Izgubljeni Sin

IZGUBLJENI SIN

Analogija izgubljenog sina jedna je od najljepših i najpopularnijih od svih. Bila je tema mnogih teologa, filozofa, pisaca i slikara. Također je jedan od najistraženijih biblijskih tekstova u Novom zavjetu. Inače ovu parabolu o izgubljenom sinu nalazimo samo u Evanđelju po Luki. Isus je često pričao usporedbe da bi nam dao važnu poruku za nas život.

Cilj nam je da ovu priču čujemo kao izvorni slušatelji – umjesto farizeja, pismoznanaca, Židova, tj. da je mi razumijemo kao što su oni razumjeli. Čitamo li ovu priču u 21. stoljeću, sve ide dobro. Sve ide glatko, sve klizi kao voda u grlu... Ali vidjet ćemo da nije tako. Ova priča je fantazija, ne može biti tako, to nije istina...ova priča je ŠOK priča. Dakle, čitamo stih Luke 15:11 - "I reče: "Neki čovjek je imao dva sina." Isus nas upoznaje s glavnim likovima ove priče. Jednostavno, ovo je otac koji ima dva sina.

Luka 15:12: “Mlađi od njih reče ocu: “Daj mi, oče, dio imanja koje je moje.” I podijeli im imanje. Ovdje imamo 2 informacije – on traži zemlju od oca i otac mu ju je dao.

Na početku prispodobe došlo je do trenutnog šoka u uhu izvornog slušatelja jer je Isus govorio nešto što se u semitskoj kulturi tog vremena nije uzimalo u obzir. Izvan konteksta, šok, nevjerojatno, zvuči neugodno, nemoguće.

Prvo, ne uzima se u obzir da sin zahtijeva posjed dok je otac još živ. A kad sin kaže – „Daj mi, oče, dio imanja koji mi pripada“, znate što zapravo govori: „Oče, ti si za mene mrtav“. Zašto, jer sin je svoj dio imovine mogao naslijediti tek nakon očeve smrti.

Uho od farizeja, pismoznanaca, Židova, ne prihvaća ove informacije. Zašto?

Da bismo to razumjeli, moramo pogledati Mojsijev zakon, po kojem su ljudi živjeli u Isusovo vrijeme. Mojsijev zakon propisuje da imovina mora ostati u familji. To možemo vidjeti kroz detalje u Starom zavjetu. Postojali su zakoni koji su osiguravali da židovske familije ne padnu u siromaštvo.

Čak i ako je netko morao prodati svoju kuću i posjed zbog dugova i tako postati rob, to je bila nada za njega i njegovu obitelj. Oprosna godina ili godina remisije. U ovoj oprosnoj godini svi bi trebali dobiti svoju imovinu natrag.

Godina oproštenja je zapovijed Tore: Svake 50. godine nakon sedme od sedam subotnjih godina, tj. nakon svakih 49 godina, Izraelci bi trebali svojim sunarodnjacima potpuno osloboditi duga, vratiti im naslijeđenu zemlju i ukinuti dužničko ropstvo.

Mojsijevi zakoni, koje je primio od Boga, bili su izvrsni u to vrijeme. Bog je osigurao svom narodu da imovina ostane u familiji. A ono što je Isus rekao ne uzima se u obzir. Djeca, nasljednici - oni su imovinu svojih očeva smatrali svetinjom. To vidimo iz ovog primjera.

1 Kraljevima 21 – 1-3:

I dogodi se nakon ovih događaja da je Nabot Jizreelac imao vinograd u Jizreelu, blizu palače Ahaba, kralja Samarije. Ahab reče Nabotu: "Daj mi svoj vinograd!" Želim od njega napraviti povrtnjak jer je tako blizu moje kuće, i želim ti dati bolji vinograd za to; ili, ako ti se sviđa, dat ću ti novaca za to, koliko god vrijedilo!

Ali Nabot reče Ahabu: "Neka me ostavi Gospodin da ti dam baštinu svojih otaca." Tada Ahab dođe kući, nezadovoljan i ljut zbog riječi koju mu je rekao Nabot Jizreelac: Ne dam ti baštinu svojih otaca.

Nabot veli - sačuvaj Bože da ti dam baštinu svojih otaca - zbog čega je i izgubio život. Da ne dužim, ovaj sin je po pravilu bio neposlušni sin i trebao je kao takav biti kamenovan. Zato otac veli kad se sin vratio - "Ovaj moj sin bijaše mrtav ali oživlje. Pošto je ova parabola duga, osvrnut ćemo se još samo jednog detalja.

Dok je još bio daleko, otac ga je ugledao i sažalio se nad njim. Potrčao je, zagrlio sina i izljubio ga...…opet novi šok. Trčanje je tada bilo nezamislivo. Danas svi trče, mladi, stari, liječnici, suci, odvjetnici, trgovci. Tada su u javnosti trčala samo djeca i sluge, ali čovjek na dobrom glasu, koji ima veliki ugled nikad ne trči.

A znamo da je taj čovjek bio vrlo bogat. Svi znate kako izgleda haljina koju su tada nosili. Ova haljina pokrivala je svaki dio tijela. Kako biste u ovoj haljini mogli brzo trčati, trebate je navući preko koljena i tek onda možete trčati. A kad je Isus rekao – Otac je potrčao, vidjela si namrgođena lica prvobitnih slušatelja kako kolutaju očima – kako bi se otac mogao tako osramotiti pred svima? Trčanje u javnosti golih koljena.

Znate li da Arapi 1000 godina nisu htjeli pravilno prevesti ovu riječ "trčati"? Arapska riječ za trčanje je rakada. I 1000 godina uvijek su ovu riječ drugačije formulirali. 1860 Dr.Van Dyke preveo je Novi zavjet na arapski. On je bio prvi koji se usudio prevesti riječ rakada pravilno na arapski. Ali kad se sve spremalo za tiskanje, primijetio je da je riječ rakada promijenjena. Tek njegovom drugom intervencijom riječ rakada je konačno objavljena u prijevodu.

Što je najvažnije za narode bliskog istoka onda i danas. To je ČAST.

Kako god ima se tu još mnogo toga za reći. Židovi su očekivali da sin otprilike padne na zemlju i puzi do očevih nogu i da ih ljubi, dok otac ne kaže dosta sine i dok mu ne kaže da ustane i onda da ga izgrdi pred svima. Sin čak nije uspio ni izgovoriti onu recitaciju koju je naučio dok je čuvao svinje a koja glasi: Oče, sagriješio sam protiv Boga i protiv tebe. Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!’ Kad je vidio Oca kako plače, nije imao srca da to izgovori.

Zašto je otac još trčao. Svi u mjestu su znali da je to neposlušni sin. I otac je mislio mogu ga mještani grditi, pljuvati, tući ili možda ubiti. Zato je brzo trčao da ga zaštiti. Zagrlio je sina i ljubio ga - onoga koji je smrdio na svinje.

Dragi čitači, mnogi su napustili Boga i otišli u svijet. Ali Bog ih strpljivo čeka. Naš Bog ne gleda na čast, on se ne stidi u javnosti trčati da bi izgubljene sinove i kćeri izgrlio i izljubio. Tada će biti velika gozba i radost na nebu. Mnogi kažu ja nisam dostojan vratiti se Bogu, ali ova priča je radosna vijest. Ne ustručajite se vratiti svome Bogu, on je milostiv, dobar i spor na gnjev.

AMEN!

by καιnos