Sukladno užem okviru danom u 1. Ivanovoj, ovdje dajem proširena stepenovanja u vidu "neformalne ankete" kojoj svak može pristupiti za sebe i samo za sebe. Iz tog razloga niti nije prezentirano kao formalna forumska anketa:

 

• tek rođen/-a --- mala  beba --- novorođenče u duhu

• malo dijete --- dijete

• duhovni tinejdžer

• duhovni adolescent --- mladac --- zrijem polako ali sigurno

• zreloga duha --- zrele dobi

• posve duhovno zreo --- starina u duhu

 

Forum je to što jest, anketa je posve neformalna i može biti shvaćena, pa i primljena kako god tko hoće. Za one koji žele iskreno sudjelovati u anketi i ispravno i istinito sebe (u svakom nekom času) smjestiti, u nastavku slijede neki opći putokazi i smjernice.

Duhovna zrelost i dob nema veze s vašom religioznošću ili vjeroispovješću niti vremenskim periodom vašeg života koji ste u toj vjeroispovjesti proveli, a još manje s vašim nepopustljivim stiskom za samoprocijenjenu silinu vaših vlastitih momentalnih razumijevanja povijesnih, filozofskih, religijskih, dogmatskih, doktrinalnih i inih vanjskih aspekata biblijskih ili teoloških sadržaja i zapisa.

Zrelost i duhovna dob u Kristu ne odnosi se na brojanje godina koliko dugo čitate i proučavate, vaše poznavanje Biblije, pa i izvanbiblijskih spisa.

Zrelost i duhovna dob u Kristu ne odnosi se na vašu fizičku starost. Nema veze s njom.

Zrelost duha se ne odnosi na to koliko puta dnevno ili koliko dugo traju vaše molitve, krunice, koliko ste regularni u posjeti nekoj crkvi, koliko držite do držanja slava, blagdana... to vas svrstava u malo dijete. Ovo zadnje ako uopće. Jer mnogi svjetovanjaci također drže te stvari isključivo zbog obiteljskih ili nacionalnih tradicija. Nemojmo se zavaravati. Jer i prije bi mogao kakav iskreni svjetovnjak koji živi po Kristovim instrukcijama u Kraljevstvo Nebesko nego netko tko se busa u prsa svojom crkvenom tradicijom. Sjetimo se Farizeja i Sadukeja.

Zrelost duha se ne odnosi na to kako i na koji način "baratate teološkim" povjesnim pojmovima bilo koje crkvene tradicije ili grupacie. I prečesto i svjetovnjaci su u stanju baratati tim stvarima, pogotovo kad su jednom bili "članovi neke crkvene organizacije", potom ju napustili, i krenuli bilo za neku drugu, bilo za niti jednu.

Duhovna zrelost u Kristu ne odnosi se na količinu Biblijskih stihova koje ste uspjeli uspješno upamtiti, ne odnosi se na vaše poznavanje Biblijskih zgoda i sadržaja. Ako poznajete Biblijske sadržaje to vas svrstava u sasvim malo dijete u duhu.  Sve gornje. Izvrsno! Drago mi je da se "držite" tim čvrstim stiskom, ali pazite da stisak nije onaj pregrčevit i da se tek bojite pustiti skute i dozvolite malom djetetu u vjeri da prohoda i dopustiti vjeri živome Kristu i Bogu našem Ocu da raste, razvija se i produbljuje do u potpunu djelatnu manifestaciju, već kako kome u ovom životu može biti dano i gdje ga/ju je Bog smjestio.

Nadalje,

Zrelost i duhovna dob u Kristu ne odnosi se na brojanje godina koliko je prošlo od vašeg "dolaska Kristu". Čovjek može Krista upoznati s petnaest godina života, sad ima pedeset i pet, a da i dalje ostane u duhu novorođenče. To je realnost. Istina, bolje i beba u Kristu nego uopće u Njemu nerođen.

Ali... nije zdravo ne razvijati se, ne sazrijevati jer to donosi određene posljedice, o kojima ovdje neću. Ono što želim je pozvati svakoga na jačanje vjere u vođenje Duhom u rast, u razvoj, u sazrijevanje i plodonosnost na načine koji su prethodnoj "kategoriji" nepojmljivi i neshvatljivi. Zato je uvijek i zauvijek na prvom mjestu svagda uvijek jedno te isto: VJERA OCU I KRISTU te ljubav prema bližnjemu.

Tako, kako rastemo i razvijamo se U KRISTU živome, naša duhovna dob će sazrijevati i mi skupa s njom - kako je to u 1.Ivanovoj kratko predstavljeno, od djeteta preko mladca do oca, starine.

Neću sad ispisivati detaljne opise svih, recimo okvirno, stupnjeva - reći ću više za prva tri:

Povjerovali ste evanđelju i nanovo ste rođeni - novorođenče ste. Što je bilo prije - nema ga više. "Grijesi su oprošteni", Bog je to zbrisao, zaboravio, te stvari više ne postoje. Dobro činite da i vi tako činite. Sve je novo, sve ide iznova, iz početka, nekog novog, drukčijeg početka. Nanovo ste rođeni i ništa ne znate! Da imate i četrdeset kuka za sobom, da ste već stopedeset puta Bibliju iščitali i završili sve teološke seminare - nemate pojma ni o čemu duhovnom. Mala beba. To bi trebalo biti jasno. I velika je opasnost ako se ovo ne shvati jer kako je zapisano: tko je nepravedan neka i ostane nepravedan, tko je pravednik neka i dalje opstaje kao pravednik. Želim ukazati: karnalni ego je sklon nakačiti se i rasti namjesto duhovnog djeteta - i tu je velika zamka, piše o tome i u Knjizi Otkrivenja.

Uglavnom se odmah pri rođenju u duhu pojavi silna želja za krštenjem, onim izvanjskim, vodenim. I to se obavi (ako već nije). Istog onog časa kad je u vama planuo plamen povjerovanja i uvjerenosti - zbilo se i nešto nevidljivo, ali razaznatljivo: kršteni ste duhom iako vas nitko nije fizički dodirnuo niti u išta fizički porinuo. Mnogi toga ne budu ni svjesni, toliko to može biti suptilno, nježno, poput neuhvatljivog daška treperenja najnježnijeg povjetarca. A može biti i... posve kataklizmički. Stvar individualne prijemčivosti i senzibiliteta da prepozna. Nije to sad bitno...

Glad i žeđ! Mlijeka! Meke, pitke i kašaste hrane! Po mogućnosti, bez onih ribljih koski koje se tek poslije uče odvajati. Ali kamo sreće: mnoga djeca u Kristu se zagrckuju njima, prerano - vođeni glađu i žeđu sa izvora izravno, ali što je tu je i kako Pavle kaže: "mnogi spavaju". I nastavlja: Probudi se ti što spavaš i zasvjetlit će ti Krist. I Svjetlost Evanđelja Vječnoga. Inače se zbiva što je i predrečeno: ima koji će zatamniti umove da svjetlost Evanđelja ne zasja.

Čovjek - novorođenče u duhu, osjeća se dio nečega silnoga, ogromnoga, prekrasnoga. Kako će biti izraženo, to je sad svačija individualna stvar, ova ili ona denominacija, nebitno je, bitno je da se počinje tažiti žeđ i glad za Riječju, riječima koje "su duh i život su". I vrijeme ide... prolazi...

Ali što sad?

Dijete živi svoj život djeteta, bavi se djetinjim stvarima. One mladaca, zrelih, starina pogotovo - uopće ne razumije, pomalo (ako ne i poviše) i zazire od njih.

Kad se čovjek rodi iznova odozgor on prvo upoznaje sebe i svoje okruženje. Nanovorođenog sebe u duhu, svoje duhovno okruženje. Prvo okruženje, potom sebe i svoju ulogu u njemu, u užem i širem okruženju (duhovnom, pa i duhovnom načinu djelovanja i funkcioniranja u ovom svjetovnom zemaljskom (jer ima svjetovno zemaljsko i ima duhovno zemaljsko)).

Dakle, malo dijete upoznaje i shvaća (ili bi trebalo, mora da počne rasti) tko je ono, upoznaje svoju duhovnu obitelj: mi imamo oca, naš otac je Bog Svemogući, Svevišnji, Višnji. Mi smo Njegova djeca. Ja sam dijete Boga Svemogućeg! Taj, baš taj: ha ZE, taj je moj otac, moja majka, moj roditelj. To duh u meni koja sam sad, to je moj identitet, moja duša, to duh u meni, moj duh se privije uz Njeg kao novorođenče uz mater i kliče Bogu Svevišnjemu: OČE!

Nerođenom još je to neshvatljivo. Mnogi čitaju Bibliju, idu po crkvama, a još uvijek su tek rođeni - mnogi niti to.

Jest, Ekhad, kaže, Bog je otac Isusa Krista. Da, ali malo dijete može i mora shvatiti i prihvatiti, znati da je i njegov ili njen, tog novorođenog tebe. I tu identifikacije s ovozemaljskim, svjetovnim, pa bile iste i religiozne, vjeroispovjesne - prestaju. Dobro je kad prestaju jer moraju rasti. Nije dobro kad prestaju u negaciju djetetovog nauka.

Tu bi mi tako rad zauvijek ostali, u krilu našeg Roditelja, ali On nas pogura i nalazimo se da proučavamo što je bilo "prije nas": djela kroz priče i zgode biblijskih izvještaja. To je prikladno za djetetovu dob, za njegovu zrelost, na takav – povijesni, izvanjski, pa donekle i karnalni način; karnalni jer je i svako dijete još uvijek pa katkad i uvelike karnalno.

U jednom času otkriva se da smo i dalje u svijetu i da moramo živjeti u njemu, pod specifičnim uvjetima, okolnostima, situacijama u kojima se zatičemo... dijete postaje tinejdžer. Tražimo i dobijamo primjere za odnošenje u i sa situacijama u kojima se zatičemo, uputstva za naše reakcije, za naše akcije i proakcije. O ovome se mogu knjige pisati, toliko je svaki svačiji doživljaj vlastitih situacija... specifičan. Molitva je način, ali tinejdžer tek uči KAKO molitvom zaista prokomunicirati s Ocem. Da se može biti u stanju ponijeti sa situacijom u kojoj se zatiče. Malo dijete za svaki percipirani "problemčić" trči nekom (percipiranom ili uistinu) starijem od njega samoga za pomoć...

Da skratim jer zaista se o gornjemu knjige mogu izreći, knjige i JESU ispisane i nadasve čitane. Jer neprekidni dojam je da svaki dolazak natrag k Ocu dijete biva nježno odgurnuto, poslano... gdje dijete prirodno i žudi: u igru. Van, u svijet. Bio taj svijet u jednom momentu i onaj "biblijskih i teoloških raspravljanja". Dječje priče, kobajagi "mačevanja drvenim mačevima". Sve je to "u rok službe" i posve prirodno za ovu fazu duhovne zrelosti (ili nezrelosti još). Jer... karnalni um mora... otpasti umjesto da jača. Borba je to i bitka... Ljubav je mjera i mjerilo. Kako stoga voditi tu bitku...

Onako kako je malogdje u svijetu vođena - a to NIJE preko leđa malenih, kako obično biva.

 

Tinejdžera već više zanima TA KAKO da JA činim u ovoj specifičnoj i posve konkretnoj situaciji? I pri tome sluša o toj neobičnoj (i mnogoj maloj djeci još uvijek neshvatljivoj prirodi) dvostrukosti:

a) unutra u molitvu, u prisutnost i bivanje u duhu s Ocem i/ili Kristom i/ili Duhom Svetim

b) prisustvo s bližnjima ali uz odmak od situacije tijekom situacije jer: "previše toga vanjski čovjek smatra da je do njega i njegovog djelovanja" (uvijek uz ono poslovično: "uz Božju pomoć" ili "ako Bog da" - neshvaćanja); "odmakni se u stranu i GLEDAJ, VIDI kako ju Svevišnji i Svemogući Otac tvoj za te rješava.

Tinejdžer počinje osluškivati vodstvo Očevog duha, kao što je i Krist činio dok je ovdje na zemlji boravio.

Polako, ali uporno, s postojanim povjerenjem i vjerom, tinejdžer stasa u adolescenta, u mladca. Mlad čovjek u duhu je tinejdžerske stvari "savladao", nadvladavanje požuda oka, mesa, sujeta "znanja i imanja" njemu su svakodnevica,

navladao je zlo i ono u njemu ne može zaista zaživjeti niti zadjelovati, i snažan je u Riječi i Riječ u njemu prebiva. Adolescent u Duhu živi duhovno razaznatljivim - iako često nepojmljivim - životom, pobjeđuje (ili svjedoči Kristovoj pobjedi) u duhovnim bitkama i zna da Božja obećanja njemu pripadaju. Da, njemu i svoj braći i sestrama u Kristu, ovdje i sada. Bog nikad ne kasni, On neprekidno djeluje. Poznavat ćete istinu i istina će vas osloboditi - mladcu je neprekidno pred očima uma i srca.

Tihi i blagi Božji glas koji s vremena na vrijeme začuje, koji mu se javi s uputom ili nekom riječju, saznanjem, razumjevanjem... najbolji je adolescentov drug. Živa Riječ! Jednako kao što je njemu i ona zapisana živa jer Duh se i kroz nju oglašava otvarajući shvaćanje i razum.

Polako ali sigurno, stalna i neprekidna molitva njemu postaje bliska poput disanja. I neprekidno raste i njegovo biće i izražaj, njegov identitet pušta korijenje uvijek pomalo dublje u plodna tla "dubine Božje".

Zrije i zrit će do u zrelost. Tu, dok je u ovom svijetu, ili ako ga Bog ranije pozove, tamo u nebesima - tek je nastavak Puta. Ali, dok jeste tu, na ovoj zemlji, on uvijek i svagda, stalno svjedoči jednoj za drugom Božjim izvojevanim bitkama. Zreo živi iz Kristove pobjede. Te duhovne pobjede vidljive su često, pogotovo isprva uočljive (mu/joj) jedino tek duhu i u duhu, i duhom. A onda, pomalo... u cijelom mu životnom putu. Vodstvo Božje zrelom čovjeku je posve razvidno i (duhovno) činjenično i stvarno - jedina stvarnost u svakom času njegova života, svakom momentu, svakom događaju - SVEMU. Ali trebao je životni vijek dotad, vijek poslušnosti istome da i ono stasa. On je posve budan i razbuđen, poznaje istinu i u miru je sa svime. Ne zato što je možda star po godinama života pa mu je sad već svejedno, već jer osjeća životnost u svojemu duhu, vitalnost djelotvornosti vjere koja nikad ne jenjava, koja je poput zraka slatkoga kojeg udiše i s kojim diše i pulsira.

Poznavanje Boga, pak, neizmjerna je stvar. Otajstva neizreciva. U 1. Ivanovoj se kaže da su oci u duhu, starine - oni koji su Njega upoznali koji je od Početka. Početak i kraj. Alfa i omega. Od zrelosti nadalje do u starinu, ostavimo stvari na ovome: kad se, za života ovdje (ako i kome bude dano ovdje da), dospije do te faze zrelosti i duhovne dobi. Kroz otvorene kapije nebeske, starine slobodno prolaze, tamo, pa natrag amo, pa opet tamo...

Nije uvijek mudro hvatati se za slovo, pa primite gornje natuknice tek okvirno. Dug je put pred nama, prijatelji, i ako ništa, dobro jest znati bar te neke... mutne ili maglovite sjenke unutar kojih se povremeno zatičemo. I dobro je biti makar mutno svjestan da su Božje stvari koje je pripremio za nas veće i prostranije nego što možda mislimo. Može gornje biti izrečeno i, recimo, ovako, redom:

 

poznavanje zgoda i izražaja iz Isusova života dok je hodio zemljom (bilo tko može uzeti Bibliju i pročitati ju i saznati te stvari, čak i "ogrezli ateista", za razliku od kojega: i demoni čitaju Bibliju, i pri tome drhću od straha)

novorođenče i dijete - poznavanje razapetog Krista - VJERA "ja u Kristu" (ta vjera nije "slijepa vjera" već je ona informirana i moćna sila) koja je doslovce čvrst i jak identitet duha

tinejdžer - period između razapinjanja i uskrsnuća

adolescent - poznavanje uskrslog Krista - "ja u Kristu" manifestirano; "Krist u meni" NADA (Riječ "elpis" prevedeno kao naše "nada" nosi značenje: dočekivanja, tako da to nije "pusta nada" već sigurnost dolaska, evo, samo što nije...)

zreo - poznavanje uznešenog Krista = LJUBAV

starina - Krist u meni nada slave = LJUBAV

 

Vjera sazrijeva u Nadu (doček ostvarenja obećanja), Nada u Ljubav. I Ljubav prožima sve i razaznaje se u svemu, od onog prvog zrnca vjere. Cijelim putem se to zbiva od rođenja do slave. Svo troje je cijelim putem na specifičan način PRISUTNO, tako da netko ne pomisli da dijete nema ljubavi ili da starina nema vjere. Naprotiv!

 

Anketa je tu, više zarad uvida iskreno zainteresiranih i nije nikakav poziv da se itko javno na forumu "odredi".

Ja sam uvijek s vama, do samoga kraja, rekao je Isus, i Nikada vas neću napustiti.

Hristos je uzeo dete za primer kakvi treba da budemo, a meni se čini da umesto da sam sve bliže i bliže tom cilju da sam sve dalje i dalje. Eh kako je bilo blaženo detinjstvo.