Nadam se konkretnim odgovorima - ne onima poput: to Bog može...

Ovako, zanima me nekoliko stvari:
Prvo, zastupnici vjerovanja u besmrtnost duše vole naglašavati kako je nužno da "duša" nastavlja živjeti i nakon čovjekove fizičke smrti, upravo to osigurava da čovjek ostane ta individua sa svim svojim osobinama... jer, da nije tako, navodno po njima, prilikom novog stvaranja Bog bi stvarao klona, a ne tu osobu...

Prvi izazov je problem svijesti.
Kako to duša kao nematerijalna supstanca čuva individualni identitet bez fizičkih karakteristika? Odnosno, što je mozak duše?
Ili da kažem, je li duša ta koja generira svijest ili naš mozak? Ako je mozak, a znamo da jest, kako to duša radi bez njega?
Onda se postavlja realno pitanje: bez mozga duša je u stanju nesvijesti?

E sad, ovo treba začiniti s par citata iz Sz:

Prop 3:19,20 - " Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju."

Prop 9:4-6...9. - "Još ima nade za svakog tko je među živima, jer je bolji živ pas nego mrtav lav.Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, i više nemaju nagrade jer se spomen na njih zaboravlja. I ljubav njihova, i mržnja njihova, i revnost njihova već su propali, i više nemaju udjela ni u čemu što se pod suncem događa. ...Sve što ti dođe pod ruku da učiniš, čini svom snagom svojom, jer nema ni rada, ni razmišljanja, ni znanja, ni mudrosti u Podzemlju, kamo ideš."

Vidi ga, citira Sz, naravno, tipično sektaški - druže, što ne citiraš malo Nz...
Citiram jer je bitno - ali i Nz obiluje citatima: Mt 24,9; Iv 11:11-14; Dj 7:59,60; 1. Sol 4:13-17; 1. Kor 15:17,18, itd. Znam, znam, sve vi to možete objašnjavati, nije mi to cilj, nego da spriječim pokušaje distrakcije...

Da se vratimo još malo na Sz:
Ps 146:4 - "Kad izdahne, vraća se u prah svoj, i toga dana propadaju sve misli njegove.

Prije nego krenete s klasičnim argumentima poput: to je perspektiva iz Sz, nakon Kristove smrti nešto je drugo...
to se samo odnosi na ovozemaljske pomisli itd. - ali, to ne piše u tekstu, to je učitavanje vlastitih teologija... no, ne želim se oko toga natezati u ovoj temi, nego bi volio da mi odgovorite:
Ako nema svijesti u obliku sjećanja ili misli kao što je imala dok je bila u tijelu, na koji bi se način ta duša mogla smatrati osobom koja je živjela?
Ako nema svijesti u obliku sjećanja ili misli kao što je imala dok je bila u tijelu, na koji bi se način ta duša mogla smatrati osobom koja je živjela?
Ako pak ima, odvodi li Propovjednik svoje čitaoce u zabludu kada kaže da propadaju sve misli?

Drugi problem - volio bih da mi odgovorite jednostavno pitanje:
Je li duša materijalna ili nematerijalna?
Ako jest, što radi u čovjeku, odnosno što je drži? U tom slučaju, očito je da ima određene karakteristike koje joj omogućavaju da uđe i izađe - čudno malo za nešto što nije materijalno? Ako li je duša čovjek kao takav kakvog mi poznamo, onda nema problema...

I ništa manje bitno, postavlja se pitanje, kako nešto nematerijalno u nama, utječe na materiju?, odnosno, kako se odvija taj vid interakcije između fizičke i te duhovne supstance?

Odnos Duše i Uma kao odnos muža i žene

I stvori Bog čoveka po obličju svom, po obličju Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih. Prva Mojsijeva glava 1 stih 27.

Bog je stvorio Adama savršenog i Eva je bila deo njega.

Pošto Adam kao savršen nije mogao da pogreši, to ga Bog deli stvorivši od njegovog rebra Evu.

Sada od jednog savršenog imamo dva nesavršena bića.

Podelivši Adama Bog je određene talente dao Adamu a druge Evi. Pa između ostalog Adam je dobio da može da čuje glas razuma, preko koga može da čuje Boga u svom srcu kroz glas savesti.

A Eva je dobila da može da oseti svoju dušu i osećanja koja se u njoj dešavaju.

Zato su žene senzitivnije od muškaraca,osetljivije.

Budući da Adam ne može da vidi stanje svoje duše, to on u Evi kao u ogledalu može da vidi stanje svoje duše.

A Eva budući da ne čuje glas razuma, ona to može da vidi u svom mužu kao u ogledalu.

Zato su muškarci u crkvi kao i u braku postavljeni iznad žena, da njihova bude glavna, jer su bliži razumu od žena, pa mogu bolje da sagledaju šta je dobro za Crkvu ili Brak, šta je bolje za zajednicu?

Muškarac je ogledalo ženinog razuma, pa budući da je danas takvo vreme da su žene neposlušne muževima, to mi imamo brdo muškaraca koji se ponašaju nerazumno; kurvari, lopovi, političari, umetnici, kockari, skloni prevari i lakom dobitku.

Svi koji se u svojoj misli oslanjaju na intelekt umesto na razum.

A kada je muškarac u duši kurva, onda mu je žena kao ogledalo njegove duše kurva na javi i preljubnica.

Žene usled nedostatka razuma misle da je prihvatljivo drpiti od društva da bi se obezbedila porodica, pa na takve stvari nagovaraju i muškarce.

A ovi ne razmišljajući pojedu jabuku pa i učine to.

Priča o Adamu i Evi se redovno ponavlja u našim životima. Usled nedostatka razuma oni ne vide da društvo ne može da živi ako svi kradu od društva, i da društvo napreduje samo ako svi rade za društvo.

Kao pčele što sve rade za društvo, i ni pored jedne ne treba da stoji upravnik, nego se svaka trudi i daje sve od sebe za društvo.

Tako i mi treba da shvatimo da jedino ako radimo za društvo možemo da se nadamo blagostanju za sve članove društva.

Celo društvo pati zato što smo nerazumni.

Neka naučna istraživanja su pokazala da ženske misli imaju mnogo veću moć od muških misli, a da muškarci mogu te svoje misli da usredsrede u jednu tačku, da ih fokusiraju.

Pa su muške misli prodornije od ženskih iako imaju manju snagu. Dok u slučaju kada dvoje koji su bliski misle na isto, tada žena daje snagu a muškarac služi da tu snagu usredsredi na cilj.

Tada su rezultati višestruko bolji.

Vidite koliku moć imaju dvoje koji su složni u braku živeći za zajednicu a ne svako za sebe.

Tako smo i mi kao biće podeljeni na Um i Dušu.

Um treba da bude Gospodar, muž, a duša kao kolektivna svest svih naših ćelija treba da bude poslušna žena.

Al dešava se suprotno; duša kroz osećanja koja nudi počinje da gospodari našim telom, i mi u želji da imamo euforična osećanja, umesto da umom kroz volju vladamo nad svojom dušom, mi postajemo sluge svoje duše koja bi sve više i više.

Žudna duša kaže naš narod.

Pa žudna duša lepe hrane, pa da nešto lepo i popije.

A ni droga nije na odmet, kao i da se malo šara u braku i van njega. Pa dobra kola, skup telefon, svega je žudna duša.

Sve neke skupe stvari; a mi kao um se saglašavamo i svojom voljom pristajemo uz svoju ženu, svoju dušu.

Grickamo polako jabuku dok se ne zagrcnemo.

Primećujemo da mi u svom biću imamo i muško i žensko. Čovek je muško i žensko u jednome.

Mi sebe gledamo kao tela, pa kažemo da smo muško ili žensko. Ali u duhu nije tako; nego smo čovek, muško i žensko, um i duša. Gledano na nivou države mi smo ćelije jedne duše. Svi smo kao jedna žena, koja ima svoje želje, a nad sobom imamo vlast koja se odražava u skupštini i predsedniku države kao muškom principu, kao umu koji vlada nad dušom pokušavajući da udovolji njenim prohtevima.

I Budući da smo mi kao duša nerazumna žena, tako je i naša vlast nerazumna, sastavljena od intelektualaca; inteligentnih ljudi koji ne mare za svoj narod.

Na globalnom nivou se ponavlja ista slika; Svi smo ćelije jedne duše, a države su kao organi jednog tela.

Nad sobom imamo jednu globalnu vlast koja iz senke vlada svetom ne mareći za dušu,za nas kao ćelije jedne duše.

Sad će neko pomisliti da ako je duša kolektivna svest svih naših ćelija i bakterija onda sa smrću tela umire i duša.

Ali ne naše telo je samo matreijalni odraz nas na duhovnom panu, jer mi postojimo u Božijem umu još od pre stvaranja sveta kao ćelije Njegovog uma. Sa smrću tela mi nastavljamo da živimo u Božijem umu. Tako i naše ćelije sa nama postoje u Božijem umu kao umovi našega uma, isto kako smo mi umovi jednog većeg Božanskog uma.

A naša duša kao kolektivna svest se očituje u našem umu kao misli i osećanja koje dolaze od naše leve moždane hemisvere, Kroz naš intelekt. Tako je intelekt zapravo servis tela.

Evo na primeru kako to ćelije uzurpiraju našu volju kroz naš intelekt.

Na ćelijskoj opni postoje razni receptori za vitamine, minerale, vodu proteine.. KAda neko počne da puši pojave se i receptori za nikotin. I kada u krvi nema nikotina ćelije signaliziraju intelektu da nema nikotina, i sada intelekt treba da nas kao krunu svesti, nas kao um, nagovori da zapalimo cigaru. I u našem umu se pojavljuje misao začinjenja osećanjem potrebe za cigarom, U kroz tu misao nas Intelekt nagovori da zapalimo.

A mi kao um bi zapravo trebali da razmislimo da li je nikotin dobar za telo, pa kad vidimo da tu nema ništa korisnio da kažemo svojoj duši , nema više to nije osnovna životna potreba. i tako sačuvamo svoje zdravlje i zdravlje svojih ćelija.

Ali mi slepo sledimo žensko u nama svoju dušu ne radeći ono šta je posao jednoga uma .