Dar govorenja jezika

I. ISUS I JEZICI

U Novom zavjetu Isus je bio prvi koji je navijestio dar jezika (Mk 16,17), ali ono što je zanimljivo je to da on nije nikada govorio u jezicima. No, pristalice govorenja jezicima jednostavno imaju odgovor na to, te tako jedan pentekostni propovjednika kaže: «Ako Isus nikad nije govorio u jezicima, to je stoga što je bio savršen pa nije trebao izgrađivati samoga sebe».¹ Ali postavlja se pitanje, zašto je Isus onda zahtijevao od Ivana da ga krsti, premda On sam nije trebao pokajanje. Da li je ovo opravdanje odsutnosti dara govorenja jezika stvarno opravdano izjavom spomenutog propovjednika?

Drugi pak tvrde kako je Isus govorio jezicima samo što to nije zapisano u Bibliji. Svakako da jest, da nije sve zapisano u Bibliji, ali da li je netko čuo Isusa da se na brdu moli u jezicima ili u Getsemanskom vrtu ili u bilo kojoj drugoj prilici. To je zaobilaženje Božje riječi. U 1 Kor 12 nabrojeno je devet darova Duha.² Gospodin Isus se naravno koristio svim tim darovima, osim govorenja u jezicima, jer nije bilo nužno da ga ima. Kao što je rekao učenicima, njegovo propovijedanje Radosne vijesti bilo je usmjereno na izgubljene ovce Doma Izraelova (Mt 10,6). Čak je i svojim učenicima zabranio da idu u bilo koji poganski kraj k ljudima stranih jezika.

Još se nije spominjalo naviještanje Evanđelja narodima, plemenima, pucima i jezicima. Zato Isus govorenje u jezicima spominje jedanput, i to u Mk 16,17. Jako je važno uvidjeti kada on govori o tome, da u prethodnom retku kaže učenicima: «Idite po svem svijetu…» (Mk 16,15). I tek tada će njegovi sljedbenici primiti taj dar govorenja jezikom.

1 F. Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str.37.

2 Mudrost, spoznanje, vjera, liječenje, moć (činjenja), čudesa, prorokovanje, razlikovanje duhova, različite vrste jezika, tumačenje jezika.

II. DAR JEZIKA, PORUKA I ZNAK

Poruka ljudima ili Bogu

Mi znamo da su učenici na Pedesetnicu govorili jezicima pred okupljenim mnoštvom. I kad je svjetina došla vidjeti kakav je to bio huk, našli su učenike gdje govore o veličanstvenim djelima Božjim na njihovim materinjim jezicima. Ovdje je jasno da je mnoštvo čulo riječi koje nisu bile upućene njima. Kad je nastupio trenutak za propovijedanje, mnoštvu je govorio Petar – i to samo on – dok su Jedanaestorica bila uz nj.¹ On je govorio na svima poznatom jeziku kako bi ga svatko mogao razumjeti.

U Jeruzalemu su boravili Židovi iz svih naroda. To su jednostavno bili Židovi koji su živjeli u drugim zemljama i koji su doputovali u Jeruzalem na proslavu blagdana. I ono što su čuli ti Židovi gdje Isusovi učenici govore jezicima, nije bilo naviještanje Evanđelja, nego su to prvi kršćani hvalili i slavili Boga za čudesa koja je učinio. To znači da ono što je govoreno u jezicima nije bilo upućeno ljudima nego Bogu. Drugi primjer nalazimo u Dj 10 gdje se govori o obraćenju stotnika Kornelija i njegovog doma. U 46 stihu se kaže da su govorili tuđim jezicima.

Petar se poziva na tu glosolaliju kada apostolima u Jeruzalemu govori: «I kad počeh govoriti, siđe na njih Duh Sveti kao ono na nas na početku», i dodaje: «Bog im je dao isti dar kao i nama koji smo povjerovali u Gospodina Isusa Krista» (Dj 11,15-17). Ni tu nije ništa nije bilo upućeno ljudima, nego suprotno, čuli su ih kako slave Boga (Dj 10,46). I na kraju kako apostol Pavao gleda na to sve. On u govorenju jezika ne vidi ništa drugo doli molitvu, pjevanje i zahvaljivanje (1 Kor 14,15.16). Molitvu i slavljenje je moguće upućivati samo Bogu, pa stoga ne možemo očekivati da bi se u njima nalazila poruka upućena ljudima. I stih koji donosi zaključak na sve ovo je: «Jer, koji govori tuđim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu» (1 Kor 14,2).

Znak vjernicima ili nevjernicima

Bez sumnje da je govorenje u jezicima znak. No postavlja se pitanje kome je taj znak namijenjen. Da li je taj znak samo još jedan plus u duhovnom životu, znak vjernicima ili pak s druge strane znak nevjernicima? Što o tome naučava Pismo? Ono naučava da jezici nisu znak onima koji vjeruju, nego nevjernicima (1 Kor 14,22). Tko su ti nevjernici? U Jeruzalemu na Pedesetnicu nalazimo mnoštvo bogobojaznih Židova iz svakog naroda. Te ljude ne bismo mogli nazvati bezbožnicima, jer sama njihova pobožnost ih je nagnala na dugo i teško putovanje. Točnije nagnala ih je velika vjerska proslava. U Djelima 10 čitamo kako su se u Kornelijevoj kući obratili prvi pogani. I ondje se pojavio znak jezika.

Ali ni tu nije bilo nevjernika, kao što znamo apostol Petar je bio vjernik. U Djelima 11 taj isti apostol izvješćuje druge apostole da se u Kornelijevoj kući govorilo u jezicima. Očito je da ni apostoli nisu nevjernici. U Djelima 19 neki su se Židovi, učenici Ivana Krstitelja, obratili Kristu i ponovno se pojavio ovaj znak. Ni u ovom slučaju ne nalazimo trag vidljive nevjere. No u svim tim slučajevima postoji jedan značajan element nevjere. Odgovor nalazimo u 1 Kor 14,21: «govorit ću ovome narodu». Dobro je zamijetiti da su, kad god bi se pojavio ovaj znak, uvijek bili prisutni Židovi; a gdje ne nalazimo Židove, primjerice u Ateni ili na Malti, ne nalazimo ni znak.² Sad se još mora utvrditi koja je to nevjera koja je bila zajednička svim Židovima. Narav njihove nevjere nalazimo u samoj naravi toga znaka. Taj su znak bili strani jezici. Stoga se to odnosi na jezike koji su bili strani u odnosu na aramejski kojim su govorili Židovi. Drugim riječima, znak je ukazivao na ljude koji su bili tuđinci Židovima. I ovakav znak je bio prikladan za neuobičajeni događaj na Pedesetnicu, ulazak ljudi tuđeg jezika u Crkvu koja je rođena toga dana. Tog je dana Gospod utemeljio novi narod, tj. novo tijelo sastavljeno od ljudi koji govore hebrejskim, ali i ljudi koji govore drugim jezicima.

To je Crkva u kojoj nema ni Grka ni Židova, ni obrezanog ni neobrezanog, ni barbara ni Skita (Kol 3,11). A to je upravo ono što Židovi nisu htjeli vjerovati, jer su se svim ljudima protivili i zabranjivali im propovijedati poganima da se spase (1 Sol 2,16). Stoga im je Bog dao najbolji mogući znak kako bi mogli razumjeti ono što nisu mogli vjerovati: na čudesan je način učinio da Židovi progovore na jeziku tuđinaca.¹

1 F.Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str.27

1 F. Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str20.

2 F. Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str. 26

III . PROBLEM DARA JEZIKA U KORINTU

Anđeoski ili razumljivi jezici

Ono što uvijek najviše zbunjuje na skupovima gdje se govori u jezicima, jest narazumljivost onoga što se govori. Neki ljudi koji svoja shvaćanja temelje na 1 Kor 13,1 tvrde da su to anđeoski jezici. Ali činjenica je kad god su anđeli govorili ljudima u Bibliji, koristili su se razumljivim jezicima. Valja napomenuti da nigdje u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao ne govori protiv jezika ili smatra da je to prakticiranje jedne lažne pojave. On želi da svi u Korintu govore jezicima (1 Kor 14,5), niti ih zabranjuje (r. 39). On također zahvaljuje Bogu, izjavljujući: «Ja, hvala Bogu, govorim tuđim jezicima više od vas sviju.» (r. 18).¹ Ove Pavlove izjave nam pokazuju da je on držao korintske jezike valjanom manifestacijom božanske glosolalije, a ne varkom. No, da li su ovi jezici bili anđeoski (nerazumljivi) i jesu li se razlikovali od onih na Dan duhova? Sasvim je očito da bi se onda za opis jezika u 1 Korinćanima 14,2 bio uporabljen drugi izraz, ako se već razlikuju od onih na Pedesetnicu. Pisac Djela, Luka, upotrebljava istu riječ kao i Pavao u svom pismu Korinćanima. Znamo da su Djela napisana mnogo kasnije nego Prva poslanica Korinćanima koja je kružila po crkvama. Luka je bio dobro upoznat sa tom poslanicom jer je bio Pavlov suputnik.

On je dobro poznavao Pavlovo mišljenje o toj temi. Ako je ono o čemu je izvijestio u svojoj knjizi različito od onoga što je Pavao napisao u svojoj poslanici, on bi svakako to istaknuo kako bi se izbjegla bilo kakva zabluda.¹ Luka je upotrebljavao istu riječ jer je govorio o jednom te istom. U oba slučaja to je riječ «glossa». Grčki su tekstovi jasni, Pavlovi jezici bili su poznati jednako kao i oni koje spominje Luka, jer o njima u 1 Kor 14,10 govori kao o svim vrstama jezika na svijetu.² Što se Pavla tiče, to su u svakom slučaju ljudski (razumljivi) jezici.

1 F.Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str. 43

2 Isto, str. 43

1 Rene Noorbergen, Glosolalija 1 (Zagreb: Znaci vremena, 1974), str.29

Tumačenje jezika

Treba istaći četiri stvari glede tumačenja u crkvi. Prva stvar jeste da bi tumačenje trebalo upotpuniti svoju prvu i trajnu svrhu, a to je služiti kao znak ovome narodu, kako smo to dosad razmotrili. Drugo, tumačenje je apsolutno trebalo pratiti svako govorenje u jezicima, zato da se, kako je rekao Pavao, razumije ono što je rečeno. Tako bi se slušatelji mogli uključiti u molitvu koju razumiju. Treće, bilo je obvezno protumačiti ono što se govorilo u jezicima. Jezike se nije smjelo upotrebljavati bez tumačenja (1 Kor 14,28). Štoviše, prije negoli se započinjalo govoriti u jezicima, a ne poslije, svakako se trebalo uvjeriti da je u zajednici nazočan tumač: «Ako li pak nema tumača, neka šuti».¹

Četvrta stvar je ta, da je nebiblijski bilo zajedno moliti i pjevati u jezicima. Naravno da bi nastala galama. Stoga je Pavao nadahnut Duhom Svetim zapovjedio: «Ako se govori tuđim jezikom, neka govore dvojica – ili najviše trojica – i to po redu, a jedan neka tumači» (1 Kor 14,27).

Samoizgradnja

«Tko govori drugim jezikom, sam sebe izgrađuje» (1 Kor 14,4). Po ovome jezici bi trebali biti dar za osobnu izgradnju, a kako se mi svi moramo izgrađivati, svatko bi trebao imati taj dar. No ako «samoizgrađivanju»damo značenje suprotno cjelokupnom kontekstu 12., 13. i 14. poglavlja, vidjet ćemo da je središnja misao ovih poglavlja dobrobit drugih i njihova izgradnja. Primjerice, cijelo 13. poglavlje govori o ljubavi koja je naravno ploda za druge. Nema sumnje da Pavao, kad govori o takvima koji govoreći u jezicima izgrađuju sami sebe, govori s prijekorom. I dok onaj prvi izgrađuje sebe, onaj tko prorokuje, crkvu izgrađuje (14,3.4). Suprotstavivši ta dva dara, Duh Sveti želi reći da prorok ne izgrađuje i sebe zajedno s drugima, već i on ima koristi od svoga dara, ali ne izgrađuje samo sebe. U stvari, Pavao kaže Korinćanima da onaj koji prorokuje pogađa cilj, izgrađuje druge ljude, dok onaj koji govori u jezicima promašuje cilj, izgrađuje sebe-

I na kraju evo što John Stott, u svojoj knjizi Od krštenja do punine života (From Baptism to Fullness of Life) kaže o tome:

«…izgrađivanje samog sebe nije u skladu s naučavanjem Novog zavjeta o izgradnji… Nismo li prisiljeni priznati da je taj dar bio strašno zloporabljen? Što bismo mislili o profesoru koji bi nasamo predavao samom sebi? Ili o čovjeku s darom iscjeljenja koji bi iscjeljivao sam sebe? Teško je opravdati osobnu uporabu dara koji je izrijekom dan za dobrobit drugih».²

1 F.Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999), str. 48

2 F.Legrand, Govorenje u jezicima (Pušćine: Riječi iskrene, 1999),

ZAKLJUČAK

Iz ovoga rada mogli smo zaključiti da se dar jezika u Evanđelju spominje samo jedanput i to u Mk, 16,17. Taj dar bit će uskoro dan Isusovim učenicima na Pedesetnicu. Također smo istakli da onaj koji govori u jezicima, ustvari govori Bogu a ne narodu (1 Kor 14, 2). Što se tiče toga da li je ovaj znak upućen vjernicima ili nevjernicima; rekli smo da je taj znak bio dan «ovome narodu», misleći pri tome na Židove. To je prema Joelu 2, 28 bilo izlijevanje Njegovog Duha, i to ne samo na Izraela, nego na sve narode.

Glede problema u Korintu, istakli smo da to nisu bili anđeoski jezici, jer bi im to Pavao naznačio u svome pismu. Još je naglasio da ako netko i govori jezicima, treba biti u blizini i tumač koji će tumačiti govor ili molitvu crkvi. I na kraju smo naznačili da iako u 1 Kor 14, 4 stoji da govorenje jezika izgrađuje sebe, to nije tako. Svaki dar je dan čovjeku ne samo za svoju dobrobit, nego i na korist bližnjemu.

BIBLIOGRAFIJA

Boor de, Werner. Prva poslanica Korinćanima. Wuppertalska Biblija za studije. Zagreb:

Werner De Boor , Fritz Rienecker , 1974.

Legrand, F. Govorenje u jezicima. Pušćine: Riječi iskrene, 1999.

Morris, Leon. Prva Korinćanima. Novozavjetni komentari. Novi Sad : Dobra vest, 1984.

Noorbergen, Rene. Glosolalija 1. Zagreb: Znaci vremena, 1974.

Samardžija, Blagoje. Mreža nad bezdanom. Beograd: Preporod, 2000.