kazna, Bog se ljuti, obratite se..." - i tupe svoja viđenja potrebnih koraka za spasenje).

 

Mnogi, što si spomenuo, samo čine dobra djela, obilaze bolesnike, siromašne, prikupljaju pomoć za siromašne naprosto nemaju ni vremena niti su sposobni za to da stalno mole ili propovijedaju. Njihovo širenje kršćanstva je zračenje ljubavi prema bližnjima.

 

 

Važno je prepoznati da dijeljenje evanđelja može imati mnoge oblike. Dok neki mogu biti pozvani propovijedati na javnim trgovima ili putovati u daleke zemlje, drugi mogu svjedočiti kroz osobne odnose, djela dobrote ili živeći život koji odražava Kristovu ljubav i istinu. Ključ je vjernost prilikama koje Bog pruža, bile one velike ili naizgled male.

 

Kraj je super, samo bih nadodao ako svjesno ne činimo ništa (kažeš propuštamo). Treba svjedočiti, ali sad dolazimo na pravi teren:

Za sve gore spomenuto vrijedi da treba izabrati vrijeme, mjesto, način, a da pri svemu ne "bacamo biserje pred svinje" (Ti, Kainose, to barem razumiješ).