Želim vam predstaviti moju knjigu pod naslovom ''Duhovnost nasuprot religioznosti''. Navodim prvi dio uvoda u knjigu. Na kraju je link za knjigu.

Što je to pobožnost?
"Pobožnost" je prihvaćanje postojanja Boga, za razliku od ateizma koji negira
Božje postojanje. Pobožnost je čovjekov odnos prema Bogu. Svaki čovjek ima
slobodu izbora – biti pobožan ili ne.
Pobožnost se izražava na dva potpuno suprotna načina: kroz religioznost i
kroz duhovnost. Cilj ove knjige je odgovoriti na pitanje: "U čemu se razlikuju
religioznost i duhovnost?"
Uvriježeno je mišljenje da su "duhovnost" i "religioznost" riječi istog
značenja. Pa ih često koristimo u istom kontekstu. Ako smo pobožni, nama je
svejedno da li ćemo za sebe reći da smo religiozni, ili da smo duhovni. Ali naslov
ove knjige govori o suprotstavljanju pojma "duhovnost" pojmu "religioznost".
Suprotstavljanje ovih pojmova možda će nas u prvi tren začuditi ili zbuniti.
"Pa zar to nije isto?" – možemo se pitati. Ali cilj ove knjige je pomoći da uvidimo
suštinsku razliku između dvije potpuno različite vrste pobožnosti.
Kroz proučavanje ove knjige upotrijebit ćemo pojam "religioznost" kako
bismo označili čovjekovu prirodnu sklonost ka pobožnosti (s kojom se rađamo) –
ali koja ipak nije poslušna Bogu. Njena obilježja su: formalizam, tradicija, lažna
duhovnost, život u sebičnosti i samopravednosti, kao i čovjekov pokušaj
"opravdanja vlastitim dobrim djelima".
S druge strane, upotrijebit ćemo pojam "duhovnost" kako bismo označili
djelovanje Božjeg Duha na čovjeka. Zato "duhovnost" predstavlja takvu
pobožnost s kojom se čovjek ne rađa – nego je treba za vrijeme svog života dobiti
kao Božji dar milosti. Pojmom "duhovnost" označit ćemo dragovoljno
prihvaćanje Božjeg plana spasenja – koji je utemeljen na ljubavi i žrtvi Isusa
Krista, svakodnevno posvećenje, radosnu službu iz ljubavi, život usklađen sa
Božjim moralnim zakonom kao znak dragovoljne poslušnosti, život ispunjen
"rodom Duha" (ljubav, radost, mir, dobrota, vjernost...), te prihvaćanje spasenja
koje je Božje djelo ("opravdanje vjerom" u Božje zasluge za naše spasenje).

Link za knjigu: https://drive.google.com/file/d/1gftreX…?usp=share_link

Pobožnost je nekakav indikator, "dozimetar" naše religioznosti i oboje se tiču dohovnog života. 

Smatram da svatko od nas treba težiti prema što savršenijem duhovnom životu. Duhovnost je temelj, djelovanje (rad) su sredstva, a učinci toga nas trebaju učvršćivati, jačati i približavati sve dubljoj spoznaji/upoznavanju samih sebe i Onoga koji nas je stvorio. Širi se onaj naš unutarnji pogled na sve oko nas u čemu postupnog uočavamo odraz i sliku Stvoritelja. Ovisi li ipak sve o našem stavu, vjeri - o našoj religioznosti?

Bezić piše:  

"Religioznost je nadnaravna krepost kojom Boga priznajemo, slušamo i štujemo. Priznanje i slušanje Boga nisu samo pretpostavke religioznosti, već njezina suština, njezin sastavni dio.

religioznosti obuhvaća tri čina:

1. umni, kojim Boga priznajemo, vjerujemo u njega i njegovu Objavu (subjektivno počiva na kreposti vjere, a objektivno se odnosi na Objavu, vjerske istine ili nauku, dogmu),

2. voljni, kojim Boga slušamo i vršimo njegove zapovijedi (počiva subjektivno na ufanju, a objektivno na moralu, vjerske zapovijedi) i

3. osjećajno-osjetni, kojim se Bogu predajemo i štujemo ga nutarnjim i vanjskim načinom (subjektivno: ljubav, objektivno: vjerski obredi, kult, liturgija).

Religioznost je u prvom redu naš nutarnji stav prema Bogu. Rađa se i ostvaruje u našim duševnim moćima. Ona se očituje i na vanjskom području vidljivim činima/djelima vjere, ali bitan je nutarnji čin našega uma i volje. Vanjska očitovanja su opravdana i potrebna, no uvijek ostaju sporedna. Svoje opravdanje i svoju vrijednost nalaze jedino u duhu: "Bog je duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini" (Iv. 4, 24).

 U tom pogledu Novi Zavjet daleko nadvisuje formalizam Staroga: "Dolazi čas, i već je tu, kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce traži (ib. 25). Iskrena nutrina je jedini izvor i pravo mjesto svake zdrave religioznosti. Ovaj naš nutarnji čin klanjanja i predanosti Bogu zovemo pobožnost.

Ona nas potiče da se potpuno i revno predamo službi Božjoj i da sva svoja djela vršimo iz ljubavi prema njemu.

Djelotvorna pobožnost je najbolji izraz i dokaz religiozne duše.

Temeljni čin pobožnosti je molitva.

 

Unutarnja pobožnost je glavna, ali nije sve. Čovjek nije samo duh već i tijelo, pa kao takav treba da štuje Boga svim svojim bićem, dušom i tijelom. On kao "svećenik kozmosa" zastupa i materijalno-fizički svijet, koji preko čovjekovih materijalno-fizičkih znakova iskazuje dužnu čast svome Stvoritelju.

Kao društveno biće osjeća potrebu i dužnost da ga slavi ne samo privatno i pojedinačno, nego javno i skupno. Zbog toga postaje jasno da smo obvezni i na vanjsku pobožnost ili javne čine religioznosti, koje onda zovemo pobožnosti (plural!). Ako su ove društvenog i službenog karaktera, zovu se kult ili liturgija (bogoslužje).

Potvrda duboke i prave religioznosti je sudjelovanje na svetoj misi. Ona je najuzvišenija, najsvetija i Bogu najdraža žrtva, jer se u njoj, pod prilikama kruha i vina, Isus Krist prikazuje svome nebeskom Ocu. Vrednija je od svake druge žrtve, pače i od svih njih skupa. Stoga je i dovoljno da bude samo jedna". (iz Kršćansko savršenstvo)

Čovjek je i tijelo, da - sva naša ponašanja su nužno kroz djelovanje tijela: riječi koje izgovaramo usnama, jezikom, naša svakodnevna djelovanja i susreti, naše nošenje i reagiranja, odgovori u svim situacijama. To je TIJELO. To je izvanjsko.

K tome, naše pomisli su također djela, pa i osjećajni odgovori su također djela. Nutarnja djela nevidljivog tijela uma, osjećaja, pa i volje.

Sve izvanjsko ponašanje izvire iz nutarnjeg, pomisli iz srca. Kad je nutarnje Duhom pročišćeno, čisto, čisto je i izvanjsko. Tako Duh djeluje i "tjelesno" utječući i oblikujući izvanjsko ponašanje odiznutra. I to je onda DUHOVNOST.

A to izvanjsko, jednako kao dijelom i nutarnje - se odnosi ovdje na svakodnevicu ljudskoga življenja, svakidašnje situacije i okolnosti, međuljudske odnose. Kad nas nutarnje, odiznutra čisti i izgrađuje iznova, onda je to razumijevanje, pa i mudrost - koji u jednom času moraju izrasti u primjenu, praktičnu, pa i svakodnevnu. I onda je to potvrda.

Duhovnost po Duhu Sveca Izrailja, kako ranije po prorocima, tako i po Isusu Kristu, Mar Ješui, podučava nas osnovnim, temeljnim vrijednostima na kojima smo, bivamo ili ima da budemo izgrađivani kao jednoznačno tijelo Kristovo - njemu sukladno. Te vrijednosti, zvali njih "krepostima" ili "vrlinama" - su darovi, pa i plodovi Duha. To je djelovanje Duha Božjega u nama i na nas. I to djelovanje koje je nutarnje - duhovno je - urađa i izvanjski i  biva vidljivo u našim ponašanjima, riječima.

Mar Ješua je rekao: ako mi ne vjerujete na riječ, ne vjerujete riječima koje govorim - vjerujte mi zbog djela koja činim: vidljivo, tjelesno, izvanjski. Time je pokazao što tijelo jest, tijelo kad se o njemu promišlja u duhovnim konotacijama. Tome su sukladne i sve poduke i upute koje je davao - pa je i rekao: moje riječi su duh i život su. U duhu i odistinski. Poduke za život, za način življenja ovdje i sada, način koji je Bogu ugodan.

Naši izvanjski životi - naša vlastita ponašanja su "vanjska očitovanja", ne "opravdana, potrebna ili sporedna", već NEUMITNA - jer tako Duh djeluje: odiznutra prema van, uvijek i jedino tako. Kada ti je srce puno ljubavi - to mora izaći van, ta silna radost, makar u naizgled bezrazložnom smješku. Kao što i kada ti nešto zasmeta, pa te bocne, pa bocka i ne da ti mira - i to mora van izaći, na vidjelo, kako tako. Jer nema ništa skriveno što neće biti otkriveno, niti tajno što neće biti objavljeno javno. To je duhovnost. I ona jednako neumitno podrazumijeva korjenite promjene u gledištima - usuklađenje s Duhom Sveca Izrailja, pa i duhom Njegovog Pomazanika, Isusa Krista s Njime sukladnoga, Jednoga.

A kako se dušom, umom, srcem i svom snagom svojom štuje Boga?

"S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine?
Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja? Treba li prinijeti sina prvorođenog zbog svoga zločina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam počinio?
"Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi. (Mihej 6.6-8)