Indijanac - uzor kršćaninu

INDIJANAC - UZOR KRŠĆANINU

Sjedim u klupi, svećenik drži propovijed, a iza mene onomatopeja zmijskog šištanja "sšs…pššš". Ne baš

diskretno se okrenem i pogledam, nastojeći da moj pogled govori: "Što to radiš, ženo"?

Razumio bih da je u pitanju starica, ali žena od 40-ak godina ne mari što "onaj gore" s ambona nešto

"trabunja". Ona koristi svoje "dragocjeno vrijeme" da izdeklamira jednu od možda sve tri krunice, koje si

je zadala svakodnevno izmoliti. A kad počne prikazanje, pa podizanje…do kraja Mise, ono šištanje se

prekida da bi glasno reka "AMEN". Kako prati misu i moli krunicu, kako zna kad mora reći Amen?

Prebire prstima svoj ružarij, prtlja Zdravomarije usnama, sluša svećenika jednim, a drugim uhom pjevački

zbor i ostale prisutne na Misi. Jadnica ode s nedjeljne Mise, a na njoj nje ni bila. Kod kuće će izverglati

još dvije krunice. Navečer će biti ponosna, uvjerena da je Bogu draga osoba, jer eto, cijela Misa, 3

krunice, još koje litanije - pa ona je već napola sveta!

Bolje da je taj dan izmolila samo jedan jedini ali PRAVI Očenaš, sabrano stojeći pred Bogom, uz

spoznaju da je svako ljudsko biće pred Njim mrvica, koju sam Bog potiče na savršenstvo, ali i put kojim

treba ići. Ova žena si je umislila da može/mora biti sveta ako vrši svoje obrede. Da se uključi u život župe,

ne pada joj na pamet. Tamo ode platiti lukno i što treba više? A koliko ima takvih?

Težiti k svetosti i savršenstvu je kršćanska dužnost. Apostol Pavao prve kršćane najčešće naziva

"svetima", jer to bi trebali biti(tada i jesu bili). Možda najveće zlo u narodu je predodžba o svojoj veličini,

pravednosti, svetosti!

Biti već na putu k svetosti - ne samo da je normalno nego i potrebito, kao kad kupimo kartu u jednome

pravcu, pa uskočimo u vlak. Ako se netko na pola puta počne odijevati u crninu, poput prosjaka, puzati

"vagonom" na koljenima ili se udarati prutom, uz sve to na sav glas moliti litanije - samo da bi to sve

svijet vidio - jadno biće! Može se putovanje "vlakom" i prekinuti, pa odjuriti na mjesto neke procesije ili

hodočašća(da bi se vidjelo kako je ta osoba i tu bila)opet - jadno stvorenje.

Upravo da neka osoba ima dar ozdravljenja, proroštva, stigmi ili čak levitacije, ako se sve vodi na

predstavu i samoprojekciju svijetu - jadno ljudsko biće, hoće li ikada uhvatiti onaj "vlak"? Možda krene

drugim, čak drugim putem, mada dužim, ali koji zaista vodi do cilja…ali treba znati koji je to cilj!

Jedna Indijanska molitva glasi (otprilike) ovako:

Veliki Duše, ne tražim snage da pobijedim druge, nego svoga najvećega neprijatelja - samoga sebe, da

jednom, kad me Ti budeš pozvao mogu pred Tebe stati uspravna čela gledati Tebe u oči! (kršćanin bi tu

dodao: "Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog - da si Ti"!).

Ni jedan Indijanac svoju molitvu sigurno nije molio u lovu ili uz ples oko vatre. Kao što Isus savjetuje

kršćanima, tako se - živeći u skladu po Prirodnim zakonima, Indijanac povukao na osamu i tamo,

shvaćajući veličinu i moć prirode spoznao svoj odnos prema njoj i Stvoritelju, tvorcu iste. Zvali Ga mi

Manituom -Velikim duhom, Bogom ili Gospodinom, trebamo se odnositi prema njemu na ovakav

"indijanski" način.

Biti malen da budeš velik!

Jer, svako prenemaganje kršćanina, pa i svakodnevne jurnjava da se među prvima primi sv. Pričest, kao i

one "izverglane" molitve ne vode naprijed. Dapače! Slabi vjernici svetost nastoje dostići samo na čisto

fizičkom planu, što je gruba greška. Nisu li flagelanti pretjerivali u svojim pokorama? Gnostik traži

vjersko znanje, kao privilegij za sebe, Jansenist prakticira strogu moralnost, kao suprotnost kvijetistu, koji

se predaje Božanstvu - doslovno …

A vršenje volje Očeve?

Svatko tko bez dubljeg poznavanja vjere sam određuje neke svoje putove koji bi ga vodili do

savršenstva, zapravo vrši samo svoju volju. Nikako Božju, jer tu više nema mjesta ljubavi, jedinom

istinskom "fitilju" koji će rasplamtjeti težnju za napredovanjem. Ljubav je i svjetionik, koji obasjava

nepoznati put, jer ljubav ne samo da prašta, podnosi sve. Ona se ne oholi, ne uzdiše, ne pravi važna - rekao

bi sv. Pavao, znajući što time želi reći.

Sv. Benedikt je u svoj red uveo pravilo: MOLI I RADI. Rad, rad na novoj cesti, na bolnici, na

školi…Rad za druge, a molitva i za sebe i za druge. Nesebična molitva, kojom poput Indijanaca

preklinjemo da nas Bog obrani od našega JA, samo takva molitva može biti i dobro polazište, i dobar

"vlak" i dobro sredstvo da se do cilja dođe. Znaju li za onih - od preko 90 posto izjašnjenih kao kršćani?

Jer, po jednoj anketi, njih preko 50 posto ne vjeruje u zagrobni život!!! Gdje je onda tu cilj i kakav je?

Onda nije čudo ako i nema potrebe za molitvom.

Srećom, onih 40-ak posto su uvjereni da bez molitve ne ide! Smatram da smo to svi osjetili.

E, pa sad, ako još sebe želimo isticati dobrim poznavanjem vjere i to čak i preko određivanja onoga dana

za kojeg je sam Isus reče da ne zna kad će se zbiti, jer to zna samo nebeski Otac - ako uporno nameće

svoje "precizne prognoze Kristova dolaska" - ja tu više nema što reći…

Vjerujem ni većina ovdje prisutnih na forumu.