Zrno gorušice

Zrno gorušice

Isus nam je ostavio riječ da… ako imate vjere kao zrno gorušice, reći ćete ovoj planini neka se pomakne odavde tamo i ona će se pomaknuti i reći ćete ovom stablu: iščupaj se s skupa s korijenom i budi presađen u more i poslušat će vas i ništa vam neće biti nemoguće.

I mnogi među nama krenu: eh, da mi je vjere makar toliko sićušne kao što je to zrno…

Ali… da li je to ono na šta Isus aludira, o čemu priča?
Jer, i ne samo, onda se to zrno izgubi u moru (dvojbenosti, sumnji i smutnji svakodnevice), kao ona poslovična igla u plastu sijena.

Isus je također rekao: potražite PRVO kraljevstvo nebesko… i sve drugo što čovjek traži bit će nadodano, doći skupa s time.
Rečeno nam je, objašnjeno k tome i… kad molite, vjerujte da ste već primili. Hm…

Tako, što je ta vjera “kao zrno gorušice”?
Kad nešto Isus započinje s “kao” negdje je već objasnio to “kao” - svakako u ovom slučaju. Ima ona prispodoba, alegorija se to zove, gdje Isus objašnjava što znači “kao zrno gorušice”.

Kraljevstvo nebesko - koje smo upućeno da PRVO i prvo potražimo Isus je nalikovao zrnu gorušice. Ono je kao zrno gorušcice. Kako? Ovako:

kad se zrno gorušice posije u zemlju - ono je najsićušnije od svih zrnevlja kojih ima na zemlji;
ali jednom posijano
ono raste
i narasta
i postaje VEĆE od sveg bilja
i pušta silno velike grane
tolike da se i ptice nebeske gnijezde u njegovim granama i pod njegovom sjenom.

Vjera “kao zrno gorušice” koju Isus želi vidjeti u nama je upravo takva: ogromna i silna.

Kada sin čovječji dođe, upitao je Isus, hoće li pronaći vjere na zemlji?
On od nas traži vjeru toliku da se poput onih ptica može u njoj ugnijezditi. Jer rekao je: lisice imaju svoje jazbine, ptice nebeske svoja gnijezda, ali sin čovječji nema gdje otpočinuti svoju glavu.

Slijedeći puta kad svoje molitve upućujemo Ocu, imajmo to u vidu.